Već površna pretraga na internetu izbacit će vam stotinjak citata o prijateljstvu. Prijatelji su obitelj koju smo odabrali, prijateljstvo je jedna duša u dva tijela, jezik prijateljstva nisu riječi već značenja, i sve tako, dok vam ne odrvene zubi od citatnog saharina: o prijateljstvu se možda i najviše laže, tamo gdje nema krvne veze i obaveze obilato se škropi bijelim prašakom za zaslađivanje. Iznenadit će vas novi roman Valérie Perrin: mračna je, sirova i beskompromisna u prikazu ljudskosti; nema više humora, kao u "najljepšem romanu na svijetu", u koji se čitatelj može sakriti. Umjesto toga Perrin nam nudi kompleksnu priču o odrastanju troje prijatelja, bez idealizacije: Nina, Étienne i Adrien kao djeca su bili nerazdvojni, no danas uopće ne razgovaraju; odanost je zamijenjena prezirom. Trokut u geometriji, znamo, glasi za najstabilniji oblik; među ljudima, međutim, rijetko opstane, najčešće zato što ga poremeti četvrta dimenzija, vrijeme. Prijateljima, naime, ništa nismo obavezni: postoje oni koji odlaze, oni koji ostaju i oni koji napuštaju.
Koliko je "Svježa voda za cvijeće" bila nježna, gotovo bajkovita priča, toliko je "Troje" (Sonatina naklada, prijevod Maja Ručević) trezvena i – usamljenička. Paradoksalno, ali u novom romanu u Hrvatskoj omiljene francuske autorice, koji govori o simbiotskom prijateljstvu troje djece, glavni likovi duboko su i temeljito sami. Čak i kao djeca, kad svaki trenutak provode zajedno; "čačkaju zube jedni pred drugima, ne zatvaraju vrata od zahoda, uopće ih nije briga kako izgledaju kada se tek probude, stišću bubuljice i vidaju ranice, dobacuju si rečenice poput: Smrdi ti iz usta, operi zube. Kako si se ružno obukao. Obrij te brkove, izgledaš kao bradata ženska…" Nina, Étienne i Adrien ponašaju se i komuniciraju kao stari bračni par. Vrijeme prolazi, a neizgovoreno se gomila.
Prijateljstvo za koje znaju svi u La Comelleu, radničkom gradiću u središnjoj Francuskoj sa svega dvanaest tisuća stanovnika, počet će 1987. godine u petom razredu osnovne škole Pasteur kad se učenike razvrstava u nova odjeljenja. Za većinu djece u La Comelleu to je ozbiljna trauma jer strepe da ne dospiju u razred sadističkog učitelja gospodina Pya koji svake godine jednog učenika izabere za svoju žrtvu. Na školskom dvorištu Nina Beau uhvatit će za ruke Étiennea Beaulieua i Adriena Bobina i čvrsto ih držati idućih osam godina, koliko će prijateljstvo trajati.
Sudbinu će im naizgled odrediti prvo slovo njihova prezimena, kao da ih je abeceda bacila na put jedno drugome. No veze su dublje, iako ih djeca još nisu svjesna: svi troje su na neki način siročad i svatko od njih traži sigurno mjesto. Ninu, koja je izgledom krhka poput srne, majka je napustila kao bebu, za oca nitko ne zna tko je, a odgaja je djed poštar. Adrien, mršav i jako sramežljiv, živi samo s majkom – ima oca, ali otac ima drugu obitelj u Parizu; Adrien je, doznajemo, plod ljubavničke veze njegove majke s oženjenim muškarcem. Étienne naoko ima sve: i oca i majku, mlađu sestru i starijeg brata, no za oca je nevidljiv i uvijek, osjeća, nekako nedovoljan.
Od njih troje, Étienne je najbuntovniji, Adrien najprijemčiviji, a Nina najosjetljivija. Slijedom toga je i Étienne bio vođa, Nina mozak igre, a Adrien ih je pratio bez pogovora. Povezivala ih je Nina. Bez nje, Adrien i Étienne nisu se viđali. U obzir je dolazilo samo njih troje zajedno. Ili tako ili nikako. Obojica su je voljeli jer nikad nije osuđivala druge.
Nasuprot njima je Virginie, pripovjedačica narativne linije romana koja se zbiva u sadašnjosti, 2017. godine. O njoj gotovo da ne znamo ništa, osim da se vratila u rodni La Comelle iz razloga koje nam odbija otkriti, živi sama, radi od doma tako što lektorira ili prevodi tekstove za nakladničke kuće, a povremeno i kao novinarka na zamjeni za lokalni list. U četrdesetima je, iste dobi kao "i oni", govori nam. "Od njih troje, danas još samo Adrien razgovara sa mnom. Nina me prezire. Što se tiče Étiennea, s njim pak ne želim razgovarati ja. Ali sve troje fasciniraju me još od djetinjstva. Nikada se ni za koga nisam vezala kao za njih troje."
Kad iz obližnjeg jezera, koje gradske vlasti isušuju radi preuređenja, izroni olupina Twinga, ukradenog 17. kolovoza 1994. godine, Virginie zazvoni na uzbunu: u tom su se jezeru svi kupali kao djeca, a na isti datum kad je ukraden automobil nestala je Clotilde Marais koju Virginie nije voljela zato što je redovito oko Étiennea omotavala svoje duge, vitke noge. Tu ujedno počinje zaplet romana: troje prijatelja nisu se vidjeli ni razgovarali četrnaest godina, a policija je u olupini pronašla i posmrtne ostatke. Je li u automobilu Clotilde?
Roman "Troje" broji gotovo šest stotina stranica jer Valérie Perrin u njemu razvija nekoliko narativnih rukavaca. Daleko ih je više od četiri, koliko je djece u romanu, zato što Adrien, Étienne, Nina i Virginie – istodobno prisutna u njihovim životima i začudno nespomenuta – žive višestruke živote koji se kompliciraju odrastanjem. Svi troje / četvero žude za priznanjem, ali si ga ne mogu dati jer su djeca. Te će se žudnje usložniti u pubertetu, a potom ih i razdvojiti na pragu odraslosti. Kad ih nakon trideset godina ponovno susrećemo, Nina radi u azilu za životinje, Étienne je postao policijski inspektor, a Adrien uspješni pariški dramatičar i slavni pisac pod pseudonimom – njegov roman "Španjolska bijela" prodan je u pola milijuna primjeraka.
U "Svježoj vodi za cvijeće", spomenula sam, Valérie Perrin tragediju zaodijeva gotovo u bajku: glavna junakinja Violette Toussaint sakrila se na groblje i okružena je muškarcima koji je čuvaju. U romanu "Troje" nema skrivanja: radnja je toliko ukotvljena u stvarnost da je to surovo. "Svježa voda" mogla se dogoditi bilo gdje i bilo kad, "Troje" se nesumnjivo događa danas, u suvremenosti. To je najteži i najljepši aspekt romana jer se Perrin, magičarka emocionalnosti bez patetike, bavi svim neuralgičnim točkama modernoga društva. Da, "Troje" govori o prijateljstvu i odrastanju, ali govori i o toksičnim obiteljskim odnosima, zanemarivanju i zlostavljanju djece, partnerskom nasilju i prisilnoj kontroli, seksualnom sazrijevanju, identitetima i ravnopravnosti.
Ono što čini razliku u odnosu na druge suvremene romane jest kako Valérie Perrin o svemu ovome pripovijeda. Perrin nema aktivistički pristup, niti se trudi biti "u trendu": ne forsira temu jer je sada aktualna i o njoj se mora imati (ispravno) mišljenje. Tema joj organski, prirodno izrasta iz priče, a s obzirom da osim Virginie, koja pripovijeda o troje prijatelja kojima i sama želi pripadati ali ne može, ima i sveznajućeg, potpuno neosobnog pripovjedača, koji pripovijeda dionice priče o kojima nitko ništa ne zna osim njihovih protagonista, to joj daje nekompromitiranu poziciju da doista pripovijeda: baš nikoga od svojih likova Perrin ne prosuđuje. Čitatelj tako može razumjeti (ne i odobriti) čak i zlostavljače.
Perin, spomenula sam, piše veoma emocionalno, ali nije patetična - to obilje emocija prisiljava i čitatelja da se emocionalno angažira jer nije moguće drugačije čitati. S obzirom da Perrin ne izražava mišljenje o vlastitim likovima, i čitatelj samo promatra i razumijeva: i kako nastaju nesporazumi, i kako se rađa nasilje, i zašto ljudi ne bježe, i što ih na kraju spasi, ako ih spasi. A zato što nema aktivistički pristup glavnoj temi svoga romana (o kojoj ne mogu ništa otkriti a da ne pokvarim čitanje), ona ju je, paradoksalno, "normalizirala": čitatelj nema izbora nego prihvatiti, "to" je oduvijek tu, umjesto trošenja energije na rovovsku bitku na pravo na postojanje, Perrin čitatelja angažira u srce osobnosti; umjesto da se bavi "moralnim" ili političkim aspektima problema, čitatelj je u empatičkoj poziciji – kako pomoći, što će biti, hoće li se spasiti.
Od jedne stvari Perrin, međutim, nije "odustala": kao i u "Svježoj vodi za cvijeće", i ovdje njezini junaci imaju pomagače, "ranjene iscjelitelje" koji se pojave u pravom trenutku i spase izgubljene. Ti trenuci u romanu sasvim su uvjerljivi, nimalo bajkoviti i iznimno utješni – dobri ljudi, kad se pojave, doista tako djeluju: hrane nas i čuvaju, prisutni su bez osude, ne boje se naše boli i vjeruju da ćemo uspjeti kad budemo spremni. Kao pripovjedačica Perrin do kraja romana ne daje odgovore na baš sva pitanja i ne dobivaju svi (sretne) krajeve – s tim se čitatelj mora pomiriti, kao i u životu: neke povrede, neke nepravde i neke ljude nećemo razumjeti koliko god nam je to potrebno.
No jednu stvar čini: Valérie Perrin u romanu "Troje" perfektno je prevarila čitatelja. I on joj je na tome zahvalan.
Podijeli na Facebook
