Darwish je najpoznatiji predstavnik palestinske "poezije otpora" koja od sredine 20. stoljeća postaje jednim od najvažnijih pjesničkih pravaca unutar arapske književnosti. Darwish i njegovo djelo postali su “metafora za stradanje”, kako Palestinaca, tako i ostalih potlačenih ljudi u suvremenom svijetu
Glas koji progovara nakon dvadeset godina zreo je, potpuno lišen gorčine, možda zato što već dugo živi izvan svih centara moći i taštine, pa je time spašena i duša. Poezija je i dalje narativna, s više slobode, pa Gromača nekad stih pušta da se lomi u nekoliko redova. Je li i dalje stvarnosna, jesu li pjesme dijagnoza? I ne i da. U srednjoj dobi blagoslovljenima se olovka okreće prema unutra, tamo gdje istinska stvarnost blista
Na drugom susretu ove jeseni voditeljica tribine Sanja Baković razgovarat će s gostima o tome kako pomiruju različite profesionalne uloge: kako opstaje glas autora ili autorice; imaju li autori vremena i koncentracije za vlastito pisanje; pomažu li im ili odmažu, često profesijom uvjetovani, dodiri s glasovima drugih; kako oblikuju vlastiti glas i čuvaju ga od preplavljujuće buke i utjecaja koji dolaze izvana
Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – ona u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. "Harikla" je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad "nevidljivih tranzicija" zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti
Louise Glück simbolički Perzefonu koristi slično kao Dante Vergilija: Perzefona je putnica što korača zajedno s Koscem, "živomrtvi" podsjetnik na gubitak, ne samo onaj koji smrt donosi, nego i koji smrti prethodi – božica je lirskom subjektu i čitatelju utjelovljeni "memento mori". Istodobno, Glück u Perzefoninoj ženskoj priči pronalazi paralelnosti s vlastitim, ali i univerzalnim ženskim iskustvom
Krešimir Bagić piše o zbirci poezije "52 dana. Interkontinental" koju su zajednički napisali pjesnici i dugogodišnji prijatelji Branko Čegec i Miroslav Mićanović. Obojica su deziluzionirani žitelji ovoga svijeta, povremeno su melankolični, često se okreću prošlosti, viđenim slikama, proživljenim događajima, vremenu kada se intenzivnije živjelo. Unatoč svemu, njihov je govor nerijetko ludičan, oni kao da se zaboravljaju pišući, kao da prkose svakodnevici, kao da se obnavljaju ulazeći u nepredvidive labirinte lirike
Književnik – to mu je u naravi – želi da ga se čuje. A ipak mu se učini čudnim kad jednoga dana osjeti da može djelovati – to više što malo toga utješnoga ima reći ljudima kojima je potrebna utjeha kako to samo može biti ljudima pozlijeđenima, ranjenima i punima velike tajne boli kojom je prije svih drugih stvorenja obilježen čovjek, pisala je Ingeborg Bachmann
