Velika francusko-američka kiparica od djetinjstva je rastrgana: otac je želio još jednog sina, njezinu majku vara s brojnim ljubavnicama, kad joj majka umre, djevojka se baci u rijeku. Spasit će je brak i odlazak u Sjedinjene Države gdje će svoju depresiju i potisnuti bijes pretvoriti u kreativnu energiju za jedan od najzanimljivijih kiparskih opusa. O tome govori dokumentarac "Skulptura i bijes" redateljice Marie-Ève de Grave nedavno prikazan u sklopu Arterije
U sklopu osme Arterije, tjedna filma o umjetnosti, u Zagrebu je prikazan dokumentarac Susanne Fanzun o obitelji Giacometti. Alberto, slavni kipar, odmalena je bio drugačiji – nije mu bilo potrebno društvo druge djece. Majka ga je strastveno voljela, što je kod njegova mlađeg brata Diega izazivalo ljubomoru, pa je tijekom žetve gurnuo ruku u vršilicu i ostao bez dva prsta. Učinio je to kako bi privukao majčinu pažnju
Nataša Govedić piše o romanu "Grobar pasa" Gorana Samardžića, dobitnika ovogodišnje VBZ-ove nagrade za najbolji roman. Narativ, napominje, kao da stalno iznova postavlja pitanje kako to da nas liječi ono najmekše, baš ono pseće? Znači li to da nam tvrdoća naših država i unutarnjih tvrđava zapravo nikada nije ni trebala?! I da smo sve do susreta s psom (u sebi i izvan sebe) išli u pogrešnom smjeru: prema muškosti kao rezerviranosti, umjesto prema muškosti kao radikalnoj suosjećajnosti?
Književna kritičarka Jadranka Pintarić piše o kapitalnom djelu Witolda Gombrowicza, "Dnevnik, 1953. – 1969.", koje je s poljskog nedavno preveo Adrian Cvitanović za nakladničku kuću Disput. Stotine stranica nemilosrdne kritike svekolike poljske književnosti, sabijene u njegovu dnevniku, mogu se sažeti na univerzalni zaključak: "Probleme postojanja ne može riješiti jedan čovjek – oni se rješavaju, ako uopće, u ljudskosti. Ozbiljna književnost ne služi tome da život učini lakšim, nego upravo da ga oteža"
Za razliku od, recimo, šekspiromanije ili bardolatrije, kao transstranačkog obožavanja jednog dramskog pjesnika (i širenja britanskog projekta nacionalne kulture diljem kolonija) ili bitlsomanije koja se iscrpljivala u dionizijskim plesovima, wagnerizam je kolektivni fenomen pseudoreligioznosti čiji tragovi mahom upućuju na post-sekularno društvo kojemu se ni u ovom trenutku ne vidi kraja. Tim više jer Ross zapravo ne piše o Wagnerovoj glazbi, nego o kulturi praćenja te glazbe
Nakladnička kuća Mala zvona ovih je dana objavila "Kiparevu kćer", prvu knjigu za odrasle slavne finsko-švedske književnice i umjetnice koja se proslavila dječjim knjigama o malim debeljuškastim trolovima. Tove Jansson već je za života postala mega-zvijezda, što joj je često smetalo, zbog čega se povlačila na finske otoke na kojima je gradila kolibe. Na jednom takvom otoku, Harunu, provela je desetljaća sa svojom partnericom, grafičkom umjetnicom Tuulikki Pietilä
Petra Prtajin, autorica romana "Samo jedna od", svakako je napisala kompleksan tekst o maturantici koja misli da će joj biti lakše ako konačno pripada nekoj grupi, ako se "uklopi", ali kad se to dogodi, pripadnost se pokaže mnogo opasnijom od apartnosti. Vrijedilo bi saznati što o tom tekstu misle mladi čitatelji: slažu li se sa stavom da je konformizam preduvjet odrastanja ili im je Piin poučak odbojan. Jer iako je u tekstu prisutan žargon generacije Z, to ne znači da je pred nama roman homogene mladenačke skupine. Prije bih rekla da je Prtajin progovorila o djevojačkoj potrebi da se "svima bude sve" (kći, unuka, ljubavnica, njegovateljica, prijateljica itd.), što je vrlo specifično patrijarhalno socijalno programiranje ženskog roda, piše Nataša Govedić
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Prijava na newsletter
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
