Piše Tanja Tolić
Ilustracije ArTresor naklada
U Jakobovom životu uopće se nije lako snaći. Mama mu se zove Irena, a tata Dominik, no oni više ne žive zajedno, jer su se rastali. Jakob živi s mamom i sestrom Katjom, a vikendom on i sestra odlaze tati. Tata Dominik u međuvremenu se ponovno vjenčao, s Katjom, koja je nekad bila udana za Klausa. Klaus i Katja imaju kćer Lenu koja je Jakobu posestra. To znači da mu nije prava sestra, po krvi, ali skoro kao da jest.
Jakobova mama Irena nije se ponovno udala, ali ima dečka Diega i s njim je dobila sinčića Luana. E, sad, Luano je Jakobu polubrat, što znači gotovo pravi brat, jer su krvnom vezom spojeni preko mame. Diego, kojeg Jakob jako voli, prije je bio u braku s Gabrijelom i s njom ima kćerkicu Nairu. Naira je Jakobu druga posestra, a malom Luanu polusestra. Kao što smo rekli, nije se tu uopće lako snaći, ali ima puno ljubavi i djeca su zbrinuta.
Tako, nekako, danas izgledaju obitelji. Ima, naravno, i dalje najviše onih "klasičnih", u kojima žive mama i tata i jedno, dvoje ili možda troje djece. No obitelji su se jako promijenile: nekad ne bi bila neobična samo Jakobova obitelj, koja se suvremenim jezikom zove pačvork obitelj (od engleske riječi patchwork, što u prijevodu znači sastavljeno od krpica, odnosno različitih dijelova); nekad bi bila neobična i ova, za današnje pojmove, obična obitelj: koja se sastoji od mame, tate i djece. Nekad su, naime, obitelji bile jako velike i svi su živjeli u istoj kući, pa nije bila rijetkost da desetero i više djece živi pod istim krovom s roditeljima te djedom i bakom.
Tako spisateljica Alexandra Maxeiner i ilustratorica Anke Kuhl započinju priču o suvremenim obiteljima u slikovnici naziva "Sve je to obitelj!", koju je krajem prošle godine objavila zagrebačka ArTresor naklada. Slikovnicu je duhovito i dječjem jeziku prilagođeno s njemačkog prevela Sandra Mlađenović, a otkupilo i na nacionalnoj razini, u 175 javnih knjižnica i čitaonica, distribuiralo hrvatsko Ministarstvo kulture. I potom su nastali problemi - jer se u slikovnici, naime, spominju i gay obitelji. U nekim knjižnicama uopće je nisu uvrstili u javnu posudbu, objašnjavajući da ne znaju kojem je uzrastu djece namijenjena.
"Slikovnica 'Sve je to obitelj!' prevedena je s njemačkog jezika, prema četvrtom izdanju izvornika. Slikovnica prikazuje realnost onakvom kakva jest. Različiti oblici obitelji se ne propagiraju i ne negiraju, nego se jednostavno 'evidentiraju'. Osim o različitim sastavima obitelji slikovnica govori i o raznim aspektima života u obitelji: o životnim navikama, nasljeđivanju obilježja ili talenata, blizancima, braći i sestrama, međusobnim odnosima unutar obitelji, itd. Svojim inkluzivnim pristupom omogućuje djeci iz različitih obitelji da u knjizi prepoznaju onu obitelj u kojoj žive te da nauče da postoje i obitelji različite od njihove vlastite. Inače, autorice slikovnice Alexandra Maxeiner i Anke Kuhl dobile su za ovu slikovnicu uglednu Njemačku nagradu za dječju književnost za 2011. godinu (Deutscher Jugendliteraturpreis). Tu nagradu od 1956. godine dodjeljuje njemačko Savezno ministarstvo za obitelj, starije građane, žene i mlade", objasnila nam je Silva Tomanić Kiš iz ArTresor naklade.
Slikovnicu smo ovih dana pomno pregledali i pročitali i jako nam se svidjela. Suprotno tvrdnjama kritičara, ovo nije slikovnica o gay obiteljima niti gay ljudima, nego slikovnica koja djeci pokušava objasniti kakve sve danas obitelji postoje i pritom, pametno i tolerantno, zaključuje da su sve obitelji dobre - jer su obitelj. Primjerice, djeci se pojašnjava, uz duhovite i lijepe crteže, da postoje obitelji, kao primjerice Leonina, u kojima djeca žive samo s mamom ili tatom. Leona tatu viđa samo praznicama i "to joj je ponekad baš bez veze". (Kao što djeci često i jest, ali ne osporava silan trud, hrabrost i brigu koju ulažu rastavljeni ili samohrani roditelji.)
Potom se djeci objašnjava kako je to kad si jedinac te da neka djeca jedinci žele još braće ili sestara, ali se i nekad djeca, koja imaju braću i sestre, s njima posvađaju ili se "ponekad strašno iživciraš kad sve moraš dijeliti".
Nadalje se djeci vrlo jednostavno, bez ulaženja u detalje, objašnjava kakve su to dugine obitelji - one u kojoj djeca imaju dvije mame ili dvije tate. "Martinove i Karline mame su Sabina i Tina. Obje su lezbijke. One se zaljube u žene umjesto u muškarce", stoji ispod crteža na kojem mame sjede na klupi, nježno grleći djecu, a jedna baka s psom ih zafrkava pitanjem: "I koja je od vas mama?" "Obje!", odgovaraju Sabina i Tina.
Djeci se objašnjava i da dvije žene, kao niti dva muškarca, ne mogu dobiti dijete jedna s drugom, pa su zamolile za pomoć Emila koji je homoseksualac i voli muškarce umjesto žena. Točnije, voli Andreasa i s njim je u braku. "Obojica su oduvijek željeli postati očevi. Pa su se tako Emil, Andreas, Sabina i Tina dogovorili. Prvo su Emil i Tina dobili Karlu. Onda su Andreas i Sabina dobili Martina."
Očekivano, za jedan dio Hrvatske, onaj koji je na nedavnom referendumu glasao za to da se definicija braka u ustavu ograniči na zajednicu muškarca i žene, ovo će svakako biti previše. No, čak i ako im bude previše, to ne briše činjenicu da takve obitelji postoje i da djeci razumno, pametno, tolerantno i njihovim jezikom treba objasniti kakve su to obitelji. Za kritičare, iznenadili biste se kako to lako prihvaćaju, čak i u najranijoj dobi, kad su okruženi tolerantnim i razumnim osobama koje od toga ne rade frku.
Potom se djeci objašnjava što to znači usvojiti dijete te kako je jednom Bernardu i jednoj Ayşe najljepši dan u životu bio kad im je stigla Paula. Zato svojoj Pauli priređuju dvije proslave na godinu - jednu na njezin rođendan i drugu na dan kad im je stigla. Poznajem jednu takvu obitelj koja upravo to radi i čini mi se da je ta "Paula" dvostruko sretna, jer je kao usvojeno dijete obasuta silnom ljubavlju svojih roditelja iako joj nisu biološki roditelji.
Zatim upoznajemo Juliju čija je mama umrla. Ona i njezin tata Ralf dugo su bili jako, jako tužni. Ali poslije nekog vremena Ralf se opet uspio zaljubiti, i to u Anu. Ana je sad Julijina maćeha. Julija je, objašnjava se u slikovnici, katkad i dalje strašno tužna i ne želi nikakvu drugu mamu, pa se naljuti na Anu, iako je Ana prema njoj zapravo uvijek dobra i Juliju jako voli. Sjajan primjer kako djeci jednostavno objasniti da je u redu biti tužan i nekad ne voljeti pomajku kad te spopadne tuga za preminulom mamom.
U ostatku slikovnice prikazano je i kako neka djeca odrastu kod djeda i bake, tete, ujaka ili strica, a neka u domu ili SOS dječjem selu. Također, djeci se objašnjava i da mnogi ljudi uopće nemaju djece, ali su svejedno obitelj. Nekima su, napominje se, obitelj prijatelji ili njihovi kućni ljubimci. "Oni su svoju obitelj izabrali. Oni se zovu srodne duše." Potom se objašnjava što je krvno srodstvo i zašto se u nekim obiteljima triput ponovi isti nos, zašto neki imaju sličan glas, a u drugim obiteljima svi dobro računaju iz glave. Ili, kako je to neobično, ali nekad tvoja teta može imati isto godina kao i ti, ili čak biti i mlađa, iako je sestra tvoje mame koja je odrasla.
Izvrsnim mi se čini dio u kojem se objašnjava zašto neke obitelji stalno brbljaju, a u drugima se puno šuti, zašto se nekad svađamo ili zbog čega je važno da se pomirimo. I, nažalost, kako ima roditelja koji loše postupaju s djecom. "Nikad ih ne grle. Ili uvijek samo viču na njih. Drugi svoju djecu čak i tuku iako se to nikako ne smije!"
Svaka obitelj, zaključuje se na kraju, ima neki svoj miris. Obiteljski miris uvijek je mješavina koječega. Miris svoje obitelji često sam uopće ne osjećaš; samo duboko u odjeći ili plišanim igračkama lijepo miriše na dom. Na posljednjim stranicama, gdje piše kako je svaka obitelj jedinstvena, djetetu se nudi mogućnost da napiše svoje ime, članove svoje obitelji, nacrta ih i navede koji su im nadimci, oko čega se često svađaju, a čemu smiju, koji im je najljepši doživljaj, što najviše vole raditi zajedno i što je dijete naslijedilo od tate, mame, bake i djeda.
Iako su ArTresorove slikovnice iz biblioteke "Mali medvjed" namijenjene uzrastu od 3 do 10 godina, osobno bih ovu preporučila za djecu koja pohađaju više razrede osnovne škole, ali ne zbog toga što se spominju gay obitelj, nego primarno stoga što se u slikovnici spominje smrt roditelja, a nisam sigurna da djeca prije desete godine života mogu pojmiti što smrt zapravo znači. Kasniji uzrast mi se čini pametnim odabirom i stoga što u slikovnici ima dosta teksta, pa time i dosta čitanja, što je sadržaj složen i ipak zahtijeva stanovitu zrelost, te što djeca do viših razreda osnovne škole već upoznaju različitu djecu i različite obitelji. No, ako vam se čini da je vaše dijete dovoljno zrelo, zašto ne, pokušajte i ranije.
Osobno bih pak preporučila obavezno uvođenje ove slikovnice u program zdravstvenog odgoja ili, u nekoj idealnijoj budućnosti, građanskog odgoja umjesto vjeronauka. Ova mala knjižnica mi se čini kao sjajno pomagalo da se djeca nauče toleranciji i prihvaćanju različitog i različitih.
Dakle, ako vam je dijete u višim razredima osnovne škole (ili procijenite da dob ne smeta), svakako slikovnicu posudite u knjižnici i zajedno pročitajte, a onda se možete i nasmijati dugom nosu koji dijelite ili klempavim ušima koje je tata, ili mama, naslijedio od djeda, ili možda tome kako se obje mame jednako oblače i nemaju pojma o tome kako se zapravo vozi bicikl.
Podijeli na Facebook
