Piše Tanja Tolić
Njezin glas bio je anđeoski, od njega je, kako je jednom rekao Bob Dylan, zastajalo srce, no čistog soprana raspona tri oktave i brzog vibrata više nema. "Nemam više taj glas i nedostaje mi. Morala sam se pomiriti s time i iznova osmisliti ono što mi je ostalo. Jer danas je to mnogo iskreniji glas koji je odraz šezdeset godina karijere", govori legenda folka, "bosonoga Madona", kako su je jednom zvali, u novom dokumentarcu pod naslovom "Joan Baez: Ja sam bučna".
Joan Baez danas ima 83 godine, krajem ovog mjeseca objavit će svoju prvu zbirku poezije, no javnost je još pod dojmom potresnog dokumentarca koji je premijeru imao 2023. godine na Berlinaleu. Film koji su režirale Karen O'Connor, Miri Navasky i Maeve O'Boyle američku kinopremijeru imao je u listopadu prošle godine, a hrvatska publika mogla ga je premijerno pogledati na ovogodišnjem ZagrebDoxu.
Joan Baez krajem travnja objavit će svoju prvu zbirku poezije
Paradoksalno, Joan Baez izgubila je glas, ali ga je i dobila. U dokumentarcu, naime, prvi put otkriva da se od djetinjstva borila s teškim napadima panike, od šesnaeste godine ide na psihoterapiju, desetak godina bila je ovisna o drogama, a tek je u srednjoj dobi otkrila uzrok svojih psihičkih poteškoća i ovisnosti: u dokumentarcu tvrdi da je nju i mlađu sestru u djetinjstvu seksualno zlostavljao otac.
Filmskoj ekipi prvi put je dala i pristup svojoj golemoj arhivi: u dokumentarcu "Joan Baez: I Am A Noise" obilato se koriste njezini dnevnici, koje vodi od djetinjstva i često ih je ukrašavala crtežima (u filmu ih je animirao studio Eat the Danger), rijetke fotografije, obiteljske snimke, pisma i audiopisma koja je slala roditeljima te snimke seansi s njezinim psihoterapeutom.
Joan Baez (1941.) odrasla je u obitelji kvekera. Društvenu osjetljivost naslijedila je od oca Alberta, uglednog fizičara, koji je obitelji često govorio o nepravdama u svijetu. Njezina majka, Joan Baez starija, bila je uvjerena pacifistkinja i s kćeri će, kad pjevačica postane aktivistkinja, često sudjelovati u protestima i građanskom neposluhu. Joan Baez bila je srednje dijete: imala je tri godine stariju sestru Paulinu i četiri godine mlađu sestru Mimi. Već s trinaest godina, u dnevniku koji je nazvala "U što vjerujem", buduća pjevačica piše: "Kad razmišljam o Bogu, Zemlja mi se čini vrlo malena. O sebi pak mislim tek kao o mrvici. Onda shvatim da nema koristi da ta točkica potroši svoj mali život radeći stvari samo za sebe. Mogu provesti vrijeme i tako da pomažem manje sretnim mrvicama da uživaju u životu. U to vjerujem."
Plakat za dokumentarac "Joan Baez: Ja sam bučna"
U to vrijeme u školi su je prvi put nazvali glupom Meksikankom (otac joj je Meksikanac, a majka Škotkinja). Samu je sebe doživljavala inferiornom u odnosu na bijelu djecu i bogatu djecu u školi. Otkako se sjeća, imala je, govori, napadaje panike, toliko jake da bi od njih povraćala. "Mislim da je bila vrlo sretna djevojčica, ali nešto ju je mučilo čitavo vrijeme. Nitko od nas nikad nije doznao što je to bilo. Znalo bi joj biti jako mučno, ali mislim da je to bilo zato što ju je nešto brinulo. Možda ni ona nije znala što je to bilo", govori u dokumentarcu njezina majka.
"Sjećam se kad sam prvi put čula za pojam psihijatra. Neka djevojka je išla psihijatru kad sam bila u nižim razredima srednje škole. To je bilo čudno, bila bih luda da idem psihijatru", govori Baez, no već u sljedećem kadru dokumentarca vidimo pismo koje je psihijatar uputio njezinim roditeljima u travnju 1955. godine. U pismu navodi kako je nedavno pregledao njihovu kćer i kako vjeruje da ima probleme od barem osme godine života. "Njezine gastrointestinalne tegobe očito su emocionalnog uzroka, zbog osjećaja nedostatnosti i manje vrijednosti", zaključuje liječnik.
Joan Baez na koncertu u Hamburgu 1973.
Već kao dijete piše o tome kako uživa pjevati, osobito kad je depresivna. "Pjevam samoj sebi da dokažem da život nije tako loš." U školu je počela nositi ukulele i pjevati za vrijeme ručka. Do desetog razreda već je imala identitet. U dnevnik zapisuje: "Nisam svetica, ja sam bučna. Dobar dio svog vremena provodim pjevajući, plešući, smetajući… Volim biti u središtu pažnje!"
Godine 1958. Joan Baez počela je nastupati u Clubu 47 otvorenom 1958. godine: to je bila njezina učionica, otamo je krenuo kontrakulturni pokret. Prve večeri kad je nastupala u publici je bila samo njezina obitelj. No već idućeg tjedna u klubu se nije moglo naći slobodno mjesto. Vratila se kući, a iz džepa su joj ispadale novčanice od sto dolara, na nevjericu njezina oca koji je "naporno radio da bi zaradio svoje novčanice od sto dolara".
Preko noći postala je zvijezda, a imala je samo osamnaest godina. "Iz nekog razloga bila sam pravi glas za to vrijeme. Glas me izbacio u stratosferu." O njoj pišu sve vodeće novine, "zvijezda je rođena u Newportu", dobiva naslovnicu magazina Time. Od toga da se smatrala nedovoljnim ljudskim bićem preko noći je došla do toga da je nazivaju Djevicom Marijom. "Tko neće kupiti Djevicu Mariju?! Trčala sam okolo bosonoga, s dugom kosom, izgledajući kao Djevica Marija, a malo sam i sama mislila da sam Djevica Marija", govori Baez u dokumentarcu.
Mimi se s osamnaest godina udala za pisca, kompozitora i glazbenika Richarda Fariñu i s njim počela stvarati glazbu
No slava je poremetila odnose među sestrama, Joan je "postala previše". Tri godine starija Pauline sasvim se povukla u anonimnost, odbila se natjecati s Joan ili sudjelovati u njezinoj slavi. Četiri godine mlađa Mimi je, međutim, bila kompetitivna: isprva je željela biti plesačica, no kad je vidjela sestrin uspjeh, počela ju je oponašati i također postala pjevačica, kako je sama priznala u jednom radijskom intervjuu. Mimi se s osamnaest godina udala za pisca, kompozitora i glazbenika Richarda Fariñu i s njim počela stvarati glazbu. Majka Baez u dokumentarcu spominje kako joj je Mimi rekla da se želi baviti muzikom i pitala je što misli o tome, a Joan Baez starija odgovorila joj je da će to biti teško činiti u sestrinoj sjeni. Majka vjeruje kako joj Mimi to nikad nije oprostila.
Kadar iz filma (Foto: Stephen Sonnerstein / Magnolia Pictures)
Šezdesetih godina slava je postala opterećenje i samoj Joan Baez: na arhivskoj videosnimci govori kako smatra da nije slavna, nego poznata, ali je zabrinjava što joj se poznatost dopada. Ne želi biti privilegirana u svijetu u kojem toliko ljudi pati. Muči se jer ne zna kojim putem da krene, što je smisao njezina života, potom opet počinje patiti od nesanice. Slomila se: fizički, mentalno, duhovno, na svaki način.
Kad je imala 22 godine, uzela je pauzu od godinu dana kako bi bila sigurna da je neće zavesti svijet zabave; pokušava biti bolja osoba. U tom periodu upoznala je djevojku, Kimmie, koja joj se jako svidjela i prijateljstvo je preraslo u ljubavnu vezu. Veza je potrajala nekoliko godina i Joan Baez je u njoj, govori u dokumentarcu, dobila potpuno novu perspektivu ljubavi i seksa.
James Baldwin, Joan Baez i James Forman u maršu od Selme do Montgomeryja, 1965. Foto: Matt Heron
Nakon tog perioda Joan Baez postaje politička aktivistkinja. Ključnu promjenu u njoj pokreće govor Martina Luthera Kinga o nenasilju koji je čula 1956., nekoliko godina poslije ona i King postaju prijatelji, a Joan Baez sudjeluje u Maršu na Washington 1963. godine. Godine 1961. na njegovu koncertu u Greenwich Villageu u New Yorku upoznaje Boba Dylana: "Promijenili smo jedno drugome život, izglede, muziku i karijeru." Očarao ju je na prvo slušanje.
Dylan se tek probijao kao glazbenik, a pomoć Joan Baez bila je ključna: od 1963. počela ga je pozivati da nastupa na njezinim koncertima, čime njezina publika nije uvijek bila oduševljena. Nekad su pjevali zajedno, nekad je Dylan pjevao sam.
"Bila je to velika stvar za Dylana. Bio je još dječak, divno smo se provodili zajedno. Bio je to kratak period, u kojem smo oboje bili djeca. Pisao je puno u to vrijeme, pjesme su samo izlijetale iz pisaćeg stroja, a ja sam bila tamo i jahala na valu s njim. Meni je on bio sve. Trebala mu je majka. Trebao mu je netko da ga okupa. Trebao je nekoga da pjeva njegove pjesme. A meni je trebao netko da mu budem majka. Trebale su mi intrige, trebala mi je njegova muzika."
Joan Baez s majkom, Bobom Dylanom i sestrom Mimi Fariñom 1965. godine (Foto: John Byrne Cooke)
Tjeskoba joj se smirila – samo joj je jednom bilo mučno, ali je bilo dovoljno da mirno sjedi pa da mučnina prođe. "Ali zaista", piše roditeljima, "nijednom nisam bila nesretna onako kako ste me vi znali vidjeti nesretnom." No idila uskoro završava, na Dylanovoj britanskoj turneji 1965. godine. "Kad je počeo postajati slavniji, odmaknuo se, od sviju. Da sam se gurala, vjerojatno sam mogla ostati blizu. No nisam mogla podnijeti drogu i dečke. Nisam znala da će biti tako. Bila sam potpuno demoralizirana. Bilo je užasno."
U intervjuu iz tog doba novinari Dylana pitaju jesu li on i Joan Baez samo dobri prijatelji ili među njima postoji i romantična povezanost. "O, samo prijatelji! Nemam nikog posebnog", odgovorio je Dylan. Joan Baez u dokumentarcu nakon toga govori kako joj je Dylan slomio srce. "Bila je to tako velika stvar. Muzika je bila velika. Politika je bila velika, povezanost koju smo imali. Mislim da je to pošteno reći. To priznajem."
Po povratku u SAD Joan Baez aktivira se u protestima protiv Vijetnamskog rata. Dvaput je uhapšena 1967. i provela je u zatvoru više od mjesec dana. Tamo je upoznala aktivista i novinara Davida Harrisa. Nakon tri mjeseca poznanstva par se odlučio vjenčati. Bili su, kaže, poput nje i Dylana, ali ne u muzičkom, nego u političkom smislu. Ona ima 27 godina, on je pet godina mlađi. Ubrzo ostaje trudna, a Harris odlazi u zatvor na petnaest mjeseci jer je odbio služiti vojni rok. Baez sina Gabriela rađa početkom prosinca 1969., a Harris izlazi iz zatvora u jesen 1970. godine, no par se razilazi tri mjeseca poslije, a 1973. su se i službeno rastali.
Joan Baez i njezin suprug David Harris
"Nisam baš dobra u odnosima jedan na jedan. Izvrsna sam kad sam jedna na 2000 ljudi", govori u sadašnjosti. "Uz moje mentalno stanje sve je bilo osuđeno na propast. Sve, bez obzira na to koliko divna ta osoba bila. Nije bilo šanse da na duge staze budem intimna s bilo kime. Bila sam oduševljena što sam postala majka. Doista jesam. I trudila sam se biti dobra majka. Što je bilo izazovno jer se sve dotad vrtjelo samo oko mene." Po izlasku iz zatvora, prepričava Baez, Harris se nije snašao – bilo mu je teško, nije bio navikao na "neurotične stvari". Trudio se biti brižan. "Bila sam luda. David je imao 22 godine i nije se trebao oženiti. No nije bila stvar u tome što je David bio premlad. Da, bio je premlad, ali ja sam bila previše luda."
Dokumentarac počinje prizorom u njezinoj kući u Kaliforniji: s vokalnom trenericom priprema se za svoju posljednju turneju, u tom trenutku ima 79 godina. "Znam da izgledam dobro za svoje godine, no postoji granica", dodaje. "Odluka da se završi karijera… Govoriš o tome kad si tužan, ali ne mogu si uopće zamisliti kako će to izgledati."
S njom na turneji nastupa i njezin sin Gabriel Harris. Činjenica da zajedno nastupaju pomogla im je da poprave svoj odnos. "Uvijek sam bio okružen ljudima koji su pazili na mene, no nedostajala mi je bliskost, roditelj. Mnogo sam vremena provodio sam", govori Gabriel, koji je nakon razvoda roditelja nastavio živjeti s majkom. U dokumentarcu otkriva kako su on i majka, u odrasloj dobi, mnogo razgovarali o njegovu djetinjstvu, o činjenici da ona nije bila prisutna. "No ona je rješavala vlastite probleme zbog kojih nije mogla biti prisutna u potpunosti. A bila je i zauzeta spašavanjem svijeta, a to nijedno dijete ne može razumjeti."
Joan Baez otvoreno govori o svojoj desetogodišnjoj ovisnosti o sedativu metakvalonu, psihoaktivnom lijeku sličnom barbituratima. Za vrijeme cijelog dokumentarca Joan Baez povremeno spominje kako je čitav život znala da se u njoj skriva nešto užasno, ali se s time nije bila spremna suočiti. Dok nije navršila pedeset godina i dok je jednog dana nije nazvala sestra Mimi. U zadnjoj trećini dokumentarca Baez otkriva obiteljsku tajnu: sestra Mimi povjerila joj se da se sjeća francuskog poljupca njihova oca u djetinjstvu. Obje odlaze na intenzivnu psihoterapiju i hipnozu i otkrivaju da su u djetinjstvu bile seksualno zlostavljane. Joan Baez nema konkretnih sjećanja, osim jedne slike u prošlosti: s ocem leži u krevetu, ne pamti ništa drugo, ali, tvrdi, nema sumnje da je bila zlostavljana. Za to obje sestre primarno optužuju oca, ali su uvjerene da su ih zlostavljali i drugi ljudi.
Taj dio dokumentarca razara: na psihoterapiju se uključuju i roditelji koji negiraju zlostavljanje. Dapače, otac je uvjeren kako su Mimi i Joan pale pod utjecaj svojih psihoterapeuta – u to vrijeme mnoge se terapeute optužuje da kod svojih klijenata potiču sindroma lažnih sjećanja. Mimi i Joan ne vjeruje ni treća sestra, Pauline.
Baez u toj fazi života, 1990-ih, doživljava eksploziju kreativnosti, mnogo crta, no istodobno dobiva i dijagnozu poremećaja višestruke ličnosti. Psihoterapeut, kojeg također čujemo na audiosnimkama, potiče Baez da se izrazi i da integrira sve te ličnosti u cjelovitu osobu.
Joan Baez u dokumentarcu "Ja sam bučna"
Joan Baez, za razliku od svoje sestre Mimi, uspjela je dovršiti proces. Očito je da je stabilna i mentalno zdrava, djeluje vrlo radosno. "Ne mogu se sjetiti svega što se dogodilo. Dovoljno sam inteligentna da znam da su neke od tih stvari impresije, neke su se stvarno dogodile, neke su se djelomično dogodile, neke su samo osjećaj da su se dogodile, a nisu. Otvorena sam za sve te interpretacije. Ali ako je samo 20 posto onoga čega se sjećam točno, to je bilo sasvim dovoljno da mi učini štetu. Ali ne mogu ništa dokazati."
I Mimi i Paulina umrle su od raka: Mimi 2001. godine u pedeset šestoj, a Paulina 2016. u sedamdeset osmoj. Majka im je doživjela duboku starost i Joan se o njoj brinula do smrti 2013. godine. Otac joj je umro 2007., ali, govori u dokumentarcu, nije imala snage pružiti mu istu brigu.
* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
