Tadijanović je sam svoju poeziju nazvao osobnim dnevnikom, i time je obilježio, prije svega, kao rekonstrukciju vlastitoga životnog puta. Trenuci koje Tadijanović "zaustavlja" u svojim pjesmama nisu običan podsjetnik pjesniku, ili istraživaču njegove poezije, nego svijest o tome da je pjesma ponornica koja iz života izvire i u život se ponovno vraća
Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je sonet "Ko vodomar što gori" ("As Kingfishers Catch Fire", 1877) Gerarda Manleyja Hopkinsa (1844–1889). Hopkins sumira viktorijanske zahvate u liriku i, uže, u format soneta, te usmjerava jezik engleske lirike prema 20. stoljeću
Tatjana Jukić prevela je na hrvatski dvije pjesme Christine Rossetti i Emily Dickinson, ovaj put o iskrama, kremenu, svjetlu i tami – mali biljeg za zimski solsticij. Rossetti i Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Jukić je redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
"Nemam ja puno za reći / samo mi nije dobro kad šutim", kaže Nikola Strašek u jednoj od pjesama iz zbirke "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima". "Ako ono što želiš reći / nije bolje od tišine / šuti", nastavlja u pjesmi "Kraljevstvo nebesko". Onima koji ne mogu šutjeti predlaže da operu posuđe, previju ranu, budu korisni, doprinesu, a ako baš moraju, neka pjevaju. Kad bismo ga barem poslušali; buka je nesnosna
Svoju lirsku avanturu otpočela je stihom – "napišem šuma i bude šuma" – stihom koji je ubrzo postao jedan od najpoznatijih i najomiljenijih stihova suvremene hrvatske poezije. Proglasili su ga najsvjetlijim i najoptimističnijim stihom, a Ankinu poeziju radosnom novošću hrvatskog pjesništva. Šuma je ostala jedan od ključnih simbola njezine poezije
Tadijanović je sam svoju poeziju nazvao osobnim dnevnikom, i time je obilježio, prije svega, kao rekonstrukciju vlastitoga životnog puta. Trenuci koje Tadijanović "zaustavlja" u svojim pjesmama nisu običan podsjetnik pjesniku, ili istraživaču njegove poezije, nego svijest o tome da je pjesma ponornica koja iz života izvire i u život se ponovno vraća
U dokumentarcu "Joan Baez: Ja sam bučna", koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, pjevačica prvi put otkriva da se od djetinjstva borila s teškim napadima panike, desetak godina bila je ovisna o drogama, a tek je u srednjoj dobi otkrila uzrok svojih psihičkih poteškoća: tvrdi da je nju i mlađu sestru u djetinjstvu seksualno zlostavljao otac
