"Spaljivanje knjiga djelotvoran je način ratovanja, jer knjige i knjižnice nemaju nikakvu vojnu vrijednost, ali sam čin ima razorno djelovanje. Uništavanje knjižnice vrsta je terorizma. Ljudi razmišljaju o knjižnicama kao o najsigurnijim i najotvorenijim mjestima u društvu. Kad spališ knjižnicu, to je kao da si objavio da ništa i nigdje nije sigurno. Najsnažnija posljedica spaljivanja knjiga je emocionalna. Kada gore knjižnice za knjige se ponekad kaže da su "stradale" ili da su "žrtve", kao da je riječ o ljudskim bićima. Knjige su svojevrsni kulturni DNK, kôd za ono što kao društvo jesmo i što znamo. Sva čuda i svi neuspjesi, svi junaci i zlikovci, sve legende, ideje i otkrića neke kulture vječno traju u knjigama. Uništavanje tih knjiga svojevrsni je pokazatelj da sama kultura više ne postoji; njezina povijest je nestala; kontinuitet između njezine prošlosti i budućnosti je prekinut. Oduzeti knjige nekoj kulturi znači oduzeti joj njezinu zajedničku memoriju. (…) Uništiti knjige neke kulture znači osuditi je na nešto još gore od smrti: počinje otpočetka, kao da nikada nije ni živjela."
Susan Orlean: Nepoznata priča o knjižnici u Los Angelesu
Dok je gorio Černobil, gorjele su i knjige u Središnjoj knjižnici Los Angelesa: bila je to golema, bjesomučna vatra koja je trajala više od sedam sati i dosezala temperature veće od 1000 Celzijevih stupnjeva. Bila je tako žestoka da je gotovo svaki vatrogasac u Los Angelesu bio pozvan na gašenje. Izgorjelo je ili je oštećeno više od milijun knjiga