U upravo objavljenim memoarima "Moje utočište i moja oluja" prva indijska dobitnica nagrade Booker piše o teškom odnosu s majkom, poznatom indijskom učiteljicom Mary Roy od koje je pobjegla kad je imala osamnaest godina. No indijski memoari nisu europska autofikcija: nema ovdje samosažaljenja ni krivnje, Arundhati Roy s toplinom i humorom piše o okrutnoj i veličanstvenoj ženi koja je bila bolja učiteljica nego majka
Ovogodišnji DA2 Film Festival otvorio je dokumentarni film redateljice Anne Richard u kojem je ispričala široj javnosti nepoznatu priču o supruzi Thea van Gogha. Johanna je nakon dvije godine braka ostala udovica, s malim djetetom, i 200 šogorovih slika za koje nitko nije mario
Gabriel García Márquez za života se opirao ekranizaciji svojeg najpopularnijeg djela, za koje je dobio i Nobelovu nagradu. Nije vjerovao da ga je moguće pretvoriti u film ili seriju. No upravo je to uspjelo striming servisu Netflix koji je ovoga prosinca emitirao prvi dio sage o Buendíjama, sedam generacija jedne obitelji koja strahuje da će im se – jer se žene međusobno – roditi dijete s prasećim repom
Nakon smrti nobelovke Alice Munro njezina kći otkrila je da ju je godinama seksualno zlostavljao majčin drugi suprug – majka, slavna spisateljica, za to je znala i svojem djetetu nije pomogla. Svijet književnosti, čitatelji, potreseni su otkrićem. Kako je moguće da je spisateljica – koja je pisala o životu djevojaka i žena – bila okrutna majka? Književnica Iva Ušćumlić, autorica romana "Duhovi", "Omara" i "Očenaš", podsjeća nas da pisci nisu bogovi nego ljudi i, nažalost, ništa užasno nije im strano
Lovro Škopljanac, Velna Rončević i Luka Ostojić u sklopu svojeg znanstvenog istraživanja razgovarali su s 1005 hrvatskih čitateljica i čitatelja kako bi saznali što pamte iz književnih djela koja su pročitali. U istraživanju koje se odvijalo u narodnim knjižnicama više su sudjelovale čitateljice (70 posto), većina ih je visoko obrazovana (65 posto), a prosječna dob im je 45 godina. Među njima su posebno zanimljive "superčitateljice"
Nataša Govedić piše o romanu "Grobar pasa" Gorana Samardžića, dobitnika ovogodišnje VBZ-ove nagrade za najbolji roman. Narativ, napominje, kao da stalno iznova postavlja pitanje kako to da nas liječi ono najmekše, baš ono pseće? Znači li to da nam tvrdoća naših država i unutarnjih tvrđava zapravo nikada nije ni trebala?! I da smo sve do susreta s psom (u sebi i izvan sebe) išli u pogrešnom smjeru: prema muškosti kao rezerviranosti, umjesto prema muškosti kao radikalnoj suosjećajnosti?
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Prijava na newsletter
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
