U predodžbama o majčinskoj ljubavi blizina zadobiva osobitu težinu: majčinska se ljubav zamišlja i mjeri kroz fizičku i emocionalnu prisutnost, dostupnost i trajnu usmjerenost na dijete. Romani "Moje utočište i moja oluja" Arundhati Roy, "Rana" Oksane Vasjakine i "Materina" Maše Kolanović izokreću tu pretpostavku jer u njima distanca, u određenom smislu, postaje uvjet autentičnije intimnosti. Tek kada se između majke i kćeri otvori razmak, druga može postati vidljiva kao druga – majka izvan funkcije majke, a kći izvan funkcije kćeri. Tada se, međutim, razotkrivaju još dublje ambivalencije: distanca je nužna kako bi druga osoba postala vidljiva kao druga, premda ona nikada ne može postati potpuna vanjska sebstvu
Nakladnička kuća Petrine knjige upravo je, u prijevodu Maje Zorice Vukušić, objavila memoare Francuskinje koju je suprug drogirao i silovao s 50 drugih muškaraca. Gisèle Pelicot, koja se rastala od supruga zlostavljača i vratila djevojačko prezime, odlučila je da se suđenje otvori za javnost: ojačala je, više nije bila osoba koja je sve izgubila. Pored toga, ljeto prije suđenja preko prijatelja je upoznala brižnog i pristojnog udovca, u knjizi ga samo naziva Jean-Loup, s kojim je započela vezu
Londonski psihoanalitičar, poznat hrvatskim čitateljima po knjizi "Život pod povećalom", upravo je objavio novu knjigu "Love's Labor: How We Break and Make the Bonds of Love" u kojoj kaže da brak može uspjeti samo ako prihvatimo da smo svi istodobno velikodušni i okrutni, posebni i sasvim obični
Nakon devastirajuće epidemije AIDS-a u osamdesetima, ljudi su se počeli bojati seksa, a u javnom prostoru zavladale su dvije struje mišljenja: novi tradicionalizam i novi voajerizam. Prvi je, simbolički, tjerao žene nazad u kuhinje, drugi je poručivao – kad se već opasno seksati, možemo bar gledati, što je otvorilo vrata pornografiji koja je na kraju definirala cijelu kulturu. I jedna i druga struja mišljenja ženama su pak poručivale uvijek isto, prastaro – da ih definira "muški pogled" i da je njihova jedina valuta seks. Novinarka The Atlantica Sophie Gilbert napisala je jednu od najvažnijih knjiga 2025. godine
Danijela Lugarić Vukas u svojem eseju roman "Čija je krivica?" Sofije Tolstoj čita kao odgovor na Tolstojevu "Kreutzerovu sonatu", ali i kao tekst o internaliziranoj ženskoj/majčinskoj krivnji u patrijarhalnome braku. Pomni će čitatelj u ovoj jednostavnoj pripovijesti Sofije Tolstoj primijetiti niz paradoksa: što se Ana više trudi da suprugu postane dobra supruga, to više sama nestaje; što više daje svojoj djeci, to više osjeća vlastitu nedostatnost u obavljanju te funkcije; što više odgovornosti prihvaća, to više krivnje osjeća. Anina krivnja proizlazi iz ambivalentnosti njezinih osjećaja prema onima o kojima skrbi
Roman "Greenwood" postavlja goruća pitanja današnjice; propitkuje svaku ideologiju, razmatra ekološke imperative, rasuđuje uzroke financijskih kriza, osuđuje masovni turizam, preispituje aktivizam, promatra ciklički karakter povijesti i prodire u suštinu obiteljske povijesti
Anjet Daanje pripovijedanje koristi kao dimnu zavjesu; kad se razmakne ektoplazma riječi i literarizirani biografizam, ispostavi se da je "Pjesma o rodi i dromedaru" najviše roman o vremenu koji čitatelja stavlja u poziciju promatrača izvan ljudskog/psihološkog vremena, a Daanje ga tek prividno stabilizira gravitacijom kronološkog pripovijedanja kako ne bi izgubio sat, kompas, osovinu, možda zaprečnicu i shvatio da je ne samo sjedinjen s vremenom, nego da ga upravo on – proizvodi
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Prijava na newsletter
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
