Tadijanović je sam svoju poeziju nazvao osobnim dnevnikom, i time je obilježio, prije svega, kao rekonstrukciju vlastitoga životnog puta. Trenuci koje Tadijanović "zaustavlja" u svojim pjesmama nisu običan podsjetnik pjesniku, ili istraživaču njegove poezije, nego svijest o tome da je pjesma ponornica koja iz života izvire i u život se ponovno vraća
Ibrahimović je rođen u Tuzli. Završio je Pedagoški fakultet u Osijeku, postdiplomski studij iz književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Završio je i televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Piše studije i eseje, prozu i poeziju, a snimio je i nekoliko kratkih dokumentarnih filmova
Besplatne elektroničke knjige nastavljaju objavljivati probrane pjesničke zbirke kako istaknutih pjesnikinja ovjenčanima najvažnijim domaćim nagradama, tako i onih srednje i mlađe generacije koje su se već istaknule svojim dosadašnjim opusima, a dvije od njih, Lidija Deduš i Zrinka Posavec, istaknule su se i svojim prošlogodišnjim zbirkama: "ja se zovem lidija deduš", odnosno "Maria Callas se baca u more", dok ih u ovogodišnjem ženskom pjesničkom bloku BEK predstavlja njihovim starijim izdanjima
Louise Glück simbolički Perzefonu koristi slično kao Dante Vergilija: Perzefona je putnica što korača zajedno s Koscem, "živomrtvi" podsjetnik na gubitak, ne samo onaj koji smrt donosi, nego i koji smrti prethodi – božica je lirskom subjektu i čitatelju utjelovljeni "memento mori". Istodobno, Glück u Perzefoninoj ženskoj priči pronalazi paralelnosti s vlastitim, ali i univerzalnim ženskim iskustvom
Nagrade će dobitnicama biti dodijeljenje drugog dana ovogodišnjeg Goranovog proljeća, u petak, 21. ožujka, u podne, u Domu kulture Lukovdol. Najvažniji hrvatski i jedan od najdugovječnijih svjetskih pjesničkih festivala ove se godine održava od 20. do 23. ožujka u Zagrebu, Goranovu rodnom Lukovdolu i Rijeci. Nastupit će četrdesetak pjesnikinja i pjesnika svih generacija, a zemlja u fokusu ove je godine Indija
Glas koji progovara nakon dvadeset godina zreo je, potpuno lišen gorčine, možda zato što već dugo živi izvan svih centara moći i taštine, pa je time spašena i duša. Poezija je i dalje narativna, s više slobode, pa Gromača nekad stih pušta da se lomi u nekoliko redova. Je li i dalje stvarnosna, jesu li pjesme dijagnoza? I ne i da. U srednjoj dobi blagoslovljenima se olovka okreće prema unutra, tamo gdje istinska stvarnost blista
Krešimir Bagić piše o zbirci poezije "52 dana. Interkontinental" koju su zajednički napisali pjesnici i dugogodišnji prijatelji Branko Čegec i Miroslav Mićanović. Obojica su deziluzionirani žitelji ovoga svijeta, povremeno su melankolični, često se okreću prošlosti, viđenim slikama, proživljenim događajima, vremenu kada se intenzivnije živjelo. Unatoč svemu, njihov je govor nerijetko ludičan, oni kao da se zaboravljaju pišući, kao da prkose svakodnevici, kao da se obnavljaju ulazeći u nepredvidive labirinte lirike
