Izražavati se, govoriti i pokazivati uvijek (pogotovo izvana) djeluje jednostavnije nego što doista jest, pogotovo kad su naše obiteljske uloge duboko ukorijenjene te u mnogim slučajevima jasno zadane. O tome govori roman "Odrasli ljudi" Marie Aubert
Zašto je Kini nužno potrebna mornarica, a Putin sanja o pizzi? Hoće li Europi uspjeti "fascinantni eksperiment"? Koja država ima najbolju "nekretninu" na svijetu i nikakvih problema sa susjedima? Zašto Latinsku Ameriku nazivaju "kontinentom nade" i zašto su na Arktiku najstvarniji problemi oni imaginarni? Na ta i brojna druga pitanja odgovara izvrsna nova knjiga Tima Marshalla koju je upravo objavila nakladnička kuća Znanje
Izraelska psihoanalitičarka Ilany Kogan u svojoj knjizi opisuje živote svojih pacijenata koje je snažno obilježio transgeneracijski prijenos traume. Roditelji, naime, često nesvjesno koriste dijete kao "spremnik" svojih patnji i teških iskustava. Premda je u knjizi riječ o potomcima preživjelih žrtava Holokausta, sadržaj je podjednako primjenjiv na sve vrste trauma
Zašto su narcistični, granični i shizoidni poremećaji ličnosti postali klasični psihološki poremećaji našega vremena? Što je to lažno ja, a što istinsko ja? O tome govori ugledni američki psihijatar i psihoterapeut James Francis Masterson u nedavno objavljenoj knjizi
Izražavati se, govoriti i pokazivati uvijek (pogotovo izvana) djeluje jednostavnije nego što doista jest, pogotovo kad su naše obiteljske uloge duboko ukorijenjene te u mnogim slučajevima jasno zadane. O tome govori roman "Odrasli ljudi" Marie Aubert
Zagrebačka Planetopija nedavno je objavila knjigu ugledne britanske psihoterapeutkinje Julije Samuel u kojoj iscrpno prikazuje što se s nama događa u trenutku kad nam umre voljena osoba. Smrt roditelja, partnera, brata ili sestre, prijatelja ili - najgora trauma - smrt djeteta izaziva duboku bol i osjećaj gubitka, a na samom kraju je tugovanje, jedna od najsnažnijih manifestacija psihičke patnje koju možemo doživjeti
Problem je u esenciji fenomena: ironija je slabost, sama nemogućnost konfrontacije, ona komentira ali ne direktno, ne sukobljava se. Ironija je igra, ona obilazi oko stvari, ali se ne sudara s njima, ne ulazi u konflikt. Ona zato ne može biti rješenje, jer od prividnoga, početnog lijeka spram surovosti, doslovnosti i laži stvarnosti, samo postaje simptomom. Što stvarnost postaje gorom, to i ironija sve više raste. Danas se to najbolje može pročitati: nevidljivi navodnici u govoru, koji su postali boljka do te mjere da se i ne vide više, iskazivanje obrnutog, vječni podsmijeh, sve to svjedoči o nestalnosti, to jest o prisustvu relativnog mišljenja. Problem je u tome što ironija govori da nešto nije tako, ali pritom ne kaže niti zna reći što jest, ili kakvo bi moralo biti, makar i indirektno, i onda kad treba. U krajnjoj konzekvenci, ironija isključuje i mogućnost istine što onda znači i ikakve moralne izvjesnosti.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
