Piše Nataša Govedić
Knjiga Petre Prtajin Samo jedna od (Naklada Ljevak, 2025.) spada u tekstove koji mnogo više od prvog lica jednine i ispovjedne neposrednosti žanra autofikcije govori o tome kako zapravo danas funkcionira vršnjački pritisak i s njime povezano nasilje u zagrebačkim školama. Piše ga vrlo mlada autorica, u ovom trenutku studentica medicine (roman je počela pisati u srednjoj školi), koja pažljivo koristi okvir fikcije da bi ušla dublje pod kožu bolesti mladeži. Termin, naravno, preuzimam od pisca koji ga je skovao 1929. godine: Ferdinanda Brucknera, iz istoimene drame. Bruckner prati bečke studente medicine neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Likovi upadaju u sve okrutniji vrtlog ovisnosti, natjecanja u agresiji i međusobnog nadmetanja u omalovažavanju drugih, a zaštitnu mrežu protagonista ne čini ni obitelj ni obrazovanje ni financijski status. Punoljetnih osoba kojima je stalo do mladeži nema, možda zato što svim društvima kronično nedostaje upravo odraslih i odgovornih građana.
Auto/destruktivnost kao vrijednost
Ako, dakle, čitamo Petru Prtajin u svjetlu Ferdinanda Brucknera, prvo što uočavamo jest da se urbana autodestruktivnost mladih vrlo malo promijenila od dvadesetih godina prošlog do dvadesetih godina ovog stoljeća. Tu je i dalje “jedini izlaz” statusnog seksanja (zna se tko ima najviši rang privlačnosti u školi i koga je domet osvojiti), kao i vikendaškog alkoholiziranja i drogiranja, tretiran kao “trostruki obred prijelaza” iz dječje u odraslu dob. Ako se neka mlada osoba opire logici tehnički isprobavane seksualnosti, obilaženja noćnih klubova sve dok se ne sruši od povraćanja vrtoglavih doza alkoholnih promila u kombinaciji s tabletama, travom, speedom, kokainom itd., za tu je “trijeznu ovcu” rezervirana osobita vrsta zlostavljanja: potpunog isključenja iz društva, prezira, svakodnevnog sramoćenja.
Misliš da si bolja od nas? A tebi je, kao, dobro? – tipični su refreni zlostavljača, spomenuti i u knjizi Petre Prtajin. Na terenu smo srednjoškolaca koji samima sebi neprekidno “pucaju” u mentalno i fizičko zdravlje, pri tom testirajući granice vlastite fizičke izdržljivosti. Dosada je bezgranična, premda se toj istoj dosadi općeg zabavišta teži kao nepropitanom idealu. Za razliku od romana Škola Glorije Lujanović (Zagreb: OceanMore, 2025), u kojem pratimo odrastanje mlade djevojke u ruralnoj srednjoj Bosni krajem dvadesetog i početkom 21. stoljeća, čija junakinja ne vjeruje u to da “mora” što prije postati ili seksualni objekt ili vodeća partijanerica (po mogućnosti oboje jer trećeg nema), Samo jedna od je tekst vrlo jakog socijalnog konformizma. Pia je spremna sve učiniti da postane dio grupe.
Opet za razliku od romana Škola, kod Prtajin se scena sramoćenja preselila iz mučenja uživo na digitalnu platformu, s istim rezultatom po žrtvu: ostracizam razredne zajednice. Za junakinju Piu školski kolege otvorit će poseban Instagram profil (“NeurotiPia”), koji služi isključivo njezinu sustavnom ismijavanju. Izvršitelji zlostavljanja su dobrostojeća djeca jedne od uglednih zagrebačkih gimnazija, dečki i cure koji se s Piom svaki dan voze u istom tramvaju i hodaju istom ulicom do kuće, ponašajući se kao da se ništa ne događa, odnosno kao da je sve u redu dok je Pia tihi pločnik po kojem se može do mile volje gaziti.
Foto: Canva
Mimo zlostavljanja “štreberske” kolegice iz razreda (istaknimo da je predmet zlostavljanja u srednjobosanskoj školi Glorije Lujanović također odlična učenica), glavna zabava prosječnog tinejdžera je naći stan ili napušteni prostor gdje se moguće opiti do besvijesti. Socijalna dosada tih tuluma pri tom je neizmjerna. Razgovora nema. Poneko dobacivanje vezano je za iskušavanje statusa u grupi. Nasilje same škole sadržano je faktualnosti dječje averzije na nju, kao i u potpunom gubitku motivacije da se školu shvati kao mogućnost vlastita osnaživanja; naročito u doba matura.
Ali tu je i mnogo medijskog brainwashinga: primjerice, “zna se” da cura Z-generacije treba izgledati kao jeftina verijanta kardašijanske fokusiranosti na štikle i minice (žena mora biti ponosna na svoje što veće seksualno objektificiranje), dok adekvatan Z-mladić treba pokazivati prezir prema svemu što ima veze s emocijama, simulirajući neku vrstu robota bahatosti.
I dok glavna junakinja jedan dio svojih uznemiravajućih emocija uspijeva kanalizirati u sviranje flaute, ipak je okvir pripovijedanja obilježen prometnom nesrećom u koju je dospjela zbog toga što je zapela u okršaju dviju ekipa. “Osvetnička vožnja” u kojoj dio tinejdžera i smrtno strada (poznata nam još iz filmova s Jamesom Deanom) dio je paketa gomile potisnutih i prekriženih emocija adolescentske scene.
Pitanje je koliko je Pia uopće osoba mimo okvira koje joj nameću dvije podjednako isprazne ekipe vršnjaka između kojih odskakuje i poskakuje kao loptica: jedna grupa kotira kao “obična školska” (ali zapravo su u pitanju Piini svakodnevni zlostavljači), dok je druga obilježena različitim osobnim traumama i sportskim, rukometnim natjecanjima, ranama i solidarnostima (no sklona ju je zaštiti). U obje vladaju vrlo stroga pravila. Ipak, dok se u školskoj grupi dokazivanje postiže bullyingom, u sportskoj se dokazivanje postiže različitim oblicima mafijaške solidarnosti (“prebit ćemo svakog tko te takne”).
Antifeminizam
Još jednom u usporedbi s Brucknerom, “propisana i poželjna” bezdušnost se i kod Prtajin tumači kao gard odraslosti. Zanimljivo je, međutim, da je normativnost romanse danas puno snažnija nego prije sto godina: Pia stječe minimalno samopoštovanje tek kad nađe dečka, točnije kad na nju “obrati pozornost” poželjna muška partnerska lovina – “visoki rukometaš”. Prije toga ne postoji u svojim očima. Slično romanima Jane Austen, kritika društvenog licemjerja opasno puca na činjenici da cura sebe može vidjeti kao “normalno biće” samo ako je neki dečko uzme pod zaštitu kao “svoju curu”. Osim toga, druge djevojke vide Piu isključivo kao svoju romantičnu konkurenciju i odnosi s njima vrte se ili oko ljubomore ili oko neke vrste seksualnih ucjena.
Čovjek ima osjećaj da čita roman iz ranog devetnaestog stoljeća, u kojem se žene još nisu susrele s tekovinama feminizma, pa im nikako ne pada na pamet da “možda” njihova vrijednost nije u pojačano našminkanim usnama, pravilnoj krivulji obrva, istaknutim grudima i stražnjicama, niti u tome da li ih muškarci smatraju dovoljno zavodljivima.
Jedna od scena Piinog osvajanja ženske samosvijesti stoga, predvidljivo, uključuje odlazak u klub i uniformu što viša štikla, što kraća minica, pa čak i pokušaj da se mlado meso instrumentalizira u strateško iznuđivanje novca od starijih muškaraca. Jezik romana obiluje kratkim, neukrašenim, eventualno ironičnim, ali često moralizatorskim rečenicama:
Noćni bus odbaci nas do Črnomerca. Penjanje uzbrdo olakšava
nam alkoholna struja; oplahnjuje nas valovima pa ponovno
napušta u ritmu otkucaja srca. Pretrčavamo s jedne strane
ceste na drugu. Pokušavamo se držati za ruke, ali nas
uzbuđenje svaki put razdvoji. Ekstaza zbog privida slobode
opasnija je od svake droge koju su mi noćas ponudili.
U samom se jeziku ne vidi da autorica voli čitati, niti da je čitanje u njezinoj prvoj interesnoj orbiti. Vidi se da je “pisanje” shvaćeno prvenstveno kao ispovjedni odušak. Kod Glorije Lujanović je, tome nasuprot, prisutna načitanost i interes za samu književnost (posebno poeziju), kao što je u tekstu vrlo jasna unutarnja struktura otpora društvenim etiketama. Po završetku romana Samo jedna od, nakon što nam je mnogo puta objašnjeno da je biti “jedna od” početak i kraj naše društvenosti (navodno nema načina da postanemo nešto izvan toga, a ni potrebe), nad čitateljima ostaje lebdjeti osjećaj neosporenog, sumornog, baš kao i analitički neoprorađenog konformizma.
Petra Prtajin (Foto: Privatna arhiva)
Sam završetak knjige daje naslutiti da je integritet put kojim tek treba krenuti (pa i u finalnom razgovoru Pie s dečkom, kroz njezinu konfrontaciju s logikom partnerove podvrgnutosti “ekipnom umu” autodestrukcije). Premda Pia zamjera svojoj razrednici da u slobodno vrijeme gejma s muškim učenicima samo zato da im se svidi, nije baš jasno koliko je Pia različita od istog tog principa: ona jednako podilazi grupi. Iz teksta radikalno izostaje individualnost kao vrijednost.
Kratki, ali legendarni roman japanskog pisca Osame Dazaija, Učenica (1939), također opisuje srednjoškolku koja strada od manjka bilo kakve individualne snage. U japanskoj varijanti, tinejdžerka je ogorčeni sudac društvenih običaja, ali i dalje se u njih svim silama nastoji uklopiti – odatle proizlazi njezina usamljenost i čak svojevrsna tragičnost. Kao pisac, Dazai joj poklanja otvorenu mizoginiju: svaka žena koja nije “dovoljno lijepa”, nema zašto postojati.
Nasuprot tome, kad J. D. Salinger piše svog Lovca u raži (1951), tinejdžerski protagonist Holden Caulfield itekako je spreman ispljuskati društveno licemjerje, umjesto da mu iznutra podvrgne. Razliku definitivno pišu rodne politike: dečki imaju pravo na pobunu. Posao djevojke je da tiho internalizira apsurdnu docilnost koja se od nje očekuje. Hamletu je dopušten cinizam (o mačevanju da i ne govorimo). Ofeliji, ako nije zadovoljna svojom društvenom ulogom, preporuča se gutati žabe do točke utapljanja.
Pia je u tom smislu izrazito konzervativna junakinja.
Divljanje anksioznosti
S obzirom da zlatna mladež romana Samo jedna od (kao i mnogih generacija prije nje) ne zna što bi sa sobom izvan seksa i “betoniranja” alkoholom, nelagoda i praznina koje svi stalno osjećaju puno nam otkrivaju o kolektivnoj socijalnoj anksioznosti ne samo mladih, nego i odraslih osoba. Jer ta je dresura orgijanja u stvari petarpanovski skript mnogih “uspješnih” punoljetnika; ne samo tinejdžera. Nju se može shvatiti i kao naličje duge povorke ljudskih naraštaja koji stasaju u sjeni ratova, raznih oblika političke nemoći, ekonomske eksploatacije, danas već i dugotrajne klimatske krize, odnosno možemo je tumačiti i kao depresiju ljudske vrste koja radije tone u omamljenost, nego u konfrontaciju s režimom. Iz perspektive težine svijeta čija velika vrata izgledaju i kao ulaz u gladijatorsku arenu, autodestruktivnost je vrsta otpora; vraćanja ulaznice.
Foto: Canva
Roman Petre Prtajin stoga detektira ludilo u središtu same društvene hijerarhije. Kao i nekoć korupcija unutar grčke drame, recimo ako pogledamo kako incestuoznost dugo i nevidljivo prati najveće ovlasti kralja Edipa, tako i ovdje susrećemo najveću moguću trulež u središtu privilegiranog statusa odraslih osoba. Socijalne grupe koja je na mnogo načina “zbrinuta”, ali posve izgubljena. Što se tiče klinaca koji tek stupaju na tu scenu, predah od političke depresije pojavljuje se tek kad se udalje od svojih otmjenih domova i divljaju po napuštenim zgradama gradske periferije. Đir je averzija ne bilo kakvu korisnost. Uspješnost. Instrumentaliziranost. Kao u vrijeme Rimbauda, sreća mladosti je napad na sve vrste priznatih autoriteta. Unatoč tome, mladost nije lišena okrutnih statusnih bitaka među vršnjacima, pri čemu je teško reći je li u pitanju bullying ili statusni ratovi.
Prtajin je svakako napisala kompleksan tekst o maturantici koja misli da će joj biti lakše ako konačno pripada nekoj grupi, ako se “uklopi”, ali kad se to dogodi, pripadnost se pokaže mnogo opasnijom od apartnosti. Vrijedilo bi saznati što o tom tekstu misle mladi čitatelji (kojima je primarno i namijenjen): slažu li se sa stavom da je konformizam preduvjet odrastanja ili im je Piin poučak odbojan. Jer iako je u tekstu prisutan žargon generacije Z, to ne znači da je pred nama roman homogene mladenačke skupine.
Prije bih rekla da je Prtajin progovorila o djevojačkoj potrebi da se “svima bude sve” (kći, unuka, ljubavnica, njegovateljica, prijateljica itd.), što je vrlo specifično patrijarhalno socijalno programiranje ženskog roda, puno starije od trepa i klupskih separea u kojima mladež eksa nove vrste koktela. A što je Pia samoj sebi? Kako veli Adrienne Su u svojoj pjesmi “Adolescencija”: “Malobrojni nešto steknu urođenom ljepotom, još manje njih golom snagom: kad govorimo o većini uspješnih ljudi, znanje se pokazuje presudnim.”
Promocija knjige "Samo jedna od" (Foto: Naklada Ljevak)
Pia je samoj sebi bolna lekcija i protiv ismijavanja individualizma i protiv progona intelektualne razlike, jedino se iz tog iskustva općeg potopa etičkih vrijednosti u tekstu još uvijek nije sklepala nikakva Noina arka. Ali roman dopire do točke u kojoj se nelagoda konformizma ipak zaustavlja i njena refleksija predaje dalje, na razmatranje čitateljima. Kritika ovdje otpočinje (tek) u primatelju poruke, jer je njezina pošiljateljica učinila sve što je mogla da demontira ukrasne lampice kojima romantiziramo i pripadanje i mladenaštvo. U oba slučaja, mladost definitivno nije ni naše najslobodnije, ni naše najsmionije doba. Vrlo često, povezana je s raznim oblicima kukavičluka, osobnih i obiteljskih izdaja, krivih procjena, o kojima je nesumnjivo važno glasno i suosjećajno progovoriti.
Prtajin je glas… glas pokajnice. Inače, pokajništvo je također jedna od dozvoljenih ženskih uloga. Nije slučajno što Pia ne zna kako izaći iz zatvora (vlastita) ispunjavanja nepreglednog mora tuđih očekivanja: nitko ne uči srednjoškolsku populaciju ismijati uloge najbolje kćeri i odlične učenice i žestoke partijanerice. Društvo prešućuje da su uloge nerijetko farsa, a ne svetinja.
Ili, kako veli Salingerov nonkonformist iz Lovca u raži: “Mnogi, mnogi ljudi prije tebe bili su jednako kao i ti moralno i spiritualno izmučeni. Srećom, neki od njih ostavili su trag o svom iskustvu. Od njih ćeš učiti, ako želiš. I jednog će dana, ako budeš imao nešto za dati, netko učiti i od tebe. To je taj predivan moment uzajamnosti. I ne zove se obrazovanje. Možda prije povijest. Ili poezija.”
Baš kao i smjerokaz i dokaz da je današnjim tinejdžerima politička emancipacija od konzervativnih klišeja gorući prioritet – onoliko važan koliko je prvim generacijama koje su pisale demokratske državne Ustave (nakon stoljeća i stoljeća monarhija) bilo ključno naglasiti da slobode ima za sve dovoljno; koliko god “rezači krila” tvrdili da smo samo robovi i da se kraj ropstva ne može “ni zamisliti”. Nota bene: Salinger je stalni predmet antipatije hrvatskih srednjoškolskih nastavnika. Možda zato što učenicima donosi točno onu mjeru zdrave kritičnosti pomoću koje se iz poslušnika postaje prevratnik. Prtajin nije stigla tako daleko, ali definitivno je precizno, nijansirano opisala i nasilje i destruktivne posljedice konformizma. Nemali uspjeh za debitanticu.
Podijeli na Facebook
