Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je sonet "Ko vodomar što gori" ("As Kingfishers Catch Fire", 1877) Gerarda Manleyja Hopkinsa (1844–1889). Hopkins sumira viktorijanske zahvate u liriku i, uže, u format soneta, te usmjerava jezik engleske lirike prema 20. stoljeću
S osam novoobjavljenih pjesničkih naslova, među kojima je i "Zbiljka" aktualnog dobitnika Goranova vijenca – Miroslava Kirina, broj onih koje potpisuju dobitnici Gorana za mlade pjesnike i Goranova vijenca popeo se na čak 70, od ukupno 187 – dakle više od trećine objavljenih, čime se mrežne stranice projekta BEK još jednom potvrđuju kao najrelevantniji besplatni digitalni repozitorij kad je u pitanju suvremena hrvatska poezija
Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"
Christina Rossetti i Emily Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je na hrvatski dvije njihove svibanjske pjesme
Milko Valent najpoznatiji je po radikalnoj slobodi tematiziranja seksualnosti i erotike, a riječ je o autoru koji živi isključivo od pisanja, piscu visoke radne energije, eruditu i osobi gotovo enciklopedijske žudnje za spoznajom
U dokumentarcu "Joan Baez: Ja sam bučna", koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, pjevačica prvi put otkriva da se od djetinjstva borila s teškim napadima panike, desetak godina bila je ovisna o drogama, a tek je u srednjoj dobi otkrila uzrok svojih psihičkih poteškoća: tvrdi da je nju i mlađu sestru u djetinjstvu seksualno zlostavljao otac
Louise Glück simbolički Perzefonu koristi slično kao Dante Vergilija: Perzefona je putnica što korača zajedno s Koscem, "živomrtvi" podsjetnik na gubitak, ne samo onaj koji smrt donosi, nego i koji smrti prethodi – božica je lirskom subjektu i čitatelju utjelovljeni "memento mori". Istodobno, Glück u Perzefoninoj ženskoj priči pronalazi paralelnosti s vlastitim, ali i univerzalnim ženskim iskustvom
