Danijela Lugarić Vukas u svojem eseju roman "Čija je krivica?" Sofije Tolstoj čita kao odgovor na Tolstojevu "Kreutzerovu sonatu", ali i kao tekst o internaliziranoj ženskoj/majčinskoj krivnji u patrijarhalnome braku. Pomni će čitatelj u ovoj jednostavnoj pripovijesti Sofije Tolstoj primijetiti niz paradoksa: što se Ana više trudi da suprugu postane dobra supruga, to više sama nestaje; što više daje svojoj djeci, to više osjeća vlastitu nedostatnost u obavljanju te funkcije; što više odgovornosti prihvaća, to više krivnje osjeća. Anina krivnja proizlazi iz ambivalentnosti njezinih osjećaja prema onima o kojima skrbi
Grafički dizajner Mihajlo Arsovski više od pola stoljeća oblikovao je kulturu: knjige, novine, časopise, kazališne plakate. Nedavno su Marko Golub i Dejan Kršić objavili raskošnu monografiju posvećenu njegovu stvaralaštvu
Petra Prtajin, autorica romana "Samo jedna od", svakako je napisala kompleksan tekst o maturantici koja misli da će joj biti lakše ako konačno pripada nekoj grupi, ako se "uklopi", ali kad se to dogodi, pripadnost se pokaže mnogo opasnijom od apartnosti. Vrijedilo bi saznati što o tom tekstu misle mladi čitatelji: slažu li se sa stavom da je konformizam preduvjet odrastanja ili im je Piin poučak odbojan. Jer iako je u tekstu prisutan žargon generacije Z, to ne znači da je pred nama roman homogene mladenačke skupine. Prije bih rekla da je Prtajin progovorila o djevojačkoj potrebi da se "svima bude sve" (kći, unuka, ljubavnica, njegovateljica, prijateljica itd.), što je vrlo specifično patrijarhalno socijalno programiranje ženskog roda, piše Nataša Govedić
Sve od ruskog formalizma, ponavlja se formula da bilo koje relevantno književno djelo čini omjer "stranog i domaćeg" ili uzora i otklona (nikako ne samo oponašanje uzora, ali izvjesno ne i drvenje samo po vlastitom iskustvu). Možemo to reći i eliotovski: svjetsko djelo nastaje na pregovaralištu "tradicije i individualnog talenta". Pišući o knjizi "Svjetska književna republika" francuske autorice Pascale Casanova, književna kritičarka Nataša Govedić ističe kako svaki pisac mora živjeti u stanju egzila da bi uopće mogao voditi bitku sa sustavima licemjernih valorizacija i validacija
Autor nam je ostavio zagonetku: je li Imenjak, kako će ga kasnije zvati, Doppelgänger u najboljoj tradiciji europske književnosti ili je takav mogao biti njegov život da nije sudbinski susreo Ales, jedinu ženu svog života i najvažnije biće zbog kojeg je postao to što jest. Na čitatelju je da odabere, sukladno svom stavu prema vlastitom životu: jeste li njime zadovoljni ili ne pa izmišljate razne paralelne scenarije o tome što je moglo biti. Koliko god da se kondicional prošli čini jalovim u svakodnevici, ipak se pokazuje plodnim u umjetnosti
"Profesora Hieronimusa" i "St. Jørgen" objavila je 1895. i uputno ih je čitati tim redom. Ta dva romana važna su ne samo kao kritika patrijarhalnog psihijatrijskog ustroja nego i kao rani feministički radovi koji otvoreno govore o mizoginiji i ponižavanju žena, u obitelji i institucionalno. Junakinja oba romana je Else Kant, mlada žena koja je u duševnoj krizi zato što se ne snalazi u majčinskoj ulozi sa zahtjevnim dječačićem koji ne želi jesti ni spavati; u kreativnom je stuporu kao slikarica i ne može dovršiti veliku, važnu sliku; premda joj je muž Knut obziran, ne daje joj zadovoljavajuću potporu
Švedska spisateljica prva je žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i prva je žena koja je postala članica Švedske akademije što dodjeljuje Nobelove nagrade. Sada, prvi put u hrvatskom prijevodu Lane Momirski i izdanju nakladničke kuće Mala zvona, imamo priliku čitati njezine svojevrsne memoare, idličnu priču o imanju u Švedskoj na kojem je rođena i na kojem je umrla
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Prijava na newsletter
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
