Ta sablasnost društva koje navodno "brine" o našim pokojnicima, a ne o dobrobiti živih ljudi me doslovce zaprepašćuje, i to je taj gotski oblik demagogije. Naši mrtvi bi, da su živi, zasigurno mislili na život. Zašto nas ovdje stalno tjeraju da se pokoravamo zahtjevima umrlih, pita se književnica, znanstvenica i sveučilišna profesorica koja je upravo objavila novu knjigu "Crno, bijelo, sivo"
Ljudska bića su tajanstvena, divna, opasna stvorenja. Istodobno smo ranjivi i nevjerojatno otporni. Sposobni smo za veličanstveno stvaranje, ali i silno razaranje. Većinu vremena čini se da nemamo nikakvu kontrolu nad životom, no usprkos tome svi želimo biti sretni. Knjiga psihijatra i psihologa dr. Roberta Waldingera i dr. Marca Shulza, voditelja i suvoditelja slavnog Harvardskog istraživanja o razvoju odraslih – koje traje već 84 godine! – konačno daje neke (znanstvene) odgovore na pitanja o sreći. Sretnima nas, naime, čine kvalitetni odnosi
Byung-Chul Hanov esej potresan je. Provocira nas pitanjem gdje smo u odnosu prema vlastitom vremenu i radu, kako pulsira naš život u suprotnostima koje predstavljaju vita activa i vita contemplativa, je li nas hiperaktivnost duhovno kastrirala, jesmo li samo stroj koji obavlja stvari, i na koncu, ima li to pusto djelovanje ikakvoga smisla ako nas osamljuje i razdvaja
Izražavati se, govoriti i pokazivati uvijek (pogotovo izvana) djeluje jednostavnije nego što doista jest, pogotovo kad su naše obiteljske uloge duboko ukorijenjene te u mnogim slučajevima jasno zadane. O tome govori roman "Odrasli ljudi" Marie Aubert
Irvin D. Yalom jedan od od najcjenjenijih živućih psihijatara i psihoterapeuta. Pionir je na području egzistencijalne psihoterapije, dao je značajan doprinos polju grupne analize no, bez pretjerivanja, milijuni čitatelja vole ga zbog njegovih romana i priča u kojima spaja psihoterapiju i filozofiju
Izraelska psihoanalitičarka Ilany Kogan u svojoj knjizi opisuje živote svojih pacijenata koje je snažno obilježio transgeneracijski prijenos traume. Roditelji, naime, često nesvjesno koriste dijete kao "spremnik" svojih patnji i teških iskustava. Premda je u knjizi riječ o potomcima preživjelih žrtava Holokausta, sadržaj je podjednako primjenjiv na sve vrste trauma
