Zašto nisam oduševljen katoličkom dogmom o seksualnosti i rodnoj ravnopravnosti?

Piše Bruno Šimleša

Postoji bezbroj predivnih vrijednosti i uvjerenja koje se mogu pronaći u Bibliji i trudim se živjeti u skladu s njima, kao što se trudim živjeti u skladu sa sličnim vrijednostima iz drugih religija ili duhovnih tradicija. Doduše, u svima njima postoji i mnogo dvosmislenih pa čak i proturječnih ideja.

Sigurno je reći da baš nisam oduševljen katoličkim naukom o seksualnosti. Smatram da je zdravo imati interes za istraživanje vlastite seksualnosti. Mislim da nema ništa loše u predbračnom seksu, korištenju kontracepcije, masturbaciji i da je jako štetno zagovarati apstinenciju umjesto edukacije. Krenimo s tim.

Naime, Crkva će često zagovarati apstinenciju kao najzdraviji način seksualnog ponašanja mladih. Imaju dojam da su mladi nedovoljno zreli za upuštanje u seksualne odnose i da će im to štetiti.

Takvo mišljenje zapravo ne treba ni razmatrati jer će većinu mladih sigurno zanimati njihova seksualnost i zato nema smisla nadati se da neće. Naravno, mislim da je normalno da ih u određenim godinama počne zanimati vlastita seksualnost, da prepoznaju sebe i kao seksualna bića, ali to čak i nema toliko veze s glavnom pobijajućom činjenicom - oni će htjeti istraživati vlastitu seksualnost, htjeli mi to ili ne, smatrali mi da je to dio normalnog razvoja ili da se seksualnost treba razvijati samo u okviru braka. Nije toliko važno što mi mislimo o tome, nego činjenica da ne možemo nikako spriječiti njihovo zanimanje za seks i seksualnost. A kad se već ne može spriječiti, nije li mudrije da ih što bolje pripremimo za ulazak u taj svijet i educiramo umjesto da zabijemo glavu u pijesak i nadamo se da ih neće zanimati ono što im je itekako zanimljivo.

Točno je da će manji postotak ljudi moći zatomiti svoje impulse (pa tako i vlastiti prirodan razvoj) i čekati do braka, ali to se odnosi na iznimno malen postotak ljudi čija su životna uvjerenja toliko jaka da mogu zatomiti prirodne nagone i zdrav interes za upoznavanjem sebe i područja ljudske intimnosti. Nerazumno je očekivati da će 95 posto ljudi koji ne žele i ne trebaju zatomiti svoju seksualnost uspjeti apstinirati samo zato što će 5 posto to moći.

Dakle, zagovarati apstinenciju umjesto edukacije je ne samo nerazumno nego i neodgovorno. Našu će djecu zanimati njihova i tuđa seksualnost, što god mi mislili o tome i doista je jedini zdrav način nošenja s tim da ih najbolje moguće pripremimo za ulazak u taj svijet.

Ne govorim samo o učenju anatomije, nego i o naglašavanju emocionalnog aspekta ljudskih odnosa. Bilo bi sjajno kad bi klinci to naučili već u svojoj tinejdžerskoj dobi pa da shvate da ih seks neće dovesti do ljubavi ili da se ne bi trebali dokazivati preko kreveta, čak i ako će u očima svojih vršnjaka biti frajeri jer su spavali s nekim. Bilo bi sjajno kad bi već tako rano shvatili da je u redu pogriješiti u izboru partnera, ali da se već tada znaju zaštititi od posljedica tih pogrešaka. Uglavnom, ima bezbroj dobrobiti edukacije, a ne vidim ni jednu apstinencije, osim inzistiranja na poštivanju dogmatskog razmišljanja koje ignorira stvarnost i stvarne, zdrave potrebe naših mladih.

Sukladno tome, nimalo se ne protivim predbračnom seksu i to ne zbog onog kamiondžijskog argumenta koji se često može čuti: "Pa moraš testirati auto prije nego što ga kupiš", nego zbog toga što je područje intimnih odnosa vrlo sklizak teren na kojemu itekako dobro možemo upoznati svog partnera i vidjeti kako komunicira o škakljivim temama, koliko prihvaća sebe i svoje tijelo, koliko je siguran u sebe i kako se nosi s određenom nesigurnošću, je li iskren u vezi svojih potreba i želja...

Osim što zanimanje za seksualnost smatram prirodnim i poželjnim, mislim da je dobro da su sve te teme na stolu i prije braka jer ćemo tako bolje upoznati partnera i naučiti komunicirati o škakljivim temama koje trebaju biti dio svakog intimnog odnosa. Naravno i u vezi seksa, ali i svih ostalih pitanja jer je ključno što je bolje moguće upoznati osobu s kojom namjeravate provesti život. Ne biste li se složili da je važno upoznati osobu i na tom području prije nego što uđete u brak?

Možda ćete tvrditi da je moguće upoznati svog partnera isključivo kroz razgovor o seksu i seksualnosti ili kroz intimne trenutke koji ne moraju uključiti seks, ali svi dobro znamo da to nije realno mišljenje jer se možemo potpuno upoznati tek kad se upustimo u takvu intimnost, tek kad se prepustimo strastima, tek kad na scenu izađu naše potrebe pa i određeni problemi. Tek tada možemo vidjeti kako doista dišemo u vezi s tim. Zamisliti kako bismo se ponašali u svim hipotetskim situacijama i onda razgovarati o tome nije baš najbolji način upoznavanja jer je nemoguće predvidjeti kako ćemo reagirati u svim mogućim situacijama.

Primjenu bilo kojih oblika kontracepcije smatram razumnim i mudrim. Nemam dojam da tako ubijamo bilo koga, nego da zdravo i razumno prilazimo planiranju obitelji ili zaštiti od bolesti. Mislim da nije pametnije protiviti se kontracepciji kao metodi planiranja obitelji i zagovarati apstinenciju kad ona nije izvediva za 95 posto ljudi te samim tim nas ne educirati o brojnim faktorima koje bi bilo korisno zadovoljiti prije nego što i pomislimo na stvaranje obitelji.

Još jedna stvar koju jednostavno moram napomenuti jest i taj intenzivni osjećaj krivnje zbog zdravog, normalnog i prirodnog zanimanja za vlastitu seksualnost. Mnogi vjernici pokušavaju se pridržavati rigidnih i nerealnih uputa o izbjegavanju seksa pa i svakog istraživanja vlastite seksualnosti i onda osjećaju duboku krivnju kada im, posve očekivano, ne uspije.

Upoznao sam jako mnogo ljudi, većinom žena, koje su zbog intenzivnog osjećaja krivnje, nametnutog od Crkve, razvile izuzetno nezdrav doživljaj sebe i svog tijela, a mnoge od njih nisu mogle zanijeti. Pokušale su to riješiti molitvom, ali ona, naravno, ne pomaže u takvim situacijama. U mnogim situacijama nije postojao nikakav fizički problem, nego je bilo dovoljno samo promijeniti svoja uvjerenja o sebi i seksualnosti, riješiti se tog nerazumnog i intenzivnog osjećaja krivnje te tako smanjiti opterećenje na svoje tijelo. I vidi čuda, čim su se promijenila uvjerenja i čim se tijelo opustilo, uspjele su zatrudnjeti.

Nametati osjećaj krivnje u vezi nečega što je prirodno i normal¬no smatram posebno zabrinjavajućim upravo zbog ovakvih i sličnih strašnih posljedica.

Mislim da je prigodno spomenuti i inherentnu neravnopravnost žena u Katoličkoj crkvi i katoličkoj vjeri. Meni je logično, prirodno i zdravo da u 2012. godini svi imamo iste mogućnosti, prava i obaveze. Naravno da postoje neke razlike između žena i muškaraca, ali te se razlike ne bi trebale manifestirati u području institucionalne ili društvene moći. Smatram nerazumnim i nepravednim da žene ne smiju postati župnici ili biskupi pa čak zauzeti i najvišu poziciju u Katoličkoj crkvi. Ima tradicija u kršćanskoj vjeri koje su već ispravile tu nepravdu, ali naša Crkva, kao i obično, kaska. Ne vidim zašto bi žene trebale imati ikakva ograničenja. Ne vidim da manje ili slabije vjeruju, ne vidim da su manje mudre ili manje posvećene svom odnosu prema Bogu. Imaju apsolutno jednaku mogućnost predanog služenja Bogu i trebale bi imati apsolutno jednake mogućnosti. Šteta je što većina žena prihvaća taj inferiorni status.

Osim te očite diskriminacije u hijerarhiji Crkve, možda još više boli ona ne tako vidljiva, a jednako prisutna. Često mnogi dužnosnici u svojim propovijedima ili obraćanjima javnosti (a podlogu za to nalaze u svetim spisima) naglašavaju da bi žena trebala podržavati muža bez obzira na sve. Često se naglašava ta urođena ženina karakteristika da se žrtvuje za druge. Iako je ponekad zdravo staviti potrebe drugih ljudi ispred svojih, potpuno je nezdravo uvesti žrtvovanje za druge kao način življenja. Ženama se prečesto preporučuje da servisiraju potrebe svojih muževa, djece, obitelji... Tako će se mnogim svećenicima dignuti obrva ako doznaju da je neka supruga odbila svog muža kad je "tražio ono što mu pripada".

Uglavnom, mislim da je jasno na što ciljam. Žena bi trebala podržavati svog muža jednako kao i on nju. Oboje bi ponekad trebali staviti svoje potrebe sa strane kako bi zadovoljili potrebe svojega partnera. To nije pravilo, nego iznimka jer je doista zdravo ne stavljati svoje potrebe uvijek sa strane i zagovarati to kao ispravan način života. Najljepši odnosi su oni u kojima prilikom zadovoljavanja svojih potreba ujedno zadovoljavate i svog partnera. Ili zato što imate iste interese i uvjerenja ili zato što vas vaš partner toliko voli, da uživa kad učinite nešto za sebe.

Dakle, smatram da bi i muškarac i žena trebali biti jednako odgovorni za toplinu doma, odgoj, održavanje kućanstva - funkcioniranje obitelji od A do Ž. Ljudi moji, nismo u 1735. godini. Ima dosta nezgodnih stvari koje nam je donio društveni napredak, ali zbog toga ne treba odbacivati one dobre. Jednakost žena i muškaraca jedna je od tih, a Crkva je jedina društvena institucija koja sustavno diskriminira na tom području. Očito je da čelni ljudi Crkve nisu svjesni da je 2012. godina, ali to ne znači da i mi moramo ignorirati tu činjenicu i prihvaćati društvene norme kojima je istekao rok trajanja!