Kako se nositi s gubitkom djeteta i nastaviti normalan život?

Bruno Šimleša, autor bestselera "Škola života" i "Ljubavologija" objavio je novu knjigu, "U rukavicama mi je ionako prevruće", u kojoj otvoreno piše o životu, ljubavi, Bogu i duhovnosti. Knjigu u izdanju Naklade Ljevak može se nabaviti na kioscima i u knjižarama po cijeni od 99 kuna, a podijeljenja je u tri velika poglavlja - prvo je posvećeno duhovnosti u praksi, drugo govori o ljubavi i odnosima, a treće je posvećeno Bogu, Crkvi i društvu. Na kraju svakog poglavlja autor donosi konkretne odgovore na konkretna i često provokativna pitanja koja su mu postavljali čitatelji. Portal Najbolje knjige, u suradnji s Nakladom Ljevak, u idućih par dana objavit će nekoliko najzanimljivih pitanja i odgovora.

PITANJE: KAKO SE NOSITI S GUBITKOM?

Poštovani Bruno,

čitajući vaše tekstove palo mi je na um nešto o čemu se inače ne priča.
Ja sam majka koja je izgubila sina u prometnoj nesreći prije 4 godine i u udruzi sam obitelji osoba stradalih u prometu. Ono što se događa u većini slučajeva jest to da se nakon takvih tragedija uvelike poremete intimni odnosi između bračnih partnera, što često vodi i do raspada braka. Najčešće žene gube interes za seks, a onda dolazi do problema. Bilo bi dobro kad bi o toj temi netko progovorio. Bol je toliko jaka da vam je sve drugo nebitno.
Takvih je obitelji puno, a ne usude se nikome obratiti. Nadam se da razumijete. Ja sam uspjela sačuvati brak i lijepe odnose, al’ znam da većina majki gubi svako zanimanje za seks.

Srdačan pozdrav,
Marina

ODGOVOR:

Draga Marina,

suosjećam s vašom situacijom. Izgubiti dijete jedno je od najtraumatičnijih životnih iskustava i, kao što ste i sami rekli, mnogi se iznimno teško nose s time. Drago mi je da ste vi uspjeli ponovno posložiti kockice svog života, a ovu ćemo kolumnu posvetiti onima koji se još nisu uspjeli pribrati. Ne želim ni na koji način relativizirati bol koju osjeća svaki roditelj koji je izgubio voljeno dijete, a nadam se da će im moji savjeti barem malo olakšati nošenje s tom doista teškom situacijom.

Prvo, posve je razumljivo da se izgubi želja za seksom. Razumljivo je i da se u jednom trenutku izgubi želja za svime. Bol je često toliko snažna da zasjeni sve ostalo. Tada je važno učiniti nekoliko stvari. Nemojte svog partnera okrivljavati da nije onaj stari, potpuno je normalno da mu se izmaklo tlo pod nogama i da treba proći neko vrijeme kako bi ponovno ovladao sobom. Imajte razumijevanja za njegov način tugovanja koji se možda razlikuje od vašeg.

Nemojte se zamarati rokovima i načinom tugovanja. Nekima će trebati kraće vrijeme, nekima duže. Neki će imati potrebu vrištati, neki plakati, neki i jedno i drugo. Važno je da sami sebi dopustimo to vrijeme za tugovanje i da slobodno izrazimo sve emocije. Ako želite plakati čitav dan, slobodno plačite, vašoj će duši biti bar malo lakše nakon toga. Ako ste ljuti, ljutite se. Psujte, vičite, izbacite to iz sebe. Psujte i Boga ako vam dođe, psujte i mene i tog vozača i sebe i tko god vam padne na pamet. Sve je bolje od gutanja emocija jer to je nezdrav način nošenja s tugom.

Savjetujem vam i da se okružite prijateljima, ali ne i "floskulašima". Neće vam koristiti ljudi koji vas ne razumiju i samo ponavljaju one uobičajene fraze: "Ma bit ćeš ti dobro, vrijeme liječi sve rane, Bog ima neki plan za njega…", i slično. Čak i ako imaju dobre namjere, ljudi koji su uz vas trebali bi pratiti vaš ritam. Ako se vama šuti i plače dva sata, oni bi s vama trebali šutjeti i plakati. Korištenje navedenih floskula je poput stavljanja flastera na prostrijelnu ranu prije nego što ste je uopće pokušali sanirati. Tješenje dolazi na red kasnije, nakon što osoba koja tuguje izrazi ono što osjeća. Prije toga će doista biti kontraproduktivno, a tješenje floskulama ionako ne funkcionira.

Ako je potrebno, stručna pomoć nije loša ideja. Dobar terapeut znat će vas voditi kroz proces tugovanja i onda do ponovnog slaganja svog života! Vaš život neće biti isti, ni ne može biti isti, ali to ne znači da ga ne možete ponovno osmisliti. Vaše bi dijete to sigurno htjelo.

I možda najvažnije, važno je da se ne identificirate s tim događajem i da život svog djeteta ne gledate kroz taj završni čin njegova života! Nakon što prođe inicijalna faza tugovanja, zamolio bih vas da slavite život svog djeteta umjesto da se samo koncentrirate na njegovu smrt.

Pokušajte ne doživljavati sebe kao roditelje koji su izgubili dijete, nego kao roditelje koji su proveli dragocjene godine sa svojim djetetom. Ništa vam ne može nadoknaditi taj gubitak, ali vaše bi dijete sigurno željelo da slavite njegov život i nastavite svoj! Želim vam sreću!!!

Bruno