Većina ljudi koje znam ima tajnu i tajna ima njih. Kakve su njihove tajne, uglavnom ne znam, ali prepoznajem znakove, jer sam i sama čovjek s tajnom. Simptomi su grozničava pitanja i potisnute emocije koje povremeno eksplodiraju kao vatromet koji je krenuo ukrivo. Tko sam pravi ja? Poznajem li sebe? Toliko se bojim osjećaja, mogućnosti da mi se maska raspadne, otkrića koliko sam ranjen, bijesa koji me gura: "Zašto ja? Kako se to moglo dogoditi?" Većina ljudi ne dopušta si da osjeti osjećaje, prestravljeni su; ako ih počnu puštati van, možda ih nikad neće moći zaustaviti, možda će se pretvoriti u čudovišta.
"Imala sam tajnu i ona je imala mene", tako započinje svoju knjigu klinička psihologinja dr. Edith Eva Eger. Knjigu naziva "Izbor" objavila je prije četiri godine, u osamdeset devetoj godini života. Kad je imala šesnaest, dakle prije gotovo osamdeset godina, tada još Edith Elefánt, rođena u Kassi u Mađarskoj, malom gradu koji je stvaranjem Čehoslovačke preimenovan u Košice, završila je s obitelji u Auschwitzu. Možda ste već prije čuli za nju: Eger je ona židovska balerina i gimnastičarka što je po naredbi plesala za Josefa Mengelea u logorskoj baraci, pješačila izgladnjela kilometrima od jednog do drugog logora, služila kao ljudski štit na krovu nacističkog vlaka, a preživjela je tako što su je američki vojnici doslovce izvukli iz hrpe leševa. Obitelj Elefánt bila je tek djelić više od osamnaest tisuća deportiranih ljudi iz njihova grada. Edith i njezina sestra Magda bile su tek dvije od njih sedamdeset što su preživjeli rat.
Ubrzo poslije rata Edith Eva Elefánt se udala za Belu Egera, rodila djevojčicu i sa suprugom se preselila u Ameriku. U Mađarskoj su bili bogati, u Sjedinjenim Državama su prvih godina živjeli na rubu gladi. Edith Eger nije znala engleski, radila je brojne, slabo plaćene poslove, odlučna da svojoj kćeri osigura budućnost. U borbi za egzistenciju, sebi je dala prešutno obećanje: što je bilo, gotovo je. Nitko neće znati da je preživjela holokaust u logoru. Tada još nije otkrila da su njezin muk i njezina žudnja za prihvaćanjem, vođeni strahom, zapravo bili način bijega od sebe. Da je svojom odlukom da se izravno ne suoči sa svojom prošlosti i sobom desetljećima nakon što je njezino zatočeništvo okončano i dalje sama odabirala da ne bude slobodna. To znači da je imala tajnu, ali da je tajna zapravo posjedovala nju. I tu počinje uistinu fascinantna priča "Izbora", odnedavno dostupnog u hrvatskom izdanju Planetopije, u prijevodu Merime Nikočević Ibrahimpašić.
"Izbor" su dijelom memoari, a dijelom prikaz slučajeva ljudi s kojima je dr. Edith Eger radila kao klinička psihologinja, spretno sročeni i povezani, uz pomoć Esmé Schwall Weigand, tako da čitatelj dobije svu faktografiju holokausta, a da istodobno ne poželi... pa pobjeći. Pročitala sam mnogo knjiga o stradanju Židova; ova je možda najstrašnija. Ističem to ne zato da vas odvratim, nego da vas pripremim za čitanje: u ovoj knjizi živi djevojka kojoj su ubili roditelje i ukrali snove, no stvarni je izazov bio, kao i kod mnogih preživjelih, ukloniti vlastitu zabranu na život. Više od svega, "Izbor" je povijest jedne traume koja se protegla na cijeli život, topografija mraka u kojem živi zarobljeno dijete, duboki lonac nepriznate i neiskazane boli, priča o otetom tijelu, napadima panike i užasnim flashbackovima za koje tada, poslijeratnih godina, još ne postoji naziv ni dijagnoza. Ili barem ne postoji za iscrpljenu Židovku što jedva natuca engleski, pa ne može ni saznati da se ono što je mori naziva PTSP. "Da sam barem znala da nisam oštećena osoba, nego da sam patila od prekinuta života!" piše dr. Eger na početku ove dirljive knjige.
Sad kad sam vam to rekla, kad sam vas upozorila, spremni ste za čudesnu avanturu. U blurbovima izdavači često lažu. Znate to, kao čitatelji, nije vam se jednom dogodilo da uzmete knjigu koja s naslovnice vrišti da je najbolja i najuzbudljivija ikad. Redovito se pokaže da nije, gotovo da je pravilo – što je knjiga prosječnija, to su superlativi na koricama glasniji. No blurbu na ovoj knjizi treba vjerovati: teško mi je povjerovati da je moguće ući u ovu knjigu kao jedna osoba, a ne izaći iz nje kao druga, promijenjena. Ima to veze s time što imate tajnu, i što ja imam tajnu, i s time što je dr. Eger, još jedna s tajnom, uspjela preokrenuti klatno sudbine: možda je razlog u tome što je uporno, kroz život, odbijala sebe nazivati "bolesnom", sakriti se u dijagnozu. Možda ima i veze s time što "Izbor" dokazuje da hrabri ljudi nisu ni rijetki ni iznimni, što se srčanost ovdje ne heroizira. Ovo je priča o jednoj običnoj ženi koja je nakon desetljeća patnje uspjela prihvatiti sve svoje. Nije "ozdravila", i danas, piše, ima i napade panike i flashbackove, još se bori s tjeskobom i ima noćne more. Ali je već dugo s time mirna.
I nju je promijenila knjiga. U jesen 1966. godine kolega student poklanja joj knjižicu Viktora Frankla "Čovjekovo traganje za smislom". Dok čita, prisjeća se zadnjih majčinih riječi, onih koje joj je izrekla na putu za logor: "Samo zapamti, nitko ti ne može ukrasti ono što ti je u glavi". Frankl piše: "Čovjeku možete oteti sve osim jednog: posljednje ljudske slobode - da odabere svoj stav u kakvim god se okolnostima nalazio, da odabere svoj put." Svaki je trenutak izbor. Koliko god naše iskustvo bilo frustrirajuće ili dosadno, ili ograničavajuće, ili bolno, ili teško, uvijek možemo odabrati kako ćemo reagirati na njega. "I ja konačno počinjem uviđati da i ja imam mogućnost izbora. Ta će mi spoznaja promijeniti život."
Dvije godine kasnije dobiva pismo od Viktora Frankla. Naime, nakon što je pročitala njegovu knjigu, jedne je noći napisala esej "Viktor Frankl i ja" koji je objavljen u publikaciji kampusa sveučilišta na kojem je studirala psihologiju. Netko je anonimno poslao kopiju njezina članka Franklu u Dallas, gdje je bio gostujući profesor od 1966. godine. Frankl je bio dvadeset tri godine stariji od nje, imao je trideset devet godina i bio je uspješan liječnik i psihijatar kad je završio u Aushwitzu. U trenutku kad joj piše, proslavljeni je utemeljitelj logoterapije. U pismu koje joj je poslao, Frankl je pozdravlja riječima: "Od jedne osobe koja je preživjela holokaust drugoj." Tako su se počeli dopisivati i postali prijatelji i suradnici.
Flashbackovi se svejedno nastavljaju, ponekad se dogode dok vozi. Ugleda policajca u uniformi i zamrači joj se vid, osjeća se kao da će se onesvijestiti. "Još ne znam kako imenovati ta iskustva, još ne shvaćam da je riječ o psihološkim manifestacijama tuge koju još nisam razriješila, znaku koje mi tijelo šalje kao podsjetnik na osjećaje koje sam potisnula da ne bi izlazili na površinu mojeg svjesnog života, o oluji koja me spopadne i povrijedi u trenutku kad si ne dam dopuštenje da osjećam." Poslije prvog flashbacka povjerovala je da je njezin unutarnji svijet mjesto gdje borave demoni. Da se duboko u njoj naselila plijesan. "Moj unutarnji svijet više nije bio izvor održanja života, nego se pretvorio u izvor boli: nezaustavljiva sjećanja, gubitak, strah. Znala sam stajati u redu za ribu i kad bi prodavač prozvao moje ime, na njegovu bih licu vidjela Mengeleovo lice. Po ulasku u tvornicu nekim bih jutrima vidjela svoju mamu uza se, jasno kao dan, vidjela bih kako okreće leđa i odlazi. Pokušavala sam uništiti svoja sjećanja iz prošlosti. Mislila sam da je to način opstanka."
Svi smo mi, piše u knjizi, na neki način zatočenici svojeg uma – kao što sami možemo biti svoji tamničari, možemo postati i vlastiti osloboditelji. Kad prisilno sakrijemo svoje istine i priče, tajne mogu prerasti u traumu, u zatvor. Kad god sami sebi oduzimamo mogućnost prihvaćanja kako bismo ublažili bol, zapravo dodajemo novu ciglu i novu rešetku na ograde našeg zatvora. Kad si ne dopustimo tugovanje za doživljenim gubicima, povredama i razočaranjima, naša je sudbina ponovno preživljavanje tih iskustava. Sloboda je kad prihvaćamo ono što se dogodilo. Sloboda znači da smo skupili hrabrosti da srušimo zatvor, uklanjajući ciglu po ciglu.
Na vlastitoj terapiji – a govorimo o godinama terapije... – isprva plašljivo kaže da želi "to" isprobati, želi izraziti svoj bijes. Vrišti. Dugo vrišti. Više od trideset godina stišavanih duhova zaorilo se iz nje, punim glasom izražavajući njezinu tugu. Osjeća silinu bijesa, ali je on u konačnici ne ubije. Iznimno je bolno suočiti se sa strahom i gubitkom. Ali u tom trenutku shvaća da osjećaji, koliko god snažni bili, nisu fatalni. I privremeni su. Potiskivanjem osjećaja samo sebi krademo mogućnost da ih se oslobodimo. Izražavanje je suprotnost depresiji. Počinje stvarati novi odnos sa svojom traumom. "Ona nije bila nešto što sam trebala utišati, potisnuti, izbjegavati, negirati. Ona je bila bunar iz kojeg sam mogla crpiti blago, duboki izvor razumijevanja i intuicije o mojim pacijentima, njihovoj boli i putu prema iscjeljenju." Ne možeš iscijeliti ono što nisi u stanju osjetiti.
Kad govorimo o patnji, napominje u knjizi, ne postoji hijerarhija. "Ne postoji ništa što moju bol čini gorom ili boljom od tvoje, ne postoji dijagram koji prikazuje relativnu važnost jedne vrste patnje u usporedbi s drugom. Ljudi mi znaju reći: 'Trenutačno mi je prilično teško u životu, ali nemam se pravo žaliti - nisam u Auschwitzu.' Takva nas vrsta poredbe može dovesti u situaciju u kojoj minimiziramo ili umanjujemo vlastitu patnju. Želite li biti pobjednik te 'rasti i napredovati', morate potpuno prihvatiti sve što je bilo i što jest. Umanjimo li vlastitu bol i kažnjavamo li se jer se osjećamo izgubljeno ili izolirano ili preplašeno zbog izazova koje nam je život servirao, koliko god beznačajni ti izazovi bili gledani tuđim očima, sami odlučujemo prihvatiti ulogu žrtve."
O ulozi žrtve puno piše u knjizi. Za razliku od viktimizacije, ulogu žrtve, napominje, sami odlučujemo prihvatiti. Nitko drugi od nas ne može napraviti žrtvu osim nas samih. Ne postajemo žrtve zbog onoga što nam se dogodilo, nego kad se odlučimo grčevito držati naše viktimizacije. Pritom razvijamo um žrtve – način razmišljanja i bivanja koji je krut, pun okrivljavanja, pesimističan, vezan za prošlost, koji ne prašta, koji kažnjava i nema zdrave granice. Kad se odlučimo skutriti unutar granica uma žrtve, postajemo vlastiti tamničari.
Obrazujući se za kliničku psihologinju, mnogo je naučila od svojih profesora i mentora. U knjizi ih poimence nabraja i navodi kao inspiraciju za vlastiti psihoterapijski pristup. Istina je, piše, da ćemo u životu imati neugodna iskustva, griješit ćemo, nećemo uvijek dobiti ono što želimo. To je u ljudskoj prirodi. Od utemeljitelja racionalne emocionalne bihevioralne terapije Alberta Ellisa naučila je kako je problem – i to je temelj naše neprekidne patnje – vjerovanje da neugoda, pogreške i razočaranje signaliziraju koliko vrijedimo. Carl Rogers, jedna od njezinih najutjecajnijih mentora, naučio ju je sljedeće: kad se naša potreba za samoostvarenjem sukobi s našom potrebom za pozitivnom potvrdom, ili obratno, moguće je da ćemo odlučiti potisnuti ili sakriti ili zanemariti svoju autentičnu prirodu i žudnju. Kad povjerujemo da ne postoji način da nas zavole i da istodobno budemo autentični, izlažemo se riziku da poričemo svoje istinsko biće.
Njezin terapijski pristup je eklektičan i intuitivan, usmjeren na uvide i kognitivnost. Da ga mora imenovati, najvjerojatnije bi ga nazvala terapijom izbora, jer sloboda se svodi na izbor – izbor suosjećanja, humora, intuicije, znatiželje i izražavanja. A biti slobodan znači živjeti u sadašnjosti. U radu s pacijentima na umu ima i riječi svojeg profesora Richarda Farsona koji je o tragedijama doživljenima u odrastanju rekao: "Jako često upravo su krizne situacije one koje nas zapravo čine boljim ljudima. Paradoks se krije u tome što, iako ti incidenti ponekad mogu uništiti ljude, oni su najčešće iskustva odrastanja. Kao rezultat tih tragedija osoba najčešće duboko evaluira životnu situaciju u kojoj se našla i mijenja se na način koji odražava dublje razumijevanje vlastitih sposobnosti, vrijednosti i ciljeva."
Naša bolna iskustva nisu naša odgovornost, ona su naš dar. Ona nam pružaju perspektivu i smisao, prilika su da pronađemo jedinstvenu svrhu i snagu. Kad se borimo protiv svoje prošlosti i kad se borimo s boli koju osjećamo u sadašnjosti, zapravo sebe smještamo u zatvor. Da bismo se mogli iscijeliti, moramo prigrliti tamu. A oprostiti znači žalovati – zbog onoga što se dogodilo, zbog onoga što se nije dogodilo – te odustati od vlastite potrebe za drukčijom povijesti.
"Da me upitate koja je najčešća dijagnoza ljudi koje liječim, ne bih vam rekla depresija ni posttraumatski stresni poremećaj, iako su ta stanja prilično česta među ljudima koje sam poznavala, voljela ili vodila do slobode. Ne, prije bih rekla glad. Mi smo gladni. Gladni potvrde, odobravanja, pažnje, ljubavi. Gladni smo slobode koja bi nam dopustila da prigrlimo život i istinski upoznamo sebe te budemo ono što jesmo."
Podijeli na Facebook
