Priča osma: Tuga, gubitak i slavljenje života

U suradnji s Nakladom Ljevak, portal Najbolje knjige objavit će 10 priča u 10 dana iz knjige budističkog redovnika Ajahna Brahma “Krava koja je plakala”. Danas objavljujemo osmu priču

TUGA JE ONO ŠTO DODAJEMO GUBITKU. To je uvjetovani odgovor koji je karakterističan samo za neke kulture. Tuga nije neizbježna.
Tu sam činjenicu shvatio kroz iskustvo, živeći više od osam godina u azijskoj budističkoj kulturi. Ranih godina moga boravka u pustinjačkom samostanu u zabačenom kutku Tajlanda, zapadna kultura i zapadne ideje bile su potpuna nepoznanica. Moj je samostan mnogim okolnim selima služio i kao mjesni krematorij. Gotovo svakog tjedna bila je jedna kremacija. Na stotinama pogreba na kojima sam prisustvovao ranih 70-ih godina, nikada nisam vidio da netko plače. Često bih sljedećih dana razgovarao s ožalošćenim obiteljima, ali nikada nisam uočio znakove tuge. Zaključio sam da ti ljudi ne poznaju tugu u našem smislu te riječi. S vremenom sam shvatio da je na sjeveroistoku Tajlanda, a to je područje stoljećima prožeto budističkim učenjima, smrt prihvaćena na način posve suprotan zapadnjačkim teorijama tuge i gubitka.

Te godine poučile su me da postoji alternativa žalovanju, ne u smislu da je tuga nešto loše, već da postoji i druga mogućnost. Gubitak voljene osobe može se sagledati i na drugi način, na način koji zaobilazi duge dane bolnog tugovanja.

Moj otac umro je kada sam imao šesnaest godina. On je za mene bio velik čovjek. Pomogao mi je da shvatim značenje ljubavi, riječima: “Što god učinio u životu, sine, vrata mog srca uvijek će ti biti otvorena.” Iako sam ga jako volio, nisam zaplakao na njegovu pogrebu, ni ikada otad. Nikada mi nije došlo da zaplačem zbog njegova preranog odlaska. Trebalo mi je dugo vremena da razumijem svoje osjećaje vezane uz njegovu smrt. Shvatio sam ih kroz sljedeću priču, koju ću podijeliti s vama.

Kao mladić silno sam volio glazbu, i to sve vrste glazbe, od rocka do klasike, od jazza do folka. London je 60-ih i 70-ih godina bio pravo mjesto za ljubitelje glazbe. Sjećam se da sam bio na prvom, ikad održanom koncertu Led Zeppelina u jednom malom klubu u Sohou. Drugom prilikom, samo nas je šačica slušala tada nepoznatog Roda Stewarta, na katu jednog malog paba u sjevernom Londonu. Uz glazbenu scenu tadašnjeg Londona vežu me drage uspomene.

Na kraju gotovo svakog koncerta zajedno s drugima vikao bih: “Još! Još!”. Obično bi bend ili orkestar izašao na bis. Na kraju su ipak morali završiti, spakirati svoje stvari i otići. Baš kao i ja. Kada sam se vraćao doma s koncerta u nekom klubu, pabu ili dvorani, čini mi se da je uvijek kišilo. Postoji posebna riječ koja opisuje tipičnu londonsku kišu: rominjajuća kiša. Uvijek je bilo hladno i maglovito, a kiša je neprestano rominjala. Iako sam negdje u sebi osjećao da više nikada neću čuti bend s čijeg sam se koncerta vraćao, iako sam znao da je bend zauvijek napustio moj život, nikad nisam bio tužan, nikad mi nije došlo da zaplačem. Kada bih ušetao u hladnu i vlažnu londonsku noć, glazba je još odjekivala u mojoj glavi: “Kako veličanstvena muzika! Kakva dobra izvedba! Imam sreću što sam se tu zatekao!” Nikada nisam osjetio tugu na kraju velikog koncerta.

Upravo tako osjećao sam se nakon očeve smrti. Bilo je to kao da je završio veliki koncert. Bila je to divna izvedba. Kao da sam, kada se bližio kraj, vikao: “Još! Još!”. Moj dragi tata trudio se radi nas poživjeti još malo. No došao je trenutak “kada je morao spakirati svoje stvari i otići”. Kada sam se vraćao iz krematorija na Mortlakeu, hladnim i rosnim londonskim ulicama - rominjanja kiše posebno jasno se sjećam - znao sam da nikada više neću biti s ocem, da je zauvijek napustio moj život. Nisam bio žalostan, niti sam plakao. Ono što sam osjetio u srcu bilo je: “Kako prekrasan otac! Kakva snažna inspiracija u mom životu! Sretan sam što sam upravo tada bio tamo. Sretan sam što sam bio njegov sin.”

Dok sam hodao s majkom ruku pod ruku, osjetio sam radost koju sam često znao osjetiti na kraju velikih koncerata. To ne bih propustio ni za što na svijetu. Hvala ti, Tata!

Tugovati znači vidjeti samo ono što vam je oduzeto. Slavljenje života znači prepoznati sve čime smo blagoslovljeni i osjećati zahvalnost.

Ajahna Brahma nazivaju “Seinfeldom budizma”. Rođen je u Londonu, a na Sveučilištu Cambridge diplomirao je teorijsku fiziku. Nezadovoljan akademskim svijetom, otišao je u džungle Tajlanda i učio izravno od velikog učitelja Ajahna Chaha. Ajahn Brahm danas je redovnik već više od trideset godina i prati ga glas poštovanog duhovnog učitelja. Opat je jednog od najvećih budističkih samostana na južnoj hemisferi, a svojim javnim predavanjima privlači tisuće ljudi.Kao budistički redovnik, tijekom tridetogodišnjeg rada, Ajahn Brahm sakupio je mnoge britke, duhovite i mudre priče. S tradicionalnom budističkom filozofijom kao polazištem, priče su pisane kao šaljive parabole kako bi čitatelja uputile u dublje preispitivanje tema kao što su obzirnost, patnja, opraštanje, nada, mudrost i bezuvjetna ljubav. Dovitljive i duhovite, one otkrivaju važnost suosjećanja u životu običnih ljudi i bezvremenu mudrost Buddhinih učenja.
 

Nk logo mono

Podržite Najbolje knjige: tražimo mecene!

Čitajte svježe.

Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.

Prijava na newsletter

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.

Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više