Piše Tanja Tolić
Dok je većina nas u travnju 1986. godine čekala da vidimo hoćemo li doživjeti kraj svijeta, u Los Angelesu se odvijao jedan sasvim drugačiji užas – gorjele su knjige. O požaru u Središnjoj knjižnici Los Angelesa, koji je trajao više od sedam sati i u njemu je izgorjelo ili je oštećeno više od milijun knjiga, većina nas ne zna ništa, ne znaju čak ni Amerikanci: u isto vrijeme u Černobilu se dogodila nuklearna katastrofa i nitko u svijetu nije imao pojma da gori jedna knjižnica. Američki mediji tek su nakon nekoliko dana objavili prve, jedva zamjetne vijesti o požaru.
Više od trideset godina kasnije, 2018. godine, novinarka The New Yorkera Susan Orlean napisala je o požaru knjigu, krajem 2023. objavljenu i u Hrvatskoj u izdanju Sandorfa i prijevodu Karmele Cindrić. "Knjiga o knjižnici" preko noći je postala bestseler, sasvim opravdano: Susan Orlean na gotovo 500 stranica ispisala je povijest i požar losanđelske knjižnice koji se čitaju poput najnapetijeg trilera, ali i dirljivu posvetu knjižničarima i knjigama kao čuvarima kolektivne memorije.
Vatrogasci gase požar u Središnjoj knjižnici Los Angelesa 1986. godine (Foto: Jack Gaunt / Los Angeles Times; Creative Commons)
"Ujutro 29. travnja, nekoliko minuta prije jedanaest, oglasio se alarm na detektoru dima u knjižnici", počinje Orlean pripovijest. Nitko nije posebno paničario jer se alarm stalno uključivao iz raznoraznih razloga – zbog cigarete odbačene u koš za smeće, povremenih prijetnji bombom kojekakvih luđaka i, najčešće, zbog starog, hirovitog alarmnog sustava lakog na okidaču. Zgrada se, uobičajeno, ispraznila za svega osam minuta, a korisnici i osoblje, njih ukupno četiri stotine, okupili su se u grupama ispred knjižnice.
Čekajući vijesti da je sve u zgradi u redu i da je alarm uspješno resetiran, jedan vatrogasac iz ekipe VJ9 podigao je pogled i primijetio kako s istočne strane krova struji lagani dim. U tom trenutku vatrogasci iz ekipe VJ10, koji su već bili u zgradi, došli su do spremišta Odjela za beletristiku u sjeveroistočnom krilu. Primijetili su da se uz policu knjiga koja je započinjala romanom Roberta Coovera i završavala romanom Johna Fowlesa probija pruga dima.
Iznenada, kroz dim su se probili oštri prsti plamena i sunuli uvis. Vrelina je rasla. Temperatura je dosegnula 230 stupnjeva i knjige su počele tinjati. "Korice su im praskale kao kokice", piše Orlean. Voditelj okružne vatrogasne postrojbe, Donald Cate, obavijestio je gradsku upravu i predstojnika ureda za vatrogastvo, Donalda Manninga, o hitnoj situaciji u knjižnici. Vatrogasci ekipa VJ9 i VJ10 gubili su bitku s požarom. U jedanaest sati i trideset minuta dodatnih osam zapovjednika i dvadeset dvije vatrogasne jedinice u punoj vatrogasnoj opremi i s aparatima za disanje okupili su se ispred knjižnice. Kada se pokazalo da je požar prejak čak i za taj veći tim, Cate je zatražio dodatnu pomoć. U roku od sat vremena spasilačke snage narasle su na šezdeset vatrogasnih jedinica, devet vozila hitne pomoći, tri helikoptera, dvije jedinice hitne zrakoplovne pomoći, tristo pedeset dobrovoljnih vatrogasaca i jednu jedinicu za istraživanje podmetnutih požara – sveukupno više od polovice ukupnih vatrogasnih resursa cijelog Los Angelesa.
"U fizici vatre postoji kemijski fenomen poznat kao stehiometrijsko stanje, u kojem vatra postiže savršen omjer kisika i goriva – drugim riječima, vatra ima na raspolaganju točno onoliko zraka koliko joj je potrebno da proguta sve što može gorjeti. Takav omjer stvara idealnu situaciju za potpuno, savršeno izgaranje. Stehiometrijsko stanje gotovo je nemoguće ostvariti izvan laboratorija. Zahtijeva toliko kompliciranu, preciznu ravnotežu između goriva i kisika da je, u neku ruku, više teoretska nego stvarna pojava. Mnogi vatrogasci nikada nisu vidjeli takav plamen i nikada i neće. Vatra je obično crvena, narančasta, žuta i crna. Vatra u knjižnici bila je bezbojna. Moglo se kroz nju gledati, kao kroz staklo. Na rijetkim mjestima na kojima je imala nekakvu boju bila je svijetloplava. Bila je toliko vrela da se činila ledenom", piše Susan Orlean.
U zgradi je bilo tako vruće da vatrogasci nisu mogli dugo izdržati unutra; izlazili su svakih nekoliko minuta kako bi vratili tjelesnu temperaturu u normalu. Toliko su teško disali da su se im dodatne boce s kisikom, koje su obično trajale sat vremena, praznile u roku od deset minuta. Pluća su ih pekla od dima. Do kraja dana pedeset ih je zadobilo opekline, nadisali su se dima ili dobili akutnu ozljedu pluća i prevezeni su u obližnju bolnicu na liječenje.
Zrak je u zgradi počeo titrati od plamene vreline. "Mogli smo izdržati svega deset, petnaest sekundi", rekao je autorici jedan vatrogasac. "Zatim smo jurili van." Temperatura je dosegla 1000 Celzijevih stupnjeva. Potom je porasla na 1300 stupnjeva. Vatrogasci su se počeli pribojavati plamenog udara, strašne situacije tijekom požara u kojoj se sve što se nalazi u zatvorenom prostoru – čak i dim – toliko zagrije da dosegne točku spontanog paljenja i izazove potpuno i nezadrživo sukljanje vatre sa svih površina. U vatrogasnom žargonu, to je trenutak kad se vatra u sobi pretvori u sobu u vatri. A to bi izglede da se bilo što spasi gotovo svelo na nulu.
Knjige u sjeveroistočnom spremištu, odakle je požar krenuo, pretvorile su se u krhotine, pepeo i prah, a na podu se nagomilao tridesetak centimetara debeo sloj pougljenjenih stranica. Trebalo je 1400 boca kisika, 1240 četvornih metara vatrogasnih deka, 8000 četvornih metara plastičnih pokrivača, dvadeset bala piljevine, više od tri milijuna galona vode i veći dio vatrogasnog osoblja i opreme Los Angelesa da se požar napokon ugasi – predao se u osamnaest sati i trideset minuta 29. travnja 1986. godine. Bjesnio je sedam sati i trideset osam minuta.
Godine 1986. vrijednost imovine Središnje knjižnice procijenjena je, u svrhu osiguranja, na približno 69 milijuna dolara. To je uključivalo najmanje dva milijuna knjiga, rukopisa, zemljopisnih karata, časopisa, novina, atlasa i glazbenih partitura; četiri tisuće dokumentarnih filmova; popise stanovništva još od 1790.; kazališne programe za svaku predstavu režiranu u Los Angelesu od 1880. i telefonske imenike za svaki američki grad s više od deset tisuća stanovnika. Knjižnica je sadržavala najbolji izbor knjiga u Americi na temu kaučuka, imala je jedan Shakespearov folij, četvrt milijuna fotografija Los Angelesa od 1850. Nadalje, priručnike za popravak svakog tipa i modela automobila, petsto lutaka odjevenih u narodne nošnje iz cijeloga svijeta, jedinu sveobuhvatnu zbirku patenata u zapadnim Sjedinjenim Državama, u njoj se čuvala najveća zbirka knjiga o hrani i kuhanju u zemlji…
Što je izgubljeno? Između ostalog, primjerak "Don Quijotea" iz 1860. s ilustracijama francuskog grafičara Gustava Doréa, sve knjige o Bibliji, kršćanstvu i crkvenoj povijesti, sve biografije od slova H do slova K, sve američke i britanske drame, cjelokupna povijest kazališta, cijeli Shakespeare, devedeset tisuća knjiga o kompjutorima, astronomiji, fizici, kemiji, biologiji, medicini, seizmologiji, inženjerstvu i metalurgiji, knjiga arhitekta Andree Palladia iz šesnaestog stoljeća, pet i pol milijuna američkih patenata počevši od 1799. s crtežima i opisima, četrdeset pet tisuća književnih djela autora od slova A do slova L, list iz Coverdaleove Biblije iz 1635., prvog potpunog prijevoda Biblije na moderni engleski jezik, tri četvrtine svih mikrofilmova knjižnice…
"Ukupno je u požaru u Središnjoj knjižnici uništeno četiri stotine tisuća knjiga. Dodatnih sedamsto tisuća jako je oštećeno od dima ili vode. Broj uništenih ili oštećenih knjiga odgovarao je ukupnom broju knjiga u vlasništvu petnaest prosječnih gradskih knjižnica. Bio je to najveći gubitak koji je pretrpjela jedna javna knjižnica u povijesti Sjedinjenih Država", naglašava Orlean.
Knjige koje su preživjele požar u hrpama su ležale na podu, ili su zapele na policama, slijepljenih korica. Olivia Primanis, konzervatorica knjiga, rekla je da moraju brzo reagirati i zamrznuti knjige jer spore plijesni počnu klijati u roku od četrdeset osam sati nakon što ih aktivira voda. Ako se knjige upljesnive, neće ih moći spasiti. To je značilo da će osoblje morati zapakirati, preseliti i pohraniti sedamsto tisuća oštećenih knjiga na neko hladno mjesto.
Do večeri se vijest o požaru raširila gradom. Stotine volontera došlo je u knjižnicu ponuditi pomoć. No zbog opasnosti od plijesni, mokre knjige nisu se mogle naprosto staviti u skladište. Nekoliko godina prije iz obližnjeg hotela Bonaventure ponudili su prostor u svom restoranskom zamrzivaču u slučaju da se neka rijetka knjiga smoči i da je treba zamrznuti prije nego što je zbrinu konzervatori. No hotelski zamrzivač nije mogao primiti sedamsto tisuća raskvašenih knjiga. Los Angeles ima milijune dolara vrijednu industriju prerade ribe i jedno od najvećih proizvodnih skladišta u zemlji, što znači da u gradu postoje goleme hladnjače. Netko je predložio da se stupi u kontakt s nekoliko takvih tvrtki za ulov i preradu ribe. Iako su im hladnjače bile pune, tvrtke su pristale osloboditi nešto prostora za knjige.
Marianne Black iz holivudskog ogranka Središnje knjižnice pomaže pakirati oštećene knjige nakon požara u travnju 1986. (Foto:Digitalna kolekcija Središnje knjižnice Los Angelesa)
Volonterima je rečeno da odu kući i vrate se u zoru. Idućeg jutra u knjižnici se pojavilo blizu dvije tisuće ljudi. Tvrtka IBM dala je svojim zaposlenicima slobodne dane za dobrovoljni rad. Grad je preko noći uspio nabaviti tisuće kartonskih kutija, tisuću petsto zaštitnih kaciga, nekoliko tisuća rola selotejpa te angažirati Erica Lundquista, inženjera strojarstva i bivšeg distributera kokica koji je u međuvremenu postao stručnjak za sušenje mokrih predmeta.
"Bio je to golem posao. Pod Lundquistovima vodstvom volonteri su radili iduća tri dana, dvadeset četiri sata dnevno. Iako su većinom jedini drugima bili stranci koje je sudbina neočekivano povezala, satima su radili zajedno, marljivo i mirno. Oblikovali su ljudski lanac i dodavali knjige iz ruke u ruku kroz zadimljenu zgradu i kroz vrata. Činilo se kao da su u tom kriznom trenutku građani Los Angelesa oblikovali živu knjižnicu. Tadašnji ravnatelj knjižnice i glavni gradski knjižničar Wyman Jones odlučio je da neće javno objaviti gdje se knjige pohranjuju, jer je postojala mogućnost da je požar podmetnut i da će ih piroman ponovno potražiti", piše Orlean.
Kamen-temeljac za Središnju knjižnicu u Los Angelesu, koju je projektirao arhitekt Bertram Goodhue, položen je trećeg svibnja 1925. godine, piše Orlean u dijelu knjige koja se bavi poviješću knjižnice. Zgrada je dovršena u lipnju 1926., a 15. srpnja 1926. službeno je otvoren novi dom losanđeleske knjižnice. Tri godine nakon otvaranje knjižnice krahirala je burza i počela je Velika depresija. Knjižnice su, neočekivano, u doba Velike depresije donosile utjehu: nakon sloma burze posudba knjiga porasla je za šezdeset posto, a broj korisnika gotovo se udvostručio.
Taj se trend nastavio u idućim desetljećima. Središnja knjižnica bila je užurbano mjesto. Svake se godine posuđivalo više od devetsto tisuća knjiga, odgovaralo na šest milijuna upita o knjigama, a kroz vrata je prolazilo više od sedamsto tisuća ljudi. "Javna knjižnica spada u gradsku službu srednje veličine. Danas ima proračun od 172 milijuna dolara – veća je od zoološkog vrta koji dobiva 20 milijuna dolara od grada, ali mnogo je manja od vatrogasne službe koja od grada dobiva 630 milijuna dolara godišnje", piše Orlean.
Pisati o knjigama i knjižnicama neminovno podrazumijeva pisati i o njihovu uništavanju. Iračka vojska, nabraja Orlean, spalila je većinu knjižnica u Kuvajtu nakon invazije 1990. godine. U ratu u Bosni i Hercegovini spaljeno je gotovo dvjesto knjižnica i uništeno devedeset posto sadržaja Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu. Pjesnik Phil Cousineau napisao je da je "pepeo milijun i pol knjiga u plamenu" zacrnio snijeg u Sarajevu. Pod talibanskom vlašću zatvoreno je petnaest od osamnaest knjižnica u glavnom gradu Afganistana, Kabulu, a većina knjiga je spaljena.
"Spaljivanje knjiga djelotvoran je način ratovanja, jer knjige i knjižnice nemaju nikakvu vojnu vrijednost, ali sam čin ima razorno djelovanje. Uništavanje knjižnice vrsta je terorizma. Ljudi razmišljaju o knjižnicama kao o najsigurnijim i najotvorenijim mjestima u društvu. Kad spališ knjižnicu, to je kao da si objavio da ništa i nigdje nije sigurno. Najsnažnija posljedica spaljivanja knjiga je emocionalna. Kada gore knjižnice za knjige se ponekad kaže da su 'stradale' ili da su 'žrtve', kao da je riječ o ljudskim bićima", dodaje.
Susan Orlean smatra da su knjige svojevrsni kulturni DNK, kôd za ono što kao društvo jesmo i što znamo. "Sva čuda i svi neuspjesi, svi junaci i zlikovci, sve legende, ideje i otkrića neke kulture vječno traju u knjigama. Uništavanje tih knjiga svojevrsni je pokazatelj da sama kultura više ne postoji; njezina povijest je nestala; kontinuitet između njezine prošlosti i budućnosti je prekinut. Oduzeti knjige nekoj kulturi znači oduzeti joj njezinu zajedničku memoriju. (…) Uništiti knjige neke kulture znači osuditi je na nešto još gore od smrti: počinje otpočetka, kao da nikada nije ni živjela."
Obnova zbirke Središnje knjižnice bio je najveći projekt sušenja knjiga svih vremena. Približno 750.000 knjiga – 2100 kubičnih metara materijala – bilo je mokro ili nadimljeno, ili u mnogim slučajevima i jedno i drugo. Najveći projekt sušenja knjiga prije knjižnice obuhvaćao je samo 100 tisuća knjiga. Tlačne komore radile su bez prestanka mjesecima. Na kraju, dvadeset posto knjiga koje su prošle kroz postupak sušenja bilo je u dovoljno dobrom stanju da se odmah stave na police. Otprilike trideset pet posto dobro se osušilo, ali moralo ih se ponovno uvezati. Sedamdeset pet posto zahtijevalo je opsežno čišćenje ili dezinficiranje. Sve knjige od sjajnog papira, koje su postale klizave ili ljepljive nakon što su se smočile, bile su potpuno uništene.
Imaju li knjižnice budućnost? Imaju, uvjerena je Orlean. U svijetu postoji 320.000 javnih knjižnica koje služe stotinama milijuna ljudi u svim zemljama na zemaljskoj kugli. Prema jednoj studiji iz 2010. godine, te godine se gotovo tristo milijuna Amerikanaca poslužilo jednom od 17.078 javnih knjižnica i bibliobusa u državi. U drugoj studiji je više od 90 posto ispitanika reklo da bi zatvaranje lokalne knjižnice naštetilo njihovoj zajednici. U Sjedinjenim Državama ima više javnih knjižnica nego restorana McDonald'sa i dvostruko su brojnije od knjižara.
Knjižnice su staromodne, ali među ljudima mlađim od trideset godina sve su popularnije. Knjižnicama se služi veći broj pripadnika mlađe generacije nego starije, i premda su odrasli u digitalnom svijetu streaminga, gotovo dvije trećine njih vjeruje da u knjižnicama ima važne građe koja nije dostupna na internetu. U odnosu na starije naraštaje, ljudi ispod trideset godina rjeđe imaju uredski posao. Stoga uvijek traže ugodna mjesta za rad izvan kuće. Mnogi se okupljaju u kafićima i hotelskim lobijima, ili se pridružuju propulzivnoj industriji rada u zajedničkom prostoru. Neki k tome otkrivaju da su upravo knjižnice izvorni prostor za zajednički rad, a prednost im je to što su besplatne.
"Zastrašujuća je pomisao da će čovjek biti zaboravljen. Ne bojim se samo da ću ja biti zaboravljena, nego da smo svi osuđeni na zaborav – da je zbroj života u konačnici nula; da doživljavamo radost, razočaranje, boli, užitke i gubitak, da ostavljamo svoj maleni trag u svijetu, a zatim nestanemo i trag se izbriše kao da nas nikada nije bilo. (…) Ali ako se nešto što naučite, ili zapazite, ili izmaštate, može zapisati i spasiti, i ako možete vidjeti svoj život kao odraz prijašnjih života, i možete zamisliti kako se on odražava u budućim životima, možete početi otkrivati red i sklad. Znate da ste dio veće priče koja ima oblik i svrhu – opipljive, poznate prošlosti, i vječno nove budućnosti. Pisati knjigu, baš kao i graditi knjižnicu, čin je prkosa. To je iskaz vjere u trajnost sjećanja."
* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
