Louise Glück simbolički Perzefonu koristi slično kao Dante Vergilija: Perzefona je putnica što korača zajedno s Koscem, "živomrtvi" podsjetnik na gubitak, ne samo onaj koji smrt donosi, nego i koji smrti prethodi – božica je lirskom subjektu i čitatelju utjelovljeni "memento mori". Istodobno, Glück u Perzefoninoj ženskoj priči pronalazi paralelnosti s vlastitim, ali i univerzalnim ženskim iskustvom
Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"
Darwish je najpoznatiji predstavnik palestinske "poezije otpora" koja od sredine 20. stoljeća postaje jednim od najvažnijih pjesničkih pravaca unutar arapske književnosti. Darwish i njegovo djelo postali su “metafora za stradanje”, kako Palestinaca, tako i ostalih potlačenih ljudi u suvremenom svijetu
Gordana Benić, koja je upravo za svoju zbirku "Svemirska cipele" dobila Nagradu Tonko Maroević, vrsna je autorica pjesama u prozi. U poetskim knjigama razgranava osobitu vrstu iluzionizma stvarajući impresivne magične kronike. Poetikom proširene zbilje i poliperspektivnosti ostvarila je specifičan ciklus knjiga kozmičke poezije
Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je "Moj san" ("My Dream") viktorijanske pjesnikinje Christine Rossetti (1830–1894). Pjesma je to koja poziva na čitanje u paru sa "Sajmištem zlodušića" ("Goblin Market")
Krešimir Bagić piše o zbirci poezije "52 dana. Interkontinental" koju su zajednički napisali pjesnici i dugogodišnji prijatelji Branko Čegec i Miroslav Mićanović. Obojica su deziluzionirani žitelji ovoga svijeta, povremeno su melankolični, često se okreću prošlosti, viđenim slikama, proživljenim događajima, vremenu kada se intenzivnije živjelo. Unatoč svemu, njihov je govor nerijetko ludičan, oni kao da se zaboravljaju pišući, kao da prkose svakodnevici, kao da se obnavljaju ulazeći u nepredvidive labirinte lirike
Christina Rossetti i Emily Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je na hrvatski dvije njihove svibanjske pjesme