Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je sonet "Ko vodomar što gori" ("As Kingfishers Catch Fire", 1877) Gerarda Manleyja Hopkinsa (1844–1889). Hopkins sumira viktorijanske zahvate u liriku i, uže, u format soneta, te usmjerava jezik engleske lirike prema 20. stoljeću
Christina Rossetti i Emily Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je na hrvatski dvije njihove svibanjske pjesme
Gordana Benić, koja je upravo za svoju zbirku "Svemirska cipele" dobila Nagradu Tonko Maroević, vrsna je autorica pjesama u prozi. U poetskim knjigama razgranava osobitu vrstu iluzionizma stvarajući impresivne magične kronike. Poetikom proširene zbilje i poliperspektivnosti ostvarila je specifičan ciklus knjiga kozmičke poezije
Svoju lirsku avanturu otpočela je stihom – "napišem šuma i bude šuma" – stihom koji je ubrzo postao jedan od najpoznatijih i najomiljenijih stihova suvremene hrvatske poezije. Proglasili su ga najsvjetlijim i najoptimističnijim stihom, a Ankinu poeziju radosnom novošću hrvatskog pjesništva. Šuma je ostala jedan od ključnih simbola njezine poezije
Neke te zbirke poezije posvoje, kao da si siroče. Nisu ohole. Nisu opsjednute svojim velikim pjesničkim Ja. Nisu čak ni nametljive. Velikodušne su. U stilu, ali i u etici koju grade. Toliko su darežljive da se vremenom nasele u tebe i kraj tebe. Takva je zbirka, piše Nataša Govedić, "Knjiga posjeta" Dinka Telećana koju je objavio Sandorf 2023. godine
"Nemam ja puno za reći / samo mi nije dobro kad šutim", kaže Nikola Strašek u jednoj od pjesama iz zbirke "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima". "Ako ono što želiš reći / nije bolje od tišine / šuti", nastavlja u pjesmi "Kraljevstvo nebesko". Onima koji ne mogu šutjeti predlaže da operu posuđe, previju ranu, budu korisni, doprinesu, a ako baš moraju, neka pjevaju. Kad bismo ga barem poslušali; buka je nesnosna
Louise Glück simbolički Perzefonu koristi slično kao Dante Vergilija: Perzefona je putnica što korača zajedno s Koscem, "živomrtvi" podsjetnik na gubitak, ne samo onaj koji smrt donosi, nego i koji smrti prethodi – božica je lirskom subjektu i čitatelju utjelovljeni "memento mori". Istodobno, Glück u Perzefoninoj ženskoj priči pronalazi paralelnosti s vlastitim, ali i univerzalnim ženskim iskustvom
