U upravo objavljenim memoarima "Moje utočište i moja oluja" prva indijska dobitnica nagrade Booker piše o teškom odnosu s majkom, poznatom indijskom učiteljicom Mary Roy od koje je pobjegla kad je imala osamnaest godina. No indijski memoari nisu europska autofikcija: nema ovdje samosažaljenja ni krivnje, Arundhati Roy s toplinom i humorom piše o okrutnoj i veličanstvenoj ženi koja je bila bolja učiteljica nego majka
Nataša Govedić piše o romanu "Grobar pasa" Gorana Samardžića, dobitnika ovogodišnje VBZ-ove nagrade za najbolji roman. Narativ, napominje, kao da stalno iznova postavlja pitanje kako to da nas liječi ono najmekše, baš ono pseće? Znači li to da nam tvrdoća naših država i unutarnjih tvrđava zapravo nikada nije ni trebala?! I da smo sve do susreta s psom (u sebi i izvan sebe) išli u pogrešnom smjeru: prema muškosti kao rezerviranosti, umjesto prema muškosti kao radikalnoj suosjećajnosti?
U upravo objavljenim memoarima "Moje utočište i moja oluja" prva indijska dobitnica nagrade Booker piše o teškom odnosu s majkom, poznatom indijskom učiteljicom Mary Roy od koje je pobjegla kad je imala osamnaest godina. No indijski memoari nisu europska autofikcija: nema ovdje samosažaljenja ni krivnje, Arundhati Roy s toplinom i humorom piše o okrutnoj i veličanstvenoj ženi koja je bila bolja učiteljica nego majka
Siroče u ovoj knjizi nije figura autorskog moraliziranja "užasnog djetinjstva", a nije ni heripoterovska figura siročeta kao prerušenog Krista Spasitelja. Demon Copperhead je ono što Dubravka Ugrešić u svom romanu naziva "lisicom" ili piscem, osobom koja slijedi Leontesovo geslo iz Shakespeareove "Zimske priče": "Simply the thing I am shall make me live". Ovdje se to može prevesti na način da je Demon od samog početka svoje "samonarativizacije" prihvaćao bilancu nule osobnih prilika i nule socijalne nade bez imalo ogorčenosti, slaveći to što je elementarno živ, piše Nataša Govedić o romanu Barbare Kingsolver "Demon Copperhead"
Za razliku od, recimo, šekspiromanije ili bardolatrije, kao transstranačkog obožavanja jednog dramskog pjesnika (i širenja britanskog projekta nacionalne kulture diljem kolonija) ili bitlsomanije koja se iscrpljivala u dionizijskim plesovima, wagnerizam je kolektivni fenomen pseudoreligioznosti čiji tragovi mahom upućuju na post-sekularno društvo kojemu se ni u ovom trenutku ne vidi kraja. Tim više jer Ross zapravo ne piše o Wagnerovoj glazbi, nego o kulturi praćenja te glazbe
José Luis González Macías ispisao je putopis bez putovanja, političku povijest bez ambicije o političnosti, opisao je stvarne povijesne figure graditelja, svjetioničara, zaboravljenih moreplovaca i ribara, bez biografije i svjedočanstva. "Mali atlas svjetionika na kraju svijeta" nesvakidašnje je književno–likovno kolažiranje na granici žanra. González Macías pokazao je kako u umjetnosti novo ne čini novost već svježina imaginacije kojom dočaravamo poznato
Petra Prtajin, autorica romana "Samo jedna od", svakako je napisala kompleksan tekst o maturantici koja misli da će joj biti lakše ako konačno pripada nekoj grupi, ako se "uklopi", ali kad se to dogodi, pripadnost se pokaže mnogo opasnijom od apartnosti. Vrijedilo bi saznati što o tom tekstu misle mladi čitatelji: slažu li se sa stavom da je konformizam preduvjet odrastanja ili im je Piin poučak odbojan. Jer iako je u tekstu prisutan žargon generacije Z, to ne znači da je pred nama roman homogene mladenačke skupine. Prije bih rekla da je Prtajin progovorila o djevojačkoj potrebi da se "svima bude sve" (kći, unuka, ljubavnica, njegovateljica, prijateljica itd.), što je vrlo specifično patrijarhalno socijalno programiranje ženskog roda, piše Nataša Govedić
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Prijava na newsletter
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
