Tadijanović je sam svoju poeziju nazvao osobnim dnevnikom, i time je obilježio, prije svega, kao rekonstrukciju vlastitoga životnog puta. Trenuci koje Tadijanović "zaustavlja" u svojim pjesmama nisu običan podsjetnik pjesniku, ili istraživaču njegove poezije, nego svijest o tome da je pjesma ponornica koja iz života izvire i u život se ponovno vraća
Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"
Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je "Moj san" ("My Dream") viktorijanske pjesnikinje Christine Rossetti (1830–1894). Pjesma je to koja poziva na čitanje u paru sa "Sajmištem zlodušića" ("Goblin Market")
Gordana Benić, koja je upravo za svoju zbirku "Svemirska cipele" dobila Nagradu Tonko Maroević, vrsna je autorica pjesama u prozi. U poetskim knjigama razgranava osobitu vrstu iluzionizma stvarajući impresivne magične kronike. Poetikom proširene zbilje i poliperspektivnosti ostvarila je specifičan ciklus knjiga kozmičke poezije
Nagrade ovogodišnjim lauratima bit će dodijeljen na 61. Goranovom proljeću koje će se održati od 20. do 23. ožujka u Zagrebu, Rijeci i Lukovdolu. U sklopu festivalskog programa nastupit će više od trideset pjesnikinja i pjesnika, iz petnaest zemalja, s četiri kontinenta, a među gostima je i kineski pjesnik Xi Chuan, jedan od najvažnijih i najutjecajnijih među živućima u Kini, čiju je knjigu "Prerušena povijest" prije dvije godine objavila nakladnička kuća Vuković & Runjić u prijevodu Dinka Telećana
Christina Rossetti i Emily Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je na hrvatski dvije njihove svibanjske pjesme
Festival od početka razvija ideju poticanja susreta između autora i publike, spajajući poetike otoka i poetike suvremenosti, čakavicu i standardni jezik, zavičajno i univerzalno, koristeći prostor, otočke lokalitete i prirodu kao gradivne elemente pjesničkog susreta. Namjera ovog festivala je zadržati otok Brač u fokusu pjesnika, zadržati otok kao izvorište, kao korijen i kao mjesto susreta, otok kao jezik i različitost jezika, no isto tako taj otok otvoriti drugima, drugačijim poetikama i pjesničkim izričajima