Piše Nebojša Grbačić
Dragi Gabo, ne zamjeri što te zovem nadimkom. Znam da je bio rezerviran za tvoje bližnje. Za sve one predsjednike, pisce, pjesnike, putnike, pijanice, protuhe i prevarante. Za onih par stotina Kubanaca čije si živote spasio dok je Castro žmirio na jedno oko. Za Mercedes, tvoju ženu. Za one svirače koji su te pratili kad si u bijelom lanenom odijelu, kao da ideš na kakvo slavlje, ušetao po svoju Nobelovu nagradu. To si baš majstorski izveo; izvrnuo velike stvari u male, a male u veće nego što ih možemo pojmiti. Baš onako kako su tvoji likovi ravnodušno gledali ljude kako lebde, ali s čuđenjem doticali led i tresli se pred bijelim kuglicama iz daleke Europe od kojih bi glavobolja odlepršala k'o list na vjetru.
Dragi Gabo, tko zna kakvih bi se još čuda otisnulo pod tvojim imenom da si samo ranije pročitao Kafku. Da si samo ranije saznao da smiješ, bez da ikoga tražiš dopuštenje, pretvoriti čovjeka u kukca pa ga zakucati točkom na kraju rečenice i ostaviti čitatelja da se prevrće u čudu. Tko zna što bi bilo da si se rodio u nekom manje ljepljivom mjestu, gdje muhe velike k'o jaja nisu napadale berače banana i gdje popodnevne sieste nisu bile pune snoviđenja od kojih bi se ljudima zavrtjelo u glavi. Strah me i pomisliti što bi bilo da te nisu odveli na odgoj djedu pukovniku i baki koja je po otisku vlastite sjene predviđala ratove. Da nisi udisao ušećereni zrak i gnjecavi vjetar s obala rijeke Magdalene. I čitava plejada onih začudnih likova koje si rastavio na slova pa ih lišio smrti na svakoj ispisanoj stranici.
Dragi Gabo, jesam li ti ikad rekao koje su mi tvoje najdraže priče? Eva je u svom mačku i Starac ogromnih krila. I onih tvojih dvanaest lutalica koji se gube po Europi. Ne znam jesam li ti ikad spomenuo da je ona tvoja krasotica, Remedios, koja je od lakoće svoje ljepote uzašla na nebo, bila jedna od mojih prvih ljubavi? Bedasto, znam, zaljubiti se u par odlomaka knjige, u ženu koja te napusti već na sljedećoj stranici. I Melquíades, Ciganin mršavih ruku i prstiju kao u vrane, s onim svojim ispranim šeširom i svim onim čudesima kojima bi zvonio svake godine u ožujku. A što se tiče Eve i njezine ljepote okačene na vješalicu i ostavljene poput istrošenog kaputa u svakoj kavani, to je tek posebna priča. I dan danas se naježim od onih mravaca koji joj pod kožom rovare ljepotu i sjetim je se svaki put kad krenem guliti naranču.
Dragi Gabo, znaš li da mi je Boris donio tvoju knjigu iz Irana? Pisana na perzijskom i zabranjena. Zamisli, Boris ju je dobio poskrivećki od ministra kulture. Znam da nitko nije bolje od tebe poznavao navade velikih vođa i ratnika koji su skidali glave za jednu krivu riječ. Znam i da nikada nisi izmakao toj opsesiji. Morao si osjetiti baš svaki zadah vjetra, gore na vrhu gdje oni stoluju. Znaš li i da sam jednom prilikom trampio svoj krevet na dvije noći za rusku verziju “Samoće“ i bocu kazanske vodke? Priznajem da razumijem tek pokoju riječ, ali gledam u čudu kako tvoje rečenice izgledaju drugim ljudima. Ta tvoja odveć prokurvana prva rečenica izgleda sjajno čak i kad je naopako, kao u ovoj iranskoj.
Dragi Gabo, znaš li i da sam jednom sreo tvojeg prijatelja i biografa, Geralda? Već mi je tad šapnuo da te napala nesanica pa zaboravljaš stvari i ponekad moraš prstom uprijeti u njih jer im se ne sjećaš imena. Bojao se da nećeš stići završiti drugi dio autobiografije. Nikad i nisi, ali ja ne žalim previše zbog toga. Ne bi ni ti trebao. Sve što si htio, davno si rekao. U svakoj novinskoj reportaži, svakoj kolumni, priči i romanu, otkrio si se u potpunosti. To je valjda onaj strah o kojem pisci pričaju. Ono što si jednom rekao da i tebe muči - prazan list papira koji ti upije dušu pa je ispljune k'o ja ono čudno južnoameričko voće koje sam zbog tebe probao. Jednom prilikom sam zbog tebe probao i novinarstvo. Tu si mi baš smjestio, svašta bih ti mogao reći, ali s mrtvima razgovaram samo o najboljem.
Dragi Gabo, najzad te tražim i za jedan oprost. Eno te opet krivo citiraju, samo dan poslije početka tvoje smrti. Opet ti u usta stavljaju riječi onog meksičkog trbuhozborca, bez da shvaćaju ironiju. Citiraju te danas i oni koji te nikad nisu čitali. Kunu se u tvoje riječi oni kojima ništa nije sveto. Znam da si dopuštao ljudima da na tebi iskale svoje ludosti, ali eto, nekako se osjećam dužnim ispričati se u njihovo ime. I za kraj, dragi Gabo, kad ti već prevrćem po citatima, moram ti skrušeno priznati da zaista jest najgori osjećaj nedostajanja onaj u kojem netko sjedi pored tebe, a znaš da ga nikad nećeš imati. Tako i ti meni, dok sjediš pored mene u svojim knjigama, već sad silno nedostaješ.
Podijeli na Facebook
