Znanstvenofantastični prvijenac biološke antropologinje Mary Dorije Russell prvi put je objavljen prije gotovo trideset godina, 1996. Prvi hrvatski prijevod uslijedio je pet godina kasnije, objavila ga je danas nepostojeća nakladnička kuća Izvori, a dvije godine poslije isti je nakladnik tiskao i nastavak, "Božju djecu", originalno na engleskom objavljen 1998. godine. Prošlo je, dakle, gotovo trideset godina, no oba romana i dalje pamtim. Ne sjećam se više jesam li ih čitala u engleskom originalu ili hrvatskom prijevodu, no Emilija Sandoza, tragičnoga glavnog junaka, pokazalo se, bilo je nemoguće zaboraviti.
Doria Russell debitirala je u SF žanru, a iako je za "Vrapca" požnjela brojne, ugledne američke i britanske nagrade (između ostaloga Nagradu Arthura C. Clarkea), nakon objave nastavka "Božje djece", napustila je žanr spekulativne fikcije i okrenula se povijesnoj fikciji. Danas ima sedamdeset tri godine, i dalje je žena prodorne inteligencije i opakog smisla za humor, pomna je i britka analitičarka američkih političkih prilika, dovitljiva komentatorica društvenih zbivanja, što znam jer je pratim na Facebooku.
Baš se ovih dana, upravo kad je objavljeno novo izdanje "Vrapca" (Znanje, prijevod Drago Štajduhar), autoironično prisjetila pokušaja da se ekranizira njezin najpopularniji roman: dva velika američka filmska studija razmatrala su ekranizaciju – Universal Pictures planirao je angažirati Antonia Banderasa za ulogu Emilija Sandoza, potom se zadatka prihvatio Warner Bros. koji je u glavnoj ulozi vidio Brada Pitta. Doria Russell napisala je tri scenarija, od svega na kraju nije bilo ništa. Kad pročitate roman, shvatit ćete zašto: "Vrabac" je, naime, u rangu "Dine", bez pretjerivanja – iako je prošlo samo dvadeset osam godina – može se smatrati klasikom znanstvenofantastične literature, jer Doria Russell u njemu postavlja duboko izazovna filozofska i religijska pitanja na koja ne daje lake odgovore.
Radnja "Vrapca" počinje u naše doba, 2019. godine. Teleskop u Arecibu u Portoriku, koji od 1960-ih godina u sklopu programa SETI pokušava naći dokaze o postojanju izvanzemaljskog života, upravo je uhvatio predivnu pjesmu s nepoznatog planeta. Kako duhovito autorica zamjećuje u pogovoru romana, koji je napisala povodom dvadesete godišnjice objave "Vrapca", antropologinja Mary Doria Russell ne bi ni ulicu prešla kako bi se upoznala s nekim tko komunicira primarnim brojevima (njima izvanzemaljci komuniciraju u drugom velikom SF klasiku, romanu "Kontakt" Carla Sagana), ali zbog pjesme…
"Svakome svoje", piše Doria Russell, "ali meni se činilo da će glazba odmah pobuditi one emocije koje će nas natjerati da prijeđemo ogromne udaljenosti. Postoje svirale stare četrdeset tri tisuće godina i, koliko god naša tehnologija napredovala, vjerujem da će nam glazba — fenomen koji je Ursula LeGuin tako lijepo odredila kao 'igru tonova, njihove visine i ritma' — uvijek biti privlačna."
Josif Brodski jednom je rekao: "Sve od Galilea, svemir je bio domena i teleskopa i molitve". Stoga možda nije neobično što je "Vrabac", u osnovi, roman o jezuitima u svemiru: dok diplomati Ujedinjenih naroda unedogled raspravljaju o misiji uspostavljanja kontakta s Pjevačima, kako ih svi počnu zvati, Družba Isusova potajno organizira vlastitu osmeročlanu znanstvenu ekspediciju na planet Rakhat u zvjezdanom sustavu Alphe Centauri. Odluka i nije neutemeljena u stvarnosti ako ponešto znate o jezuitskom, odnosnom isusovačkom redu: vodili su mnogobrojne škole, osobito gimnazije i sveučilišta, osnivali knjižnice, bili su istaknuti misionari, savjetnici i ispovjednici vladara, propovjednici i znanstvenici.
Jezuiti iz ovoga romana gotovo su neposlušna djeca majke Crkve: Maria Doria Russell stvorila je živopisne, znatiželjne, inteligentne i duhovite muškarce koji kreću u misiju na drugi svijet uvjereni da su i Pjevači božja djeca; ne idu tamo da bi ih pokrštavali ili im pripovijedali o svom Bogu, idu tamo zato da bi ih upoznali. "Teološko načelo za ovu misiju stvoreno je desetljećima prije bilo kakvog dokaza o postojanju inteligentnih bića u svemiru: već sami njegovi razmjeri nagovještavali su da ljudska bića nisu jedina svrha Postanka. Dakle. Sada je postojao i dokaz. Bog je imao i drugu djecu. I kad je došlo vrijeme da Tomas da Silva u vezi s tim nešto poduzme, citirao je oskudne i nespretne riječi Emilija Sandoza, s kojim je razgovarao iste večeri kad se otkriće dogodilo. 'Jednostavno nemamo alternative. Moramo ih upoznati.'"
Ekspediciju na Rakhat čine četiri jezuita i četvero civila. Predvodi je D. W. Yarbrough, provincijal Družbe Isusove u New Orleansu, jezuit fizički toliko ružan da se u njega ne može gledati, što neprestano koristi za šale na vlastiti račun. Trojica preostalih jezuita su prirodoslovac i akvarelist Marc Robichaux, muzikolog Alan Pace te lingvist i poliglot Emilio Sandoz. Civilni dio skupine čine astronom koji je otkrio signal Jimmy Quinn, bračni par Anne i George Edwards – ona je biološka antropologinja i liječnica hitne medicine, on inženjer – te Sofia Mendes koja se bavi zanimanjem budućnosti. Nazivaju je "lešinarkom" zbog njezinih sposobnosti: kao dijete ju je angažirao futuristički broker, platio joj obrazovanje, a ona je zauzvrat u svojevrsnom intelektualnom ropstvu dok ne otplati dug – izrađuje računalne programe koji automatiziraju poslove što ih obavljaju ljudi.
Veći dio ekspedicije čine dugogodišnji prijatelji i polovicu romana Mary Doria Russell posvećuje njihovim životnim pričama i tome kako su se međusobno upoznali. Iako je D. W. vođa skupine, njezina duša je Sandoz, Portorikanac mračne prošlosti koji, iako je godinama isusovac, i dalje traži Boga. Kad stigne pjesma s Rakhata, Sandoz se ne može oduprijeti uvjerenju da je to poziv koji je čekao i upravo je on taj koji predloži putovanje koje će samo do Rakhata i natrag trajati trideset četiri godine, bez boravka na izvanzemaljskom planetu, iako će članovi ekspedicije, zbog putovanja brzinom bliskoj brzini svjetlosti, ostarjeti tek godinu dana.
Roman počinje Sandozovim povratkom na Zemlju u prosincu 2059. godine. Od osmeročlane ekspedicije preživio je samo on. Na Zemlju ga je poslala druga misija: nakon što je prvi brod, nazvan Stella Maris, tajno otputovao, jezuitska misija je otkrivena i Ujedinjeni narodi šalju drugi brod, Magellan. Doria Russell dovitljivo je osmislila tehniku putovanja u svemir: obje misije putuju u velikim asteroidima koji se koriste za rudarenje u svemiru. Posada Magellana pronalazi samo Sandoza, i to u zastrašujućim okolnostima: na Rakhatu se u tom trenutku bavio prostitucijom, a kad uđu u kupleraj, on pred njihovim očima ubije izvanzemaljsko dijete.
Dok Sandoz stigne kući, svi na Zemlji već znaju da je prva misija propala i osramotila jezuite; posada Magellana poslala je poruku o "kurvi i ubojici". No Sandoz nije samo osramoćen, nego i uništen, fizički i psihički. Na putovanju je gotovo umro od anemije, skorbuta i iscrpljenosti, a ruke su mu potpuno uništene: stanovnici Rakhata na njima su izveli čudan postupak zvan hasta’akala – svi su mu mišići dlanova bili pažljivo odrezani s kosti, udvostručujući mu duljinu prstiju. Vrhovni poglavar Družbe Isusove Vincenzo Giuliani – nekad Sandozov vršnjak, a danas starac – pokušava mu pomoći da zacijeli i usput želi doznati što se dogodilo u četiri godine boravka na Rakhatu, planetu na kojem žive dvije inteligentne vrste, Rune i Jana'ate, koje imaju oči s dvije šarenice i nalikuju kombinaciji klokana i gipkih sijamskih mačaka…
Mary Doria Russell stvorila je Sandoza po uzoru na baskijskog vojnika koji je u šesnaestom stoljeću osnovao Družbu Isusovu. Poput Ignacija de Loyole, Emilio Sandoz spoznao je okrutnost i smrt, i užasan strah; poput jednog drugog jezuita, Isaaca Joguesa, otputio se u novi svijet. Jogues se probio osamsto milja u unutrašnjost Sjeverne Amerike – zemlje 1637. godine Europljanima jednako strane kao Sandozu Rakhat. Indijanci su francuskom isusovcu, između ostalog, od zgloba do zgloba rezali prste oštricama od školjaka. Jezuitima i inače kroz povijest nije bilo lako: u Londonu su ih vješali, vukli po tlu i četvorili; u Etiopiji su im vadili utrobu; Irokezi su ih žive spaljivali; u Njemačkoj su ih trovali; u Tajlandu razapinjali na križ; u Argentini su ih nasmrt izgladnjivali; u Japanu im odsijecali glave; na Madagaskaru su ih utapali, a u El Salvadoru strijeljali.
Emilio Sandoz na Rakhatu, doznajemo, nije samo istražio dijelove njegova najvećeg kontinenta, naučio dva ondašnja jezika i zavolio neke njegove stanovnike. Otkrio je i krajnje granice vjere i, čineći to, locirao točne granice očaja. Tek je toga trenutka uistinu spoznao smisao bogobojaznosti.
Na najdubljoj razini, "Vrabac" Mary Dorije Russell može se, nimalo blasfemično, čitati gotovo kao knjiga svetog Ivana od Križa, "Tamna noć": Sandoz je izgubio Boga točno u trenutku kad ga je, u sebi, napokon pronašao. Vincenzo Giuliani, i sam očajan u nastojanju da mu pomogne, pita ga: "Misliš li da bismo imali ime za grijeh očajavanja da si ga jedino ti iskusio?" No "Vrabac" nije kršćanska fikcija; sjetite se, napisala ga je biološka antropologinja. Prije se zapravo može čitati kao filozofska fikcija, a znanstvena fantastika, kad je izvrsna, onda je upravo takva.
Mary Doria Russell roman je napisala kao zamišljanje sociološke budućnosti: u pogovoru kaže da smo mi vrsta koja se tijekom evolucije razvila iz prikladnog plijena do vrhunskoga grabežljivca. "Nije nam potrebno puno da osjetimo strah u kostima, a većinu nas samo koračić dijeli od straha do gnjeva." Ono što ju je najviše zanimalo tijekom pisanja "Vrapca" nisu bile tehnološke promjene i razlike među skupinama, nego kontinuitet tijekom dugih razdoblja i stvari koje nas ujedinjuju. Takvo je razmišljanje, logično, u središte njezine priče postavljalo glazbu i vjeru. "Na razini vrste, vjera i glazba Homo sapiensa određuju jednako kao i hod na dvije noge, odvojeni palčevi i razumljiv jezik."
Pored toga, nastavlja, uvijek će postojati temeljna egzistencijska pitanja na koja će svaki naraštaj ljudskih bića morati odgovoriti: što je život vrijedan življenja i što je uludo potrošen život i zbog čega? Za što je vrijedno umrijeti, za što vrijedi živjeti i zašto? Kakvim vrijednostima trebam poučavati svoju djecu i što ih trebam upozoravati da izbjegavaju i zašto? Što drugi meni duguju i što ja dugujem drugima i zašto? Svaka ljudska kultura na ta pitanja daje drukčije odgovore, ali božanstvo je gotovo uvijek utjelovljeno u onome Zašto.
"Takav vremenski obzor unijela sam i u znanstvenu fantastiku koja je, napokon, najstarija vrsta pripovijedanja. Ljudska bića oduvijek su razmišljala o izvanzemaljskim bićima, ali u povijesti smo ih zvali kentaurima i nimfama, vilenjacima i zlodusima, anđelima i demonima. Sve takve priče govore o tome što znači biti čovjek u velikom, zastrašujućem i prekrasnom svemiru. U srcu religije, u srcu antropologije i u srcu znanstvene fantastike slične su brige, premda postoje razlike u vrstama priča i u zaključcima do kojih dolazimo."
Iz tog spoja dolazi i naziv ovog iznimnog romana. Evanđelje po Mateju, ulomak deseti, stih dvadeset deveti: "Nijedan vrabac ne pada na zemlju bez dopuštenja Oca vašega." Ali vrapci ipak padaju. Ovaj će pasti zbog glasa koji je "oduzimao dah i ujedno bio uhu ugodan, operni po opsegu, ali tako jednostavno korišten u hipnotičkom, skladnom pjevu da bi slušatelj teško primijetio njegovu veličanstvenost, osim ako baš ne bi mislio na ljepotu i istinu". Bio je to glas Hlavina Kitherija, reshtara od Galatne, koji će jednoga dana uništiti Emilija Sandoza.
Podijeli na Facebook
