Gordana Benić, koja je upravo za svoju zbirku "Svemirska cipele" dobila Nagradu Tonko Maroević, vrsna je autorica pjesama u prozi. U poetskim knjigama razgranava osobitu vrstu iluzionizma stvarajući impresivne magične kronike. Poetikom proširene zbilje i poliperspektivnosti ostvarila je specifičan ciklus knjiga kozmičke poezije
Glas koji progovara nakon dvadeset godina zreo je, potpuno lišen gorčine, možda zato što već dugo živi izvan svih centara moći i taštine, pa je time spašena i duša. Poezija je i dalje narativna, s više slobode, pa Gromača nekad stih pušta da se lomi u nekoliko redova. Je li i dalje stvarnosna, jesu li pjesme dijagnoza? I ne i da. U srednjoj dobi blagoslovljenima se olovka okreće prema unutra, tamo gdje istinska stvarnost blista
Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – ona u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. "Harikla" je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad "nevidljivih tranzicija" zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti
Neke te zbirke poezije posvoje, kao da si siroče. Nisu ohole. Nisu opsjednute svojim velikim pjesničkim Ja. Nisu čak ni nametljive. Velikodušne su. U stilu, ali i u etici koju grade. Toliko su darežljive da se vremenom nasele u tebe i kraj tebe. Takva je zbirka, piše Nataša Govedić, "Knjiga posjeta" Dinka Telećana koju je objavio Sandorf 2023. godine
Festival od početka razvija ideju poticanja susreta između autora i publike, spajajući poetike otoka i poetike suvremenosti, čakavicu i standardni jezik, zavičajno i univerzalno, koristeći prostor, otočke lokalitete i prirodu kao gradivne elemente pjesničkog susreta. Namjera ovog festivala je zadržati otok Brač u fokusu pjesnika, zadržati otok kao izvorište, kao korijen i kao mjesto susreta, otok kao jezik i različitost jezika, no isto tako taj otok otvoriti drugima, drugačijim poetikama i pjesničkim izričajima
Christina Rossetti i Emily Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je na hrvatski dvije njihove svibanjske pjesme
Od početka njezine se pjesme obraćaju drugome i taj drugi s vremenom dobivat će sve više metafizičku dimenziju i božanska svojstva. Njezin put odveo ju je u Indiju, na studij, gdje joj se otvara svijet drugačije duhovne kulture na takav način da će postati hrvatska Indijka, Indiju će držati drugom domovinom