Obitelj Robertson preživjela je na moru trideset i osam dana. Kapetan Bligh i brodolomci, nakon pobune na brodu Bounty, izdržali su četrdeset sedam dana. Steven Callahan izdržao je sedamdeset šest dana. Owen Chasem, koji je pričom o kitolovcu Essexu, što ga je potopio kit, nadahnuo Hermana Melvillea, preživio je osamdeset tri dana na moru s dva člana posade, a u međuvremenu su i jedan tjedan ostali na pustom otoku. Obitelj Bailey preživjela je sto osamnaest dana. Bio je i jedan korejski mornar na trgovačkom brodu, kažu da se zvao Poon, koji je 1950-ih na Tihom oceanu preživio sto sedamdeset tri dana.

Piscine Molitor Patel, dečko koji je ime dobio po najboljem pariškom bazenu, pa se zbog zadirkivanja vršnjaka preimenovao u Pi (jer je Piscine, u netom samostalnoj, ali duhom i dalje kolonijalnoj Indiji, često znalo skliznuti u Pissing), po matematičkoj konstanti, iracionalnom broju koji između ostaloga opisuje i kružnicu, na moru je izdržao dvije stotine dvadeset i sedam dana, više od sedam mjeseci. Društvo mu je radio Richard Parker, bengalski tigar.

Četvrti roman Yanna Martela, kanadskog pisca koji danas ima 49 godina, dragocjena je književna poslastica i iz nekoliko razloga mi je drago što upravo njime završavam čitalačku 2012. Najprije, tu je sasvim očit razlog: u kinima je upravo počela igrati raskošna fantazmagorična bajka tajvansko-američkog redatelja Ang Leeja koji je svijet oduševio "Tigrom i zmajem". Prema prvim kritikama i ocjenama gledatelja na iMDb-u Pi, i još više Richard Parker, koji su mi toliko prirasli srcu, doživjeli su poštovanja vrijedno filmsko utjelovljenje pa se ni Yann Martel, a ni Ang Lee ne moraju skrivati od srama na, recimo, dnu Tihog oceana. Lijepo je znati da tvoj junak, ili junaci - na dvije noge ili četiri šape - sasvim svejedno, žive dobar život i u tehnikoloru.

Drugi razlog je nešto nalik domoljublju, koliko je to za mene, dijete svemira, uopće moguće osjetiti. Verzija romana koju sam čitala ona je iz 2009. godine, u nakladi Mozaika knjiga, ukrašena ilustracijama koje zaustavljaju dah, čitatelja katapulitiraju na to široko, opasno, ljuto, ekstatično, magično more kojim plove Martelovi brodolomci. Naslikao ih je hrvatski ilustrator Tomislav Torjanac, koji se u listopadu 2005. prijavio i pobijedio na svjetskom natjecanju za ilustrirano izdanje, a koje su organizirali Martelov škotski nakladnik Canongate Books, britanski dnevni list The Times, australijske novine The Age i kandaske The Globe and Mail. Ta je verzija romana prvi put objavljena u rujnu 2007., na hrvatski je prevedena 2009. godine.

Inače, "Pijev život" prvi je put objavljen 2001. godine, u nakladi kanadskog Knopfa, nakon što su ga najprije četiri izdavača odbila. Mislim si, ta četvorica se negdje već godinama grizu za guzicu od muke, jer je Martel za "Pijev život" 2002. godine osvojio vjerojatno najprestižniju književnu nagradu, Man Booker Prize (nakon objave imena ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost nisam više sigurna da odbor za dodjelu nagrade zapravo zna čitati).

Treći razlog što s Pijem radosno završavam 2012. godinu, priča je sama i svi slojevi koji su se iz nje odmotali, i ostavili me istodobno tužnu i sretnu, ushićenu i uznemirenu, noćas u tri ujutro kad sam zaklopila posljednju stranicu. Priča ide ovako.

Piscine Molitor Patel, koji je sam sebe prozvao Pi, živi s obitelji u Pondicherryju koji je prvog studenog 1954. pristupio Indijskoj Uniji. Otac, koji gubi živce zbog gospođe Ghandi, vlasnik je i upravitelj zoološkog vrta. Majka je zaljubljena u čitanje. Ravi, Pijev brat, zaljubljen je u sport. Pi? Pi je zaljubljen u vjeru, sve religije ovoga svijeta - rođen je kao hindu, na obiteljskom odmoru osvojit će ga kršćanstvo, iako će ga Isusova žrtva ispočetka besmislenošću uporno nervirati, po povratku u Pondicherry otkrit će ljepotu islama, tog, naoko, "spleta laganih vježbica, beduinske joge po vrućini".

Zanimljiva je to scena u romanu kad obitelji Patel, u šetnji esplanadom, naiđe na tri mudraca - pandita, katoličkog svećenika i imama. Sva trojica pohitaju roditeljima Patel radosno u susret, u želji da pohvale njihovog mlađeg sina što je tako dobar vjernik i svim srcem štuje Višnua/Isusa/Alaha. Posvađaju se tamo, usred tog predivnog dana bez oluje i oceana, ta tri mudra čovjeka. "Muslimani sa svojim jedinim bogom uvijek izazivaju nevolje i nerede", uzvikne pandit. "Velike li koristi Bogu od toga što je s vama, a pokušali ste ga ubiti!", bijesan je imam. "Hindusi porobljuju ljude i obožavaju preodjevene lutke. Oni su obožavatelji zlatnoga teleta, klanjaju se kravama!", prosikće župnik.

"Bapu Ghandi je rekao da su sve vjere istinske, a ja samo hoću ljubiti Boga", kaže tiho Pi i spusti pogled u pod od srama što je otkriven njegov religijski promiskuitet. Čitam i mislim - Yann Martel je, stvorivši Pija, više učinio za ekumenizam i međureligijski dijalog, nego sve crkve ovoga svijeta. Jer, Bog je ljubav, zar ne? Zašto je, zaboga, bitno kakvu formu poprima ljubav dok ispunjava svoju "funkciju", dok nas može katapultirati preko granica ovog, materijalnog svemira u vječnost?!

Vjera će se, u danima koji nadolaze, pokazati ključnom za Pijev opastanak. Negdje sam pročitala da "Pijev život" govori o potrazi za Bogom, no to nije sasvim točno. Pi ni u jednom trenutku ne traga za Bogom, jer ga nosi u srcu. Da nije tako, nikad ne bi mogao preživjeti 227 dana na moru.

Gospođa Ghandi bit će ta koja će preliti čašu, napokon je dokrajčila tatu. Kad je Delhi u veljači 1976. srušio vladu u državi Tamil Naduu, glava obitelj Patel odlučila je da će prodati zoološki vrt i svi iseliti u Kanadu. Iz Madrasa su isplovili dvadeset i prvog lipnja 1977. godine na japanskom teretnom brodu Tsimtsum panamske registracije. Četiri dana kasnije brod je potonuo.

Mornari su Pija, s nakrivljene palube, bacili u čamac za spašavanjem u kojem je već ležala zebra slomljene stražnje noge. Bengalskom tigru, Richardu Parkeru, Pi je sam, usred oluje, u napadu užasnog straha i žudnje za bilo kakvim oblikom suživota, prije nego je stigao razmisliti, bacio pojas za spašavanje dok se tigar borio za život u moru. Na pučini, kad oluja prestane, u čamcu će otkriti i krvoločnu hijenu. Narančica, divna orangutanica s Bornea, do čamca je doplovila na otoku banana sapetom u mrežu, pa su i nju primili.

Hijena će najprije napasti zebru. Polako će ju jesti, živu, umirat će danima. Potom će krenuti prema bezazlenoj orangutanici koja nikad u životu nije susrela hijenu pa nije niti znala da se treba bojati te pohlepne, vječno gladne životinje. Onda će hijena početi mjerkati Pija, ali će bengalski tigar, skriven ispod cerade, udarom šape smlaviti grabežljivca. Ostat će Pi i Richard Parker - šesnaestogodišnji dječak koji ljubi Boga, iako je izgubio sve na svijetu, i dvometarski narančasti tigar koji je upravo pojeo posljednji obrok, a dnevno jede pedeset kilograma mesa.

Pi će, da se spasi od tigra, sagraditi splav i privezati je za čamac. Prostor ispod cerade bit će teritorij Richarda Parkera, Piscine će polako, mjesecima, označavati svoj teritorij na jednom dijelu čamca i dresirati tigra. Lovit će mu ribu i skupljati kišnicu. Prodorno će zviždati u narančastu zviždaljku, u pustoši ničega, i snažno ljuljati čamac, sve do morske bolesti, kako bi Richard Parker usvojio tko je vođa čopora na tih par kvadratnih metara čamca, prostora slobode i spasa usred Tihog oceana. Jednom su samo vidjeli brod, tanker, koji je projurio pored njih tolikom brzinom da ih je gotovo rastavio na atome. Prisustvo Richarda Parkera spasilo je tada Piju Patelu život, jer da je bio sam, izgubio bi razum od očaja. S vremenom, Pi će početi spavati na ceradi, iznad od vrućine skrivenog tigra. Ponekad će čuti prusten, najtiši tigrov zov, dašak kroz nos u znak prijateljstva i bez opasnih namjera. Putovat će, a da nisu niti znali, sedam mjeseci uskom cestom, pacifičkom ekvatorskom protustrujom.

Priče o brodolomcima, i brodovima, o morima i opasnostima, znaju biti smrtna tlaka. Ne samo zato što je ocean uistinu strahotan po život kad ga ne promatraš s obale. Volim Hemingwaya, ali ponekad bih poželjela da sam ja on sabljarka koju je lovio, pa da me ubije odmah na desetoj stranici. Na "Mobyja Dicka" nikad se, priznajem, nisam odvažila - svaka čast Hermanu Melvilleu, ali 635 stranica o kitu za mene je bilo previše. Ispričavam se i Danielu Defoeu; za Robinsona Crusoea znam samo sa satova prepričavanja školske lektire. "Pijev život" nije ništa takvoga - nikakav udav od knjige, strahomorna, gusto istipkana epopeja koja iz čitatelja cijedi zadnju kap života kako stranice na moru odmiču. "Pijev život" je uzbudljiva, emocijama nabijena avantura, po mogućnosti - knjiga koja bi se trebala čitati kao obavezna literatura na satovima religijskog odgoja, kad bismo, kojim čudom, njime mogli zamijeniti vjeronauk u školi.

Čitajući "Pija" naučila sam kako pripitomiti veliku mačku (možda mi sad uspije i s ovom kućnom...); dobila sam važno životno upozorenje - čuvaj se hijene i nosi zebru u srcu; ako slučajno zapneš na moru kao brodlomac, znaj da je morske kornjače lako uloviti, a da je njihova krv slatka i brzo gasi žeđ; ako vidiš horizont s metar i pol visine, od tebe je udaljen četiri kilometra; morska bolest se lakše podnosi kad je čamac postavljen okomito na valove; bengalski tigar napada samo kad nema drugog izbora, prije toga će te svakako upozoriti; nije bitno što očaj dolazi, nego je važno to što prolazi i... priča je nekad ipak bolja opcija od istine. Priča o životinjama.

Zašto? E pa, da biste to doznali, morat ćete pročitati "Pijev život".

Uzbudljiva avantura o dječaku Piju koji je uspio pripitomiti strah i jednog bengalskog tigra