Nemoguće je procijeniti koliko konceptualnih metafora ima neki jezik jer za jednu konceptualnu metaforu možemo imati beskonačan broj oblika koji se realiziraju u jeziku. Odgovor na pitanje koliko metafora ima neki jezik sličan je odgovoru na pitanje koliko rečenica ima neki jezik, kaže lingvistica i znanstvena savjetnica u Institutu za hrvatski jezik koja je ove godine objavila knjigu "Metafora: Dekodiranje jezika imaginacije"
Zajedničko je hodanje bez daljnjega nulta točka različitih revolucionarnih pokreta, no njegova učinkovitost oscilira, u što se možemo uvjeriti već i samo promatranjem aktualnih zbivanja u Srbiji među kojima je hodanje izrazito potentno, ali se čini da njegova učinkovitost izostaje. No nikako ne mislim da zbog toga treba odustati od (zajedničkog) hodanja kao metode borbe za društvene, pa i političke promjene
Politika, kultura, znanost ili književnost sve češće pribjegavaju reklami ne bi li svratili pozornost na sebe, dapače nerijetko citiraju ili parafraziraju oglašivačka rješenja kako bi svoje diskurze učinili intrigantnijima, govori akademik, pjesnik, kritičar i profesor stilistike Krešimir Bagić koji je nedavno u izdanju Naklade Ljevak objavio knjigu "Stilistika reklame"
Ta sablasnost društva koje navodno "brine" o našim pokojnicima, a ne o dobrobiti živih ljudi me doslovce zaprepašćuje, i to je taj gotski oblik demagogije. Naši mrtvi bi, da su živi, zasigurno mislili na život. Zašto nas ovdje stalno tjeraju da se pokoravamo zahtjevima umrlih, pita se književnica, znanstvenica i sveučilišna profesorica koja je upravo objavila novu knjigu "Crno, bijelo, sivo"
Nisam imao pojma hoće li knjiga "Odjebi u krevet" biti smiješna ili pristupačna svima, ili samo manjoj skupini roditelja koji dijele moj senzibilitet. Svakako nisam očekivao u kojoj će mjeri biti prihvaćena. "Odjebi u krevet" prvi sam put pročitao naglas na proširenom obiteljskom okupljanju, a kada su se nasmijali i moji tinejdžerski rođaci i moja osamdesetogodišnja praujna, sjećam se da sam pomislio da možda ima nešto u tome
I socijalistički i kapitalistički stav prema edukaciji bio je i ostao represivan. Djeca su shvaćena kao budući vojnici ideologije. Moraju biti mali pioniri ili moraju biti mali vjernici. Danas moraju biti pokorni, štreberski kotačići kapitalističkih firmi, korporativna vojska poslušnika, bez stava i bez mogućnosti da izgrade kritičko mišljenje
Urednica i voditeljica HRT-ove emisije "Što je klasik?" Karolina Lisak Vidović razgovarala je u Oslu s dobitnikom Nobelove nagrade za književnost Jonom Fosseom u kazalištu Det Norske teatret koje izvodi njegove drame. Uz dopuštenje Hrvatske radiotelevizije, objavljujemo transkript intervjua u kojem norveški književnik govori kako je počeo pisati i otkud dolazi njegovo pisanje, nijemom jeziku književnosti, o usporedbama s Beckettom, Nobelovoj nagradi, pisanju drama i tome što bi poručio mlađem sebi
Dobar prevoditelj po definiciji je apsurdno, šredingerovsko stvorenje jer se laća zadatka da u tekstu promijeni sve tako da zapravo ne promijeni ništa u pogledu smisla, značenja i duha teksta. Prevoditelj mora biti sveprisutan, ali svejedno ostati nevidljiv da se prevoditeljska ruka ne primijeti, a tekst čita jednakom lakoćom kao na izvornom jeziku. Zbog te činjenice da prevoditelji ujedno stvaraju autorski tekst prepisujući tuđi mnogi od nas osjećaju takozvani "sindrom blefera"
O hrvatskoj zbilji ne može se pisati ozbiljno. Hrvatska zbilja je jedna velika travestija u kojoj sudjeluje nešto manje od četiri milijuna statista i nekoliko stotina glavnih likova, što političara, što tajkuna. U Hrvatskoj zakoni vrijede samo za statiste, a glavni likovi prolaze nekažnjeno što god učinili, bilo da su ubili, ukrali, prevarili. No, u mojim špageti-krimićima ubojice i lopovi na kraju nadrapaju
Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"
Na internetu i društvenim mrežama ne čitamo koncentrirano nego površno prelijećemo tekstove, a mozak je poput fleksibilnog mišića koji se razvija korištenjem – što više čitamo knjige, to čitamo bolje i lakše se koncentriramo, a što smo više na internetu, to više razvijamo "mozak skakavca" koji skače s jednog sadržaja na drugi
Imala sam dojam kao da mi je za vratom cijelo jedno stoljeće važnih i utjecajnih glasova. Imala sam posla s našim velikanima, s prevoditeljima koje uistinu cijenim pa je, posve iskreno, bio prisutan i strah da ću podbaciti, da neću ispuniti ni vlastita očekivanja ni očekivanja ljudi koji su mi povjerili ovaj zadatak. No, prevođenje nije natjecanje, ono je učenje, obogaćivanje
Htjela sam mladoj djevojci dati pravo da poima ljubav u nekritičkom zanosu, svim čulima, jer sam se u tim godinama i sama tako osjećala, i pisala sam gonjena osjećajima, ne intelektualizacijom. Htjela sam da pripovjedačica bude zaljubljena bez srama i suzdržavanja kao mnogi Wertheri, heteroseksualni muškarci, prije nje
Što sam starija sklonija sam tome da sve manje upirem prstom, a sve više shvaćam da mnogi teški konflikti u obitelji i nesporazumi su zapravo klišeji nastali zbog određenih uvjeta naših života. To je ujedno poražavajuće, ali i oslobađajuće jer teret ne nosim sama. Treba mijenjati sustav, a majke pokušati razumjeti
Pisati o gubitku svega, ulaziti u intime i secirati, mesariti, odrađivati toga Sizifa, jedini je pošteni posao pisca. To volimo nazivati kulturom i nitko ne bi htio da je to tako, ali se nećemo maknuti ni milimetar prema nečemu što je drugačije, ako ne znamo da je to tako. U Hrvatskoj danas postoje ti ljudi, ti odlični pisci koje mogu, barem ja, s guštom čitati i misliti da čitam svijet
U samo četiri godine Anja Majnarić prevela je tri tisuće stranica "Moje borbe". To je tek djelić onoga što je zadnjih godina prevela s norveškog jezika, no monumentalni šestodijelni roman Karla Ovea Knausgårda donio je u Hrvatskoj širu prepoznatljivost i norveškom književniku, a i njoj kao prevoditeljici. Njezino ime postalo je simbol i za dobre prijevode i za dobru književnost
