Piše Karolina Lisak Vidović
Kad odlaze naši veliki pisci, uvijek me zabrine i pomalo rastuži pomisao na to tko će li ih se sjećati i čitati kada vrijeme učini svoje. Koliko će žigova s datumima posudbe biti na ceduljicama njihovih djela u knjižnicama ili će ti papirići biti sablasno prazni? Tako sam razmišljala i uz odlazak Vesne Krmpotić, pjesnikinje koju smo za života obdarili najvećim nagradama, Nazorom za životno djelo, nagradom Tina Ujevića, Odličjem za zasluge u kulturi, a nominirali smo je i za Nobelovu nagradu.
Cijeli svoj plodni stvaralački vijek Vesna Krmpotić posvetila je traganju za ljepotom i za Drugime. Nije joj bila važna ideja originalnosti, nije bila okupirana egom. Govorila je da svoje pjesme ne piše ona, nego da zapisuje, smatrajući sebe tek posrednikom nadzemaljskoga glasa.
"Tko smo mi? Jesmo li mi svoje tijelo? Je li naša granica, granica naše kože? Je li naš identitet naše ime, prezime, nacionalnost, itd.? Što je to naše Ja, to jastvo, ta sobost, je li to nešto što stane u posvojnu zamjenicu 'moje' i 'moj'?" Pitala se pjesnikinja koja je govorila da se trebamo prepoznavati u tzv. drukčijostima.
Od početka njezine se pjesme obraćaju drugome i taj drugi s vremenom dobivat će sve više metafizičku dimenziju i božanska svojstva. Njezin put odveo ju je u Indiju, na studij, gdje joj se otvara svijet drugačije duhovne kulture na takav način da će postati hrvatska Indijka, Indiju će držati drugom domovinom. U hrvatsku književnost nakon Drugog svjetskog rata uvela je tako na velika vrata duhovne širine globalnog formata na tragu svog velikog uzora Tina Ujevića koji se svojedobno izjašnjavao kao hinduist.
Njezini poetski ostvaraji otad pod utjecajem istočnjačke duhovnosti u funkciji su neizrecivoga, spiritualnoga te teže mističnome iskustvu. Kao prava književna sljedbenica indijskih mudraca, naučila je da je sve ono što tražimo izvan nas prisutno u nama, uključujući i ono najviše što zovemo Bog. Poezija je za nju bila neka vrsta molitve, meditacije. Mnogi joj nikad nisu oprostili što se priklonila ideji avatara, Bogosilaznika, i njezina djela proglašavali su neknjiževnošću, a ako je to neknjiževnost, onda je to neprocjenjiva neknjiževnost, kaže profesor indologije s pulskog Filozofskog fakulteta Igor Grbić.
Danas mislim da se Vesna Krmpotić, kako se primicala svojim idealima duhovnosti u poeziji, primicala zapravo idealu klasika, dohvaćala je nedokučivo. "Ja samo otvorim vrata i riječi same dolaze. Samo puštam tu riječ. Pretvaram se u frulu koja mora biti prazna da bi zvuk išao kroz nju. Kad pustite da vas to obuzme, onda ste poput olovke u ruci glavnoga pisca. Nemate nikakvu brigu, nego jedino to da je pravopis u vas ugrađen i da održavate oštrinu šiljka za pisanje", govorila je. "Ja sam netko tko je pomoću riječi ili kroz riječ pokušao doći do nečega što zovemo istinom. To sam ja", rekla je Vesna Krmpotić i doista nije lako objasniti njezinu poetsku mantru: to je alkemijska tajna, izazov čitateljima, ali i proučavateljima koji se tek trebaju ozbiljno pozabaviti njezinim opusom. Pokušati dokučiti nedokučivo. Kao što je ona to činila. Kao što smo i mi stalno u potrazi za odgovorom na pitanje – što je klasik?
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
