Ta sablasnost društva koje navodno "brine" o našim pokojnicima, a ne o dobrobiti živih ljudi me doslovce zaprepašćuje, i to je taj gotski oblik demagogije. Naši mrtvi bi, da su živi, zasigurno mislili na život. Zašto nas ovdje stalno tjeraju da se pokoravamo zahtjevima umrlih, pita se književnica, znanstvenica i sveučilišna profesorica koja je upravo objavila novu knjigu "Crno, bijelo, sivo"
Kad su ljudi iz određene kulture ili tradicije otrgnuti iz svojih domova i zemlje, kad su njihove knjižnice, groblja, vjerska središta ili svetišta oskvrnuta ili su im uskraćena, kad su njihov jezik, obredi ili običaji zabranjeni ili zaboravljeni, kad su razdvojeni od svojeg naroda, poniženi, podvrgnuti brutalnostima, mučeni ili ubijani, traumatična rana otvorena je u kolektivnoj psihi i ostavlja ožiljak progonjenome i progonitelju, a nosit će je i prenositi mnogi naraštaji
Ljudska bića su tajanstvena, divna, opasna stvorenja. Istodobno smo ranjivi i nevjerojatno otporni. Sposobni smo za veličanstveno stvaranje, ali i silno razaranje. Većinu vremena čini se da nemamo nikakvu kontrolu nad životom, no usprkos tome svi želimo biti sretni. Knjiga psihijatra i psihologa dr. Roberta Waldingera i dr. Marca Shulza, voditelja i suvoditelja slavnog Harvardskog istraživanja o razvoju odraslih – koje traje već 84 godine! – konačno daje neke (znanstvene) odgovore na pitanja o sreći. Sretnima nas, naime, čine kvalitetni odnosi
Svijet se srušio, teška vremena postala su gora, toliko strašna da je gotovo neukusno zazivati hrabrost i dobrotu. Tko se uopće može približiti drugima u trenutku kad nam govore da držimo odstojanje od najmanje dva metra? Tko može misliti na ljubav u trenutku kad je gotovo jedino što osjećamo strah? Budistička redovnica Pema Chödrön ponudila je moguće odgovore na ta pitanja u svojim knjigama
Izraelska psihoanalitičarka Ilany Kogan u svojoj knjizi opisuje živote svojih pacijenata koje je snažno obilježio transgeneracijski prijenos traume. Roditelji, naime, često nesvjesno koriste dijete kao "spremnik" svojih patnji i teških iskustava. Premda je u knjizi riječ o potomcima preživjelih žrtava Holokausta, sadržaj je podjednako primjenjiv na sve vrste trauma
Povjesničar kulture Joe Moran u novoj je knjizi dao povijesni, antropološki i sociološki pregled stidljivosti. Rezerviranost postoji otkad ima civilizacije, no ono što se nekad smatralo osobinom plemenitih u digitalnom dobu pretvoreno je u - bolest
Iz dana u dan kroz njezinu ordinaciju prolaze konzumenti moderne ideologije braka. Kupili su proizvod, odnijeli ga kući i otkrili da mu nedostaje nekoliko dijelova. Zato odlaze u servis, u želji da ga poprave tako da bude istovjetan slici na pakiranju. Svoja nadanja uzimaju zdravo za gotovo – i ono što žele i ono što misle da zaslužuju – pa ih ljuti kad se romantični ideal ne uklapa u neromantičnu stvarnost. Slijedom toga, više se ne razvodimo zato što smo nesretni, već zato što bismo mogli biti još sretniji
