Što sam starija sklonija sam tome da sve manje upirem prstom, a sve više shvaćam da mnogi teški konflikti u obitelji i nesporazumi su zapravo klišeji nastali zbog određenih uvjeta naših života. To je ujedno poražavajuće, ali i oslobađajuće jer teret ne nosim sama. Treba mijenjati sustav, a majke pokušati razumjeti
Pisati o gubitku svega, ulaziti u intime i secirati, mesariti, odrađivati toga Sizifa, jedini je pošteni posao pisca. To volimo nazivati kulturom i nitko ne bi htio da je to tako, ali se nećemo maknuti ni milimetar prema nečemu što je drugačije, ako ne znamo da je to tako. U Hrvatskoj danas postoje ti ljudi, ti odlični pisci koje mogu, barem ja, s guštom čitati i misliti da čitam svijet
U samo četiri godine Anja Majnarić prevela je tri tisuće stranica "Moje borbe". To je tek djelić onoga što je zadnjih godina prevela s norveškog jezika, no monumentalni šestodijelni roman Karla Ovea Knausgårda donio je u Hrvatskoj širu prepoznatljivost i norveškom književniku, a i njoj kao prevoditeljici. Njezino ime postalo je simbol i za dobre prijevode i za dobru književnost
Kao pisac, tako su me učili, živim u tekstu. Tekst me štiti od svijeta i ograda je od odgovornosti. Sve što napišem unutar priče ima taj divan zaštitni sloj percepcije. Napišem li neku hrabru ideju, super, likovi koje pišem su junaci. Napišem li što glupo, opet super, upućujem na ljudsku glupost. I u jednom i u drugom slučaju imitiram svijet oko sebe
Ove sezone, nakon što je emisija "Što je klasik?" prebačena na Prvi program, gledanost prvih nekoliko emisija u rujnu i listopadu 2022., prema istraživanju AdScannera a na uzorku IPTV i kabel kućanstava jednog teleoperatera u Hrvatskoj, bila je u prosjeku oko četiri posto AMR-a, što znači od 150 do 160 tisuća kućanstava. Najgledanija je bila emisija o Lászlu Krasznahorkaiju
Biti dobra osoba – to je pitanje morala koje može funkcionirati jedino u odnosu na nešto drugo. Da bismo imali dobre ljude, moramo imati loše, zle. Isti čovjek može biti i dobar i užasan, ovisno tko ga gleda, iz koje perspektive, iz kojeg vremena. To su relativni pojmovi, a mi ih tretiramo kao apsolute, govori u intervjuu autorica romana "Očenaš"
Ja se, zapravo, užasno bojim onoga što će izaći iz mene dok pišem, ali se još više bojim da će se to zakukuljiti u meni, a ja ga neću moći izbaciti. Grozan osjećaj. Imaš nešto za reći, a kad počneš pisati, to nešto se pretvara u banalnost. Meni je to kao da sam izdala najboljeg prijatelja. Ali, ako se ne suočim s tim strahom, nikad neću saznati koliko je beznačajan
Mene zanima ponuditi zainteresiranim čitateljima na uvid kulturološki i civilizacijski relevantna djela čiji su autori, redom vrhunski stručnjaci, neupitni autoriteti koji svojoj temi ne pristupaju na prozelitski i propagandni, nego na inteligentan, sofisticiran, intelektualno poticajan i argumentiran način, kaže glavni urednik nakladničke kuće Sandorf
U mom slučaju, dok pišem poeziju, prozu ili kritiku imam posve različite ličnosti, živim živote koji si međusobno pretjerano i ne nalikuju. Takav pristup pisanju, koji francuski pisac Tristan Garcia emfatično naziva shizofrenim, na mene djeluje iznimno oslobađajuće – što, naravno, ne znači da takav učinak ima na svakoga. Pisanje je, na koncu, usamljenički proces i posao, čak i u vremenu društvenih medija
Da bi se nešto moglo dubinski promijeniti, potrebno je promijeniti svjetonazorske i vrijednosne stupove društva u kojem živimo, okrenuti ga humanizmu – počevši od vrtića, pa do fakultetskih okvira i programa, o širim aspektima da i ne govorim: pismenost, kultura i umjetnost – ukoliko želimo da ne budu endemske već redovne pojave – moguće su samo u društvu koje tendira moralnim i intelektualnim vrijednostima, duhovnoj i svjetonazorskoj otvorenosti i socijalnoj pravednosti
Nacionalizam je povezan sa strahom od modernosti, od brzine, od promjena, od novih saznanja. Taj strah goni ljude da se omataju u nacionalne zastave kao u kakvu spasonosnu simboličnu placentu. Taj isti strah je uzrok strašne ksenofobije i svakodnevnog nasilja. Nacionalizam je neka vrsta petrifikacije, zaustavljanja, okamenjivanja. Zato, uostalom, i Srbi i Hrvati vole svoje kamenje, kamenjare, ogoljelost
Nikola Leskovar, varaždinski književnik i novinar, dobitnik je nagrade Prozak za 2016. godinu za roman "Tijelo od soli", koja se dodjeljuje za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti. Ove godine predstavit će se i zadarskoj publici na KaLibar bestivalu koji će se održati od 27. do 29. rujna
Prva nagrađena pjesnikinja predstavljena na ovogodišnjem festivalu Prvi prozak na vrh jezika, nakon nastupa projekta Zaron, bila je Marija Dejanović, laureatkinja Gorana za mlade pjesnike, najuglednije hrvatske pjesničke nagrade. Rođena Siščanka, Marija Dejanović prvi put je predstavila svoju poeziju na Stihovnici Siska
Crna, pesimistična poezija apokaliptične atmosfere ukoričena pod naslovom “Vučji sat“ donijela je Luciji Butković nagradu “Na vrh jezika“ za 2017. i ovogodišnju promociju knjige. Lucija Butković studira filozofiju i komparativnu književnost
Jahina u svojem debitantskom romanu “Zulejha otvara oči“, koji je u Hrvatskoj upravo objavila nakladnička kuća Hena com, majstorski opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a i veliča volju za životom, žrtvu, hrabrost – i ljubav. To su prepoznali i čitatelji pa je roman već prevedan na 29 jezika
U godini kad je knjiga na hrvatskom jeziku postala ugroženija doslovce više nego ikad prije u povijesti, čini se ludim pokrenuti novu nakladničku kuću, i to još onu koja objavljuje kolekcionarska izdanja - pedantno prevedena i uređena, na papiru koji neće požutjeti, u tvrdom uvezu i s posebnom kutijom za čuvanje knjiga. Vladimir Cvetković Sever, Martina Pranić i Hana Šneler odlučili su krenuti upravo u tom smjeru i osnovali Mitopeju