Pravo ime: Tvrtko Zane. Rođen 5. rujna 1934., umro 14. travnja 2010. u Zagrebu. Osnovnu školu, gimnaziju, Filozofski fakultet te Visoku defektološku školu pohađao u Zagrebu. Književni kritičar, esejist, žurnalist i prevoditelj. Bio urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Godinama je radio kao profesionalni književnik. Surađivao je kolumnama i komentarima u aktualnim revijama te radio kao urednik u izdavačkoj kući Dora Krupićeva, gdje je izdao cijelu biblioteku knjiga i autora koji su, ne iz književnih, nego nekih drugih razloga, bili prešućivani i zaboravljeni. Bio je također urednik mnogih listova i časopisa: srednjoškolski časopis Polet; Naš glas (glasilo pitomaca đačkih domova); Naša knjiga; Republika; Književna republika; Studentski list (kulturna rubrika od jeseni 1955. do jeseni 1956. kada je od Udbe uhićen zbog nacionalističkog i protukomunističkog djelovanja: osuđen i kaznu provodi u Staroj Gradiški do kraja 1958.).
Poslije nekoliko godina prisilne šutnje 1960. pod pseudonimom Branimir Donat započinje vrlo živu djelatnost u brojnim književnim časopisima, potom i u Društvu hrvatskih književnika, PEN-u, Pagvašu, Hrvatskom društvu kazališnih kritičara itd. Sedamdesetih jedan je od pokretača časopisa Kritika, u kojem je bio član uredništva i tajnik sve do siječnja 1972., tj do nasilnog prekida izlaska, ovog, za kulturni i politički život Hrvatske tog razdoblja, nezaobilaznog promotora novih društvenih i književnih ideja.
Uredio je djela desetak pisaca za kolekciju Pet stoljeća hrvatske književnosti, također je otkrio i izdao proze Nikole Šopa, a kao nakladnik izdao je u nakladi Dora Krupićeva Sabrana djela Ulderika Donadinija, te knjigu “Bogatstvo vrta” o književnom djelu Antuna Šoljana. Branimir Donat je poznat i kao antologičar sretne ruke. Odabrao je i izdao izbor najboljih stranica hrvatskog humora u dvosveščanoj knjizi “Nasmijani udesi” (1973). Sastavio je i vrlo cijenjenu i utjecajnu Antologiju hrvatske fantastične proze u kojoj je otkrio bogatstvo jedne nedovoljno poznate i uvažavane književno-povijesne činjenice i dao joj estetsku legalnost. Uredio je i izdao (1985.) Antologiju dadaističke poezije, te panoramu Sovjetska kazališna avangarda (1985.).
Devedesetih tiska “Crni dossier”, knjigu sudskih i inih dokumenata o političkim zabranama djela hrvatske književnosti u razdoblju komunizma, odnosno samoupravljačkog socijalizma. Tijekom prve godine rata piše i potom tiska knjigu “Zbiljski jadi”, angažirane feljtone o teškoćama mlade hrvatske države. Kao djelo koje je revidiralo mnoga neprovjerena mišljenja krajem stoljeća objavljuje knjigu “Politika hrvatske književnosti i književnost hrvatske politike” (1995). Iste godine izlazi mu značajna knjiga “Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika”, knjiga književno-povijesnih istraživanja u kojoj obrađuje smrtopise mnogih nestalih i ubijenih hrvatskih pisaca.
Bibliografija članaka, eseja i studija Branimira Donata vrlo je obimna, zacijelo najveća u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a broj publikacija u kojima je surađivao velik je brojem, i tematskim određenjem vrlo širok i bogat. Donat je kritičar snažnog istraživalačkog erosa i gotovo da nema razdoblja i književne grupacije unutar kojih nije otkrio nešto važno, a tijekom godina, na hrvatski način, nemilosrdno zaboravljeno. Može se reći da gotovo i ne postoji hrvatski pisac o kome B. Donat nije pisao pokušavajući ga ocijeniti i približiti čitalačkoj javnosti.
Podijeli na Facebook
