Razgovarala Tanja Tolić
Ivana Bodrožić u svijet književnosti ušla je prije gotovo dvadeset godina kao pjesnikinja zbirkom “Prvi korak u tamu” koja je nagrađena Goranom za mlade pjesnike i nagradom Kvirin. Iz poezije je uspješno prešla u prozu, romanima “Hotel Zagorje”, “Rupa” i “Sinovi, kćeri” koji je 2021. dobio nagradu “Meša Selimović”, a usred ovog usijanog i nepredvidivog ljeta objavila je u izdanju Frakture novu pjesničku zbirku “Usijavanje”. “Uvijek pišem iz mjesta koje me paralizira“, rekao je jednom David Grossman, a čini se da su iz sličnog mjesta izniknule njezine nove pjesme u kojima, kako piše na poleđini knjige, "bez zadrške piše o svojim strahovima i borbama".
* Hoćemo li o glasu koji progovara u vašoj najnovijoj zbirci razgovarati kao o “lirskom subjektu”, što preferira književna kritika i teorija, ili ćemo razgovarati o Ivaninu glasu? U vašoj poeziji od početka mi se sviđala velika količina neposrednosti i otvorenosti; zapravo toliko nevjerojatno velika da gotovo prelazi u fikciju. Ne skrivate se iza metafora, simbolike i pjesničkih slika; vaša poezija baš iskazuje dobrodošlicu čitatelju, omogućuje mu laku identifikaciju jer otvoreno govorite u poeziji o svojim iskustvima žene, spisateljice, majke, prijateljice, partnerice… Tumačim li krivo? Je li moguće intimu zaštititi ili preobraziti potpunom otvorenošću, univerzalizacijom iskustva? I što se dobiva tolikom otvorenošću?
– Budući da je povod ovom razgovoru objavljivanje knjige pjesama, preferiram da započnemo o poeziji, uz naglasak da je za mene to ujedno razgovor o najintimnijem, a onda svakako i o pozivu na čitanje. Često nailazim na zabludu da se pišući razotkrivamo, ogoljujemo i dajemo svoj jedinstveni život na uvid javnosti, smatrajući da smo toliko posebni i neponovljivi, da nitko nema takvo iskustvo te da ćemo reći nešto o sebi što još nitko nije. Međutim, osnovni preduvjet percipiranja umjetnosti jest činjenica da smo toliko slični, da smo u velikoj mjeri stereotipi i da je baš zato moguć katarzični proces identifikacije. Ono što potom razlikuje osobnu ispovijest od umjetničkog djela jest mogućnost fikcionalizacije, razrada univerzalnog i propuštanje teme kojom se bavimo kroz naš, ovaj put zaista, jedinstveni filter. Metafore ne bi smjele služiti za skrivanje nego za proces koji sam spomenula, obogaćivanje i nadgradnju stvarnosti, pjesnička slika u pravom kontekstu zaista može stajati na uglu ulice, a banalnost i jednostavnost ne bi se smjele brkati. Do jednostavnosti kojoj težim u pisanju, ponekad je najteže doći, a ona poeziju čini komunikativnom.
* Vaša zbirka stigla je iz tiska prošli tjedan i već ima priličan odjek. Jednu od pjesama iz zbirke, “Starija žena”, podijelili ste na svojem fejsbuk profilu, u međuvremenu ju je dalje podijelilo stotinjak ljudi i o njoj se strastveno raspravlja. Veliki dio žena u njoj je prepoznao sebe ili svoje majke i bake, trenutak kad žene, jer stare, počnu postajati nevidljive ili se pak same skrivaju jer osjećaju sram. No bilo je i drugačijih reakcija: jedna je čitateljica, primjerice, komentirala da joj idu na živce, parafraziram, “te feministkinje koje žele izgledati kao Merlinke”…
– Iako me raduje kada pjesme dođu do većeg broja čitatelja, čitanja književnosti na fejsbuku kao i komentari često znaju biti brza i površna, ponekad to jesu ljudi koji zaista čitaju, a ponekad nisu, nego pročitaju pjesmu kao reklamni napis ili fejsbuk status. Pjesma koju spomninjete govori o tome kako društvo percipira stariju ženu, kao beznačajnu i gotovo nevidljivu pojavu. Kroz epizode i uloge u životu žene razobličuje se njezin položaj u patrijarhalnom društvu, internalizirani sram, povlačenje u sebe. Ta pjesma je, kao i poezija generalno, unutar sebe slojevita, sadrži percepciju okoline, a ne moju prosudbu, ali sadrži moje zapažanje posredovano za mene arhetipskim slikama, i svoj pjesnički jezik.
Ne vidim tu nigdje mjesta za feministkinje Merlinke, nisam sigurna ni što bi to značilo, osim da je netko tko nije posvetio svoje vrijeme čitanju i tko je bez velikog čitalačkog iskustva htio ili htjela ostaviti dovitljiv komentar koji će njega ili nju staviti u foksu. To ne znači da se o pjesmama ne treba raspravljati, ali trebalo bi imati osnovni književno-kritičarski alat i razrađeniju argumentaciju.
* Zbirka nosi naslov “Usijavanje”. Naziv, međutim, nema veze s klimatskim promjenama koje se zbivaju, nego s unutarnjim usijavanjem, rekla bih konstantnim osjećajem tjeskobe i straha od života, bojazni da se ne dogodi neka nesreća, bolest, rat… Iz iskustva mojih prijatelja i poznanika, vani je cijela vojska ljudi koji noću leže budni u krevetu i strepe. Što nam se događa? Ili je uvijek bilo tako, kao u pjesmi “Usijavanje”: “Ako se dogodi, / Neću preživjeti…”
– Pojam ”Usijavanje” za mene je vrlo moćan i jako širok, možemo ga razumijevati na najprizemnijoj razini, kao fizikalni proces u kojem se materijal usijava, a na metaforičkoj ima još veći potencijal, dosezanja vrhunca tik do preobrazbe, mogućnost promjene forme i agregatnog stanja, prelaženje točke preokreta, osjećaj da nam je život u određenom periodu na vrhuncu, a onda i zašto ne, kompatiblinost s trenutkom u kojem se nalazi naš planet, realnog podizanja temperature koja bi nas mogla dovesti do kataklizme uzrokovane našom eksploatacijom i pohlepom. Sve to učinilo mi se dovoljno velikim krovom pod koji može stati čitava zbirka koja o svemu tome i govori, kad sam napisala pjesmu ”Usijavanje” samo se otvorilo.
Tjeskoba i strah od života su izvjesnost ljudske egzistencije, nikada nije bilo garancije za sretan i neometan život, samo mi se čini da je bilo manje inzistiranja na tome da neprestano moramo biti ushićeni i ispunjeni, što nas paradoksalno dovodi do toga da smo još nesretniji.
* Zbirka je, koncepcijski, sazdana kroz četiri zasebne cijeline, četiri autoportreta – menstrualni, muški, besmrtni i ljubavni. Počinje doslovce, autoportretom, vašim, a završava epitafom. Autoportret na početku je brutalan: glas govori o sebi kao o teretu koji majka vuče kroz život, “ja sam njezina vječna briga / I mračna kći”. To je motiv koji je bio prisutan i u vašem romanu “Sinovi, kćer”: i tamo ste govorili o generaciji “mračnih kćeri”, to smo mi, rekla bih, koje se više-manje uspješno pokušavamo oduprijeti transgeneracijskom prijenosu traume, i još više krivnje. Nismo dobre kćeri, slabo smo i “ja”, što god to značilo, ali jesmo li barem malo slobodnije?
– Odnos majke i kćeri koji me zaokuplja u životu pa onda i u književnosti vrlo je kompleksan baš zato što je sazdan od velike količine ljubavi, ali i ograničenja koja društvo nameće djevojčicama od najranije dobi. Majke, želeći dobro svojim kćerima, a pod tim ”dobro” misle da što lagodnije prežive u ovom svijetu, formatiraju ih prema modelu koji prozilazi iz limitiranih patrijarhalnih obrazaca. Samim time proces emancipacije kćeri razlikuje se od onog kakav prolaze sinovi, često je dulji, bolniji, praćen emocionalnim ucjenama, ukratko složen i s puno žrtava.
Rekla bih da je naša generacija prilično napredovala u tom smislu, ali i dalje nije dosegnuta ravnoteža jer se mi ne borimo protiv naših majki, nego cijelog sustava koji je tako postavljen, što je uvijek najteže. Raduje me što se ta velika tema konačno počinje percipirati kao dostojna i ozbiljna književna tema zahvaljujući sjajnim stranim i domaćim autoricama koje razumiju da se ne trebaju ”natjecati” s kolegama nego da trebaju ustanoviti vlastiti, pravi, raskošni, književno relevantni jezik i svijet koji će reflektirati zapostavljeno i skrajnuto ljudsko iskustvo, iskustvo bivanja ženom.
* Na drugom mjestu pišete: “nitko nikad neće znati / da se više od svega bojim mame”. I ja se bojim svoje mame, ili barem njezina introjekta u sebi. Većina žena koje znam strahuju od svojih majki, a naše su se majke – to znam jer sam svoju pitala – bojale pak naših baka. S čime se mi to borimo?
– Kao što sam rekla, borimo se protiv sustava, odnosno onoga što je i naše majke učinilo takvima kakve jesu. Kao i svi ljudi, sklone smo osjećanju da svijet i vrijeme počinju od nas jer to je ono što osjećamo na vlastitoj koži, ali prava je istina da smo, iako individue, velikim dijelom tek prozivod dugog lanca uzroka i posljedica mimo naših izbora ili jedinstvenih osobina. Točno su takve i naše majke, i iako se u mnogim stvarima ne slažemo, ili mislimo da ne slažemo, daleko je od toga da su naši sukobi osobni. Što sam starija sklonija sam tome da sve manje upirem prstom, a sve više shvaćam da mnogi teški konflikti u obitelji i nesporazumi su zapravo klišeji nastali zbog određenih uvjeta naših života. To je ujedno poražavajuće, ali i oslobađajuće jer teret ne nosim sama. Treba mijenjati sustav, a majke pokušati razumjeti.
* Prijeđimo na iduću generaciju, na “gladne djevojke”, kako se zove jedna od pjesama u “Usijavanju”. Ne znamo čime da nahranimo te djevojke jer su nam “ruke prazne” zato “što ništa nije kako smo obećali”. Što smo im obećali? Što smo lagali?
– Ako iz malo šire perspektive sagledamo vrijeme u kojem živimo možemo se složiti da nam u prosjeku, na ovoj strani svijeta, gledajući materijalne uvjete, nikad nije bilo bolje. Pritom ne kažem da nema teškog siromaštva u određenim skupinama društva, ali ako pogledamo generacije naših baka prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata koje su tada bile djevojke i nisu imale više od dva para donjeg veša, mogućnost školovanja, slabo su se hranile, sigurno bi se pitale zašto danas toliko mladih osjeća tjeskobu, depresiju, besmisao uz toliko obilja.
Nisam sociologinja ili psihologinja, ali unutar sebe dolazim do odgovora da smo se malo po malo sveli na klatno koje se njiše između traženja neograničene ugode, ”prava na sreću” i izbjegavanja odgovornosti za sve što nije vezano uz naš privatni život. Negdje smo ispustili smisao. U tom površnom titranju i posebno fragmentiranosti koju nudi virtualni svijet, u konstantnoj zaokupljenosti svojim odrazom u drugima, ostajemo gladni, nespokojni, tjeskobni. To prenosimo vlastitoj djeci, uz nemoguće obećanje da će stalno biti sretni i pošteđeni svega, i za to snosimo odgovornost.
* Svidjela mi se slika poezije u pjesmi “Pismo”, pjesme kao srebrni meci u redeniku oko struka i pitanje mogu li se potrošiti; zbirka poezija kao kubura na zidu. Ubijaju li srebrni meci ili oslobađaju? Mogu li se potrošiti?
– To ni sama ne znam, ti srebrni meci bili bi stihovi koji meni zaista znače. Hoće li oni i za druge imati takvu ili sličnu vrijednost, ne mogu znati. Iako, cijela povijest književnosti i njezina slava dobrim dijelom počivaju na važnoj transformativnoj ulozi koju ona ima na živote čitatelja, i prije svega, pisaca. Ponekad ta književnost može djelovati kao neki artefakt koji je relikt iz prošlosti i svedena je na to da ”visi na zidu”, ali tko bi znao. Više puta sam u intervjuima spomenula kako vjerujem da je mene spasila, čitanje u jednakoj mjeri kao i pisanje, pogotovo u mladim godinama. Čitajući nisam se nikad osjećala kao da ne pripadam ovom svijetu, a to je za mladu osobu već puno.
* Što vam daje pisanje poezije? U čemu je, ako postoji, razlika između Ivane pjesnikinje i Ivane prozaistice?
– Pisanje poezije je relaksiranije od pisanja proze, ne morate je stvarati u zgusnutom i fokusiranom vremenu koje zna potrajati dugo. Iako na pjesmama radim, nije potrebna ta vrsta discipline, matematike i određenih zanatskih vještina da biste iznijeli priču na više od dvjesto stranica. Pritom, jedna dobra i dovršena pjesma može donijeti veliku radost, a roman tek kad ga završite, znat ćete jeste li uspjeli. To traje i često je samotno. Također, prvo sam pisala pjesme i uvijek su mi ostale kao neki najdublji kontakt sa samom sobom, iskren razgovor koji dovodi do mirenja uz radost umjetničkog stvaranja.
* Jedan naš kolega – i novinar i pisac – svojedobno mi je rekao kako je on pisac samo dok piše. Vrijedi li to i za pjesnike? Ili je biti pjesnik konstantno stanje svijesti, specifičan pogled na svijet, “čuđenje u svijetu”?
– Mislim da pisanje, barem za mene, nikada ne prestaje i nije toliko važno jeste li prozaistica ili pjesnikinja. Postoji određeno vrijeme u kojem pišete, tri ili četiri sata u danu, kad zaista tipkate, ali vi tada iz vašeg ”softvera” povlačite sva iskustva i sjećanja koja ste doživjeli ili zapazili kao osoba u stvarnom životu. Tada ih, naravno, transformirate u priču, ali baš u tom trenutko dolazi do izražaja pisanje kao zapažanje. Iskošeni pogled na svijet. Meni se čini da je to stalno prisutno, materijal života koji se oblikuje u priču, to vas čini piscem. Moguće čak i sa samo jednom knjigom pjesma.
* Na nekoliko mjesta u zbirci referirate se na pjesmu Slavka Mihalića “Majstore, ugasi svijeću”, jer došla su ozbiljna vremena. Iz vaše perspektive, kakva su ta ozbiljna vremena?
– Taj stih je pomalo ironiziran jer je jedan cijeli ciklus u zbirci posvećen majstorima. Kako sam u kratkom vremenu imala adaptaciju stana pa preseljenje, tako sam jedan značajan i intenzivan period provela družeći se s majstorima. Tada sam, uz obavezne frustracije koje idu s tom fazom života, uvidjela veliki poetski potencijal molera, električara, stolara, postavljača klima uređaja pa sam odlučila za sve to napraviti mjesta u svom pjesničkom svijetu. Sama sam bila iznenađena koliko sam u tome uživala i kako je sve oko nas, zapravo, gledajući iz pravog ugla, poezija. Uz napomenu, naša su vremena uvijek ozbiljna, zato jer su naša.
* Ne volite bajke, jasno ste se odredili u pjesmi “Jelena”. Ali ste jednu bajku ipak izabrali: “Djevojčicu sa šibicama”. No u vašoj verziji ta djevojčica nije sirotica koja na ulici prodaje šibice, nego njima pali sve što smo stvorili, ruši kuće, skršila je muškarce od devedeset kila, kršila riječi, stranice i živote, rijetko se osvrće… Zašto nam treba ženski bijes? Jer ovo je više od ljutnje.
– Uh, da, imam neki dubinski problem s bajkama i mislim da je to zaista tako jer ne nude iskliznuće, jer se sve unaprijed zna, tko će biti nagrađen, a tko kažnjen, i gotovo nikad nikome nije dopušteno da iskorači iz svoje uloge, nema promjene karaktera, tko je zao zao je, tko je dobar, jadan je. To me je iritralo odmalena, možda zbog jasnog nesklada sa životom. Motiv djevojčice sa šibicama učinio mi se potentnim baš zato da joj ponudim iskliznuće, da ne troši te šibice kako bi se zagrijala i, potrošivši zadnju, konačno umrla od zime. Nudim joj da zapali sve oko sebe, da se pobuni, prijeđe na ”mračnu stranu” koju fabula ne nagrađuje. Ženski bijes je predivna tema, jednom bih o tome voljela pisati i lišiti ga stereotipne slike histerije i hormona. Naglasiti pravedničku dimenziju i njime prekrojiti poredak.
* Intervju je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
