U vrijeme Drugog svjetskog rata jedan marinac piše Betty Smith: “Ne mogu objasniti emocionalnu reakciju koja se zbila u mojem mrtvom srcu… Kroz mene je prošao val samopouzdanja i možda ovaj momak ipak ima šansu preživjeti u ovom svijetu.” Svako peto pismo koje je dobivala u to vrijeme počinjalo je istim riječima: “Draga Francie…” Mnoga pisma slali su joj vojnici, koji su na ratištu čitali meko izdanje romana “Jedno drvo raste u Brooklynu” što ga je tiskala vojska, no nisu se samo muškarci u uniformama poistovjećivali s mršavom djevojčicom iz Brooklyna, glavnom junakinjom njezina najpopularnijeg od četiri romana: dugo nakon 1943. godine, kad je ovaj kultni američki roman prvi put objavljen, bilo je gladnih i siromašnih ljudi diljem Amerike. Nikad ih neće ni nestati.
Glas Francie Nolan, koju upoznajemo kao jedanaestogodišnju djevojčicu, dobro je korespondirao sa svojim čitateljima iz još jednog razloga: jasno je da je priča autentična. Betty Smith, rođena kao Elizabeth Lillian Wehner (1896-1972), nikad nije ni skrivala da je roman zapravo autobiografska priča. Pisala ga je kao memoare, sastavljene od crtica o odrastanju u sirotinjskoj četvrti Brooklyna početkom 20. stoljeća. U pojedinim dijelovima roman je doslovce dokumentaran, sociološka studija grada u razvoju – autorica jednostavnim rečenicama, bez suvišnih komentara, opisuje svakodnevni život siromašnih imigranata, uglavnom Iraca i Nijemaca, teške i slabo plaćene poslove koje rade, cijene namirnica, što se kuhalo, igre koje su djeca igrala na ulici i pjesme koje su muškarci i žene pjevali. Tek na intervenciju njezinih urednika u nakladničkoj kući Harper & Brothers, Elizabeth Lawrence i Eugenea F. Saxtona, prisjećanja su postala roman.
Put do objave "Jednog stabla u Brooklynu" nije bio lak. Godinama je svako jutro u kuhinji pisala desetak stranica. Te jutarnje stranice bile su njezina osobna meditacija, no nije ih imala namjeru skrivati u ormaru: Betty Smith već ranije se dokazala kao dramatičarka, a uspjeh ju je potaknuo da se okuša i u pisanju romana. Izdavači su je redom odbijali, konačno joj se posrećilo kad je rukopis poslala na natječaj za publicističko djelo u Harper & Brothers. Nakon tjedana dana pisala im je da joj ipak vrate "roman" kako bi na njemu mogla nastaviti raditi, uostalom ni ne udovoljava propozicijama natječaja, no tajnica Elizabeth Lawrence odgovorila joj je da ga razmatraju u "redovitoj proceduri".
Lawrence, jedna od prvih žena urednica u nakladništvu, roman je proslijedila Saxtonu, jednom od najboljih urednika u to vrijeme. Imao je mudar pristup rukopisima: pročitao bi ga, a onda ostavio na svojem stolu da odleži nekoliko tjedana. Kad su ga pitali zašto, odgovorio je pragmatično: "Želim vidjeti hoće li mi knjiga sjesti, hoću li je se sjećati. Često mi se rukopis jako svidi već za prvog čitanja, no ako impresija ne potraje, rukopis odbijam." Rukopis Betty Smith izazvao je komešanje, Saxton je u pismu pita jesu li likovi u romanu zapravo stvarni ljudi.
Betty Smith doista je opisala svoj život, usporedbom s biografskim podacima jasno je da je tek manji dio romansirala. Često je znala govoriti da je na nju utjecao Thomas Wolfe i njegova kratka priča "Only the Dead Know Brooklyn" (Samo mrtvi poznaju Brooklyn). Sve je bilo krivo u toj njegovoj priči: "Uhvatio je izgubljeni osjećaj Brooklyna, no njegove priče nisu bile autentične. To me potaknulo da napišem što ja znam o Brooklynu, da pokažem kakav zaista jest."
Taj je Brooklyn u njezinu romanu tajanstven poput sna, kuće i ulice ne izgledaju stvarno, kao ni ljudi. “Sasvim su stvarni – kad se tuku i viču jedni na druge. Siromašni su i prljavi”, kaže Francie njezin godinu dana mlađi brat Neeley. “Ali, to je kao da sanjaš siromaštvo i svađu. Oni to zapravo ne osjećaju. Kao da se sve događa u snu”, odgovara mu sestra.
U tom Brooklynu, u dvorištu zgrade u kojoj živi obitelj Nolan, raste drvo. Nije bilo ni bor, ni jela. Grane su mu bile obrasle šiljatim lišćem na zelenim peteljkama, zbog čega je drvo izgledalo poput mnoštva otvorenih, zelenih suncobrana. Neki su ga zvali rajskim stablom. Gdje god bi mu palo sjeme, izniklo bi stablo koje je stremilo k nebu. Jasno je da stablo iz dvorišta i stablo iz naslova simbolički predstavlja Francie – ona raste usprkos svim nedaćama. U predgovoru hrvatskom izdanju romana, koji je upravo objavila nakladnička kuća Vorto Palabra u prijevodu Marte Kovač, novinarka, kolumnistica i spisateljica Anna Quindlen piše kako su se čitatelji već susreli s književnim likovima poput Francie – "pronicljivim djetetom koje neumorno čita, opsesivno piše i sanja o budućnosti drugačijoj od one koju joj naviještaju prošlost i sadašnjost". Takva je Jo March iz "Malih žena", Anne od Zelenih zabata iz istoimenog romana, Betsy Ray iz književnog serijala "Betsy Tacy". Složila bih se s Anne Quindlen koja tvrdi da Francie Nolan i "Jedno drvo raste u Brooklynu" otkrivaju imanentnu slabost ovih pripovijesti, "nedostatak realizma zbog čega su to i dalje priče za djevojčice".
Nada je ono pernato biće, rekla je Emily Dickinson – ne bi se u nju baš trebalo pouzdati, pokazuje iskustvo – no kao i Dickinson, i čitatelji i junaci romana Betty Smith, tu nadu čuju "u kraju najvećeg mraza, / na morima što prijete crno; / a ipak u oskudici najtežeg časa / Nije ni zaiskala zrno." U obitelji Nolan nada se živi kroz glad za životom, pjesmu i maštu. “Uvijek gledaj kao da sve vidiš prvi ili posljednji put. Tako će ti vrijeme provedeno na ovom svijetu uvijek izgledati čudesno”, kaže baka Francie, a njezinoj majci, svojoj kćeri Katie, daje lekciju života: “Dijete mora posjedovati nešto vrijedno što se zove mašta. Dijete mora imati skriveni svijet u kojem žive bića koja nikada nisu postojala. Mora vjerovati. Za početak, mora vjerovati u bića koja nisu s ovoga svijeta. Zatim, kad svijet bude previše ružan za život, moći će se vratiti i živjeti u svojoj mašti.“
Katie je imala snažnu želju za opstankom koja ju je pretvorila u borca. Njezin suprug Johnny je čeznuo za besmrtnošću, što ga je pretvorilo u beskorisnog sanjara. I u tome je bila velika razlika između to dvoje koji su se jako voljeli.
"Mama je imala dvadeset devet godina. Imala je crnu kosu, smeđe oči i spretne ruke. Bila je lijepo građena. Bila je kućepaziteljica i čistila je tri stambene zgrade. Tko bi pomislio da mama riba podove kako bi prehranila njih četvero? Bila je tako lijepa, vitka i puna života, a iz nje su uvijek prštali veselje i radost. (…) Svi su govorili kako je šteta što tako lijepa žena kao što je Katie Nolan riba podove. Ali što joj preostaje s obzirom na to kakav joj je suprug, govorili su. Moralo se priznati da je Johnny Nolan u svakom slučaju bio naočit, šarmantan muškarac, daleko bolji od bilo kojeg drugog u susjedstvu. Ali bio je pijanica."
Johhny Nolan glazbenik je i konobar bez stalnog zaposlenja; ne jednom u romanu je okarakteriziran kao slabić, doduše šarmantan. Obitelji Nolan činili su slabi, talentirani muškarci. Obitelj Rommely sastojala se pak od žena jakih osobnosti. Rommelyjeve djevojke: majka Mary, njezine kćeri Evy, Sissy i Katie, i Francie, koja će odrasti kao Rommelyca, iako se prezivala Nolan, sve su bile vitke i nježne, imale su velike oči i mekane, blage glasove. Ali bile su sazdane od tankog, nevidljivog čelika. Katie vrlo brzo nakon udaje postaje jasno da će u obitelji ona morati naporno raditi; kad rodi najprije Francie, a potom i Neeleyja, razjasni joj se i da će u tom mukotrpnom radu i brizi biti uglavnom sama. Johnny ponekad kući donese koji dolar, sve napojnice troši na piće. Obitelj gladuje: kad bi ponestalo hrane i novaca, Katie i djeca pravili su se da su istraživači koji otkrivaju Sjeverni pol, zarobljeni su u pećini tijekom vijavice i ostalo im je vrlo malo hrane. To malo moralo im je potrajati dok ne dođe pomoć. Katie bi podijelila hranu iz kuhinjskog ormara i nazvala to racijama, a kad su djeca poslije ručka još bila gladna, rekla bi im: “Hrabro, ljudi, pomoć nam stiže.” Kad bi došli do nešto novaca, Katie bi kupila namirnice i, kako bi proslavili, mali kolač u koji bi zabola zastavicu uz riječi: “Ljudi, uspjeli smo. Osvojili smo Sjeverni pol.” Prehrana im se uglavnom sastojala od starog kruha, mlijeka u prahu i kave, luka, krumpira i ponekog dodatka koji bi u zadnji tren kupili za jedan peni. Ponekad su imali banane.
Za Francie svaka je subota počinjala odlaskom na skupljalište otpada. Ona i njezin brat Neeley, kao i druga djeca u Brooklynu, skupljali su stare krpe, papir, metal, gumu i drugi otpad i čuvali ga u zaključanim podrumskim odjeljcima ili u kutijama skrivenima ispod kreveta. Otpad bi prodali, a od sitniša koji bi zaradili polovicu bi potrošili na slatkiše, a ostatak ubacili u kasicu napravljenu od limenke, koja je čavlima bila prikucana za pod u najmračnijem kutu ormara. "Jedno drvo raste u Brooklynu" u mnogo čemu je pedagoški roman: najviše je lekcija kako izdržati siromaštvo.
No Rommelyce su – Betty Smith ne dopušta čitatelju da zaboravi – sazdane od tankog, nevidljivog čelika. Baka Mary je nepismena, Katie i Johnny znaju čitati i pisati, ali nisu završili osnovnu školu jer su morali kao djeca početi raditi. Limenka u kutu ormara nije dovoljna da se njihova djeca izvuku iz siromaštva; Katie riba podove i jasno shvaća da njezinu djecu može spasiti samo – obrazovanje. Francie i Neeley će završiti osnovnu školu, upisat će ih u srednju, mašta kako će Neeley postati liječnik, a Francie svakako mora na fakultet jer je pametna. Priprema ih od djetinjstva, po savjetu svoje nepismene majke: svaku večer djeci, dok sama ne nauče čitati, sama pročita jednu stranicu iz Biblije i jednu stranicu iz Shakespeareovih Sabranih djela. Gladuju, ali do puberteta djeca znaju napamet "Julija Cezara".
Francie postaje čitačica: u maloj kvartovskoj javnoj knjižnici posuđuje knjige – namjera joj je bila pročitati sve knjige na svijetu. Svakoga dana pročitala bi jednu, abecednim redom, ne preskačući one dosadne. Čitala je sve čega se mogla dokopati: jeftinu književnost, klasike, vozne redove i cjenike trgovina mješovitom robom. Ponekad bi pročitala nešto prekrasno, a kad završi sa slovom Z, namjeravala je sve knjige pročitati ponovno. Uvjerena je kako se u maloj knjižnici nalaze sve knjige svijeta; te knjige izlit će temelje za buduću spisateljicu, ali će joj i pomoći da u grubom svijetu ostane netaknuta. “Dragi Bože”, molila je, “htjela bih u svakom trenutku u životu biti nešto. Htjela bih biti sretna, htjela bih biti tužna. Neka mi bude hladno, neka mi bude toplo. Želim biti gladna i imati previše hrane. Želim nositi dronjke i lijepu odjeću. Htjela bih biti iskrena – i varati. Htjela bih govoriti istinu; i laži. Htjela bih biti poštena i grešna. Ali želim biti nešto baš u svakom trenutku. A kad spavam, htjela bih uvijek sanjati, tako da nijedan dio života ne bude izgubljen.”
Betty Smith u svoje je vrijeme bila anomalija: radničko dijete, usto i žena, postala je jedan od najvažnijih pisaca četrdesetih godina 20. stoljeća. Svega dvije godine nakon objave romana, redatelj Elia Kazan snimio je prema njezinu romanu istoimeni film koji je dobio dva Oscara (Peggy Ann Garner za ulogu Francie i James Dunn koji je utjelovio Johnnyja Nolana). Roman je doživio brojna izdanja, blistavi karakter Francie Nolan nastavio je svijetliti i u idućim generacijama, što je rijedak društveni fenomen. "Jedno drvo raste u Brooklynu" bio je, naime, prvi američki roman o životu obične radničke klase koji je napisala žena iz radničke klase jezikom koji je ta radnička klasa mogla razumjeti. Betty Smith piše jednostavnim rečenicama, svakodnevnim jezikom, u kratkim poglavljima koja se mogu čitati kao večernja stranica Biblije ili Shakespearea, poučno i pedagoški, bez pokroviteljskog tona, "Jedno drvo" moglo bi se čak i otpjevati jer je iznimno ritmično – Smith repetitivno ponavlja neke rečenice i fraze, što je ljudima nakon napornog radnog dana sigurno olakšavalo i čitanje i pamćenje radnje.
Ali nije, naravno, samo to (bio) razlog popularnosti. Stvar je u nadi koje se Nolanovi ne mogu zasititi i stvar je u onoj emocionalnoj oluji što budi mrtva srca.
Podijeli na Facebook
