Piše Tanja Tolić
"Jednom sam ti pripovijedala, Jefferse, kako sam svojedobno srela vraga u vlaku na odlasku iz Pariza i kako je zlo koje obično miruje ispod površine stvari nakon tog susreta prokuljalo i preplavilo sve segmente života. Poput zagađenja, Jefferse: ušlo je u sve i sve je pokvarilo. Mislim da nisam bila ni svjesna koliko segmenata život ima dok svaki od njih nije počeo oslobađati svoj zloćudni potencijal. Znam da su tebi takve stvari oduvijek poznate i da si ti o njima pisao i kad drugi nisu htjeli ni čuti i kad im je bavljenje kvarom i krivdom išlo na živce. Ti se međutim nisi dao smesti, gradio si zaklon da se ljudi sklone kad i njima pođe po zlu. A po zlu pođe uvijek!"
Tri je godine prošlo od trilogije "Oris" i poništena pripovjedačica Rachel Cusk odlučila je, čini se, progovoriti: bujica je nezaustavljiva od prve rečenice "Depandanse" (Vuković&Runjić, 2024., prijevod Vlatka Valentić), romana koji je britanska spisateljica – od Brexita, u znak protesta, s novom, pariškom adresom i u drugom braku sa slikarom Siemonom Scamell-Katzom – originalno objavila 2021. godine, kad se i preselila u Francusku.
U tri nastavka "Orisa" – "Oris", "Tranzit" i "Lovorike" – Faye čije ime slučajno doznajemo ni jednom se nije direktno obratila čitatelju i progovorila iz ego-stanja; umjesto toga na gotovo 700 stranica tri povezane knjige nižu se monolozi ljudi koje spisateljica susreće dok u Grčkoj vodi radionicu kreativnog pisanja, kupuje staru kuću u Londonu koju treba renovirati, odlazi na književne promocije i rezidencije. Kritičar The Guardiana Anthony Cummins u svojoj kritici "Depandanse" (originalno "Second Place") jetko zamjećuje kako je takva struktura trilogije bila pametan odgovor na otvoreno neprijateljstvo i javnu osudu koje je Cusk doživjela nakon što je objavila memoarski roman o svojem razvodu ("Atfermath", 2012.): ako ste željeli da ušutim, pa evo vam.
***
Glas iz "Depandanse" od prve se rečenice čini poznat iako ga nikad prije nismo čuli: imamo snažan dojam da čujemo Faye kako govori, iako se svi biografski podaci ne poklapaju. Ne doznajemo ime glavne junakinje i pripovjedačice, osim njezina inicijala M., i ovdje imamo spisateljicu koja je prošla kroz bolan prvi razvod, suprug ju je na godinu dana nakon razvoda otuđio od djeteta (ovaj put djevojčice Justine koja je u međuvremenu napunila 21 godinu…), iako se tome nije nadala ponovno se udala i s drugim suprugom Tonyjem preselila u slane močvare gdje konačno živi spokojnim životom. Identifikacija dviju ipak različitih pripovjedačica posljedica je stilske odrednice po kojoj je Rachel Cusk poznata – temeljite vivisekcije osjećajnog života, braka i majčinstva, pisanja.
Tony je tamnoput i bijele kose, neobično nalikuje Indijancu. Čovjek je od malo riječi, ali iznimno topao i stabilan: "U životu nisam upoznala ljudsko biće koje bi se manje opterećivalo sramom od Tonyja i koje bi bilo tako nesklono posramiti druge. On ne komentira i ne kudi pa je u usporedbi s većinom ljudi okružen oceanom šutnje."
Pripovjedačica misli da Tony vjeruje kako su priče i naklapanja otrov i to je jedan od razloga zašto ga ljudi koji k njima dolaze toliko vole, on djeluje kao svojevrstan protuotrov njihovoj navici da truju sebe i druge pa se osjećaju mnogo zdravije. I M. se uz njega oporavila, koliko je mogla: "Ako te oduvijek kude, ako su počeli dok još nisi ni znala za sebe, tebi je više-manje nemoguće odrediti gdje si bila u vremenu ili prostoru prije tih pokuda: povjerovati da postojiš, drugim riječima, ti kao ti. Pokude budu stvarnije od tebe: štoviše, kao da su te one stvorile."
No za razliku od Tonyja, M. smatra da zdravog razgovora ima, iako je rijetka pojava – ima razgovora u kojem ljudi stvaraju sami sebe tako što se izražavaju riječima. Voljela bi da s Tonyjem može razgovarati: "Katkad se na račun njegove šutnje ja osjećam nevidljivom, i to ne njemu, nego sebi, jer su mene, kao što sam ti rekla, cijeli život kudili: tako sam i spoznala da postojim." "Samo katkad imam potrebu razgovarati da bih se osjećala kao stvarna osoba i poželim da razgovaraš sa mnom", govori suprugu.
Kad se ljudi vjenčaju mladi, obraća se dalje Jeffersu, sve raste iz zajedničkog korijena njihove mladosti i s vremenom više ne znaš što si ti, a što partner. "Pa ako se pokušate odcijepiti jedno od drugoga, cijepanje ide od korijena do krajnjih krajeva grana, proces je krvav i brljav i poslije ti se čini da je od tebe ostala polovica nekadašnje osobe. No brak u kasnijim godinama prije je nalik susretu dvaju jasno oblikovanih bića, svojevrsnu sudaru, kao kad su se tijekom geološkog vremena cijele kopnene mase sudarale i srastale, a dokaz tog srastanja danas su golemi spektakularni šavovi planinskih lanaca. (…) Naš je odnos bio itekako otvoren, ali postavljao je i određene zapreke, prirodne izazove koje je trebalo svladati: trebalo je graditi mostove i probijati tunele da bismo iz prethodno oblikovanih struktura doprli jedno do drugoga. Takav je most bila depandansa, a Tonyjeva je šutnja pod njom tekla nesmetano poput rijeke."
M. i Tony žive jednostavno i udobno, a Tony je na njihovu imanju sagradio pridruženi objekt, udobnu i jednostavnu kolibu, u koju pozivaju umjetnike – imaju, dakle, depandansu gdje ljudi mogu odsjesti i biti posve sami ako žele. Kroz kuću im je dosad prošao niz gostiju, dođu se baviti čime se već bave. Katkad ostanu danima, katkad mjesecima. Depandansa ima velike prozore, praktički staklene zidove, što je bila Tonyjeva želja, no to je domaćine nekoliko puta dovelo u nezgodnu situaciju s gostima, pa je pripovjedačica sašila zavjese.
M. godinama ima veliku želju upoznati slavnog slikara L. čija joj je slika prije petnaestak godina, dok je još bila mlada majka u prvom braku, promijenila život. Na putovanju u Parizu, šetajući gradom, slučajno je nabasala na plakat koji je pozivao na njegovu izložbu. Slika koja ju je "slomila" i osvijestila joj da se zapravo želi razvesti bila je autoportret, "jedan od L-ovih frapantnih portreta na kojima sebe prikazuje otprilike na udaljenosti na kojoj bi se držao s neznancem. Naoko je gotovo iznenađen što se vidi: tog neznanca gleda objektivnim pogledom bez sućuti kakav ćeš sresti bilo gdje na ulici".
Bio je to osjećaj, govori Jeffersu, ali u isti mah i rečenica. "Ali te riječi nisam našla ja. Našle su ih slike, negdje u meni. Zacijelo se pitaš, Jefferse, koju su to rečenicu L-ove slike odašiljale, a meni se tako razgovijetno obraćala. Glasila je: Ovdje sam."
M. piše slikaru i poziva ga u depandansu. Nakon dugotrajnog natezanja, potvrda pa otkazivanja u zadnji čas, ćudljivi slikar konačno dolazi. Ali ne dolazi sam: sa sobom dovodi mladu i izrazito zgodnu ženu, brbljavu i razmaženu bogatašicu Brett koja se, kao za inat, dopadne M-inoj sada odrasloj kćeri Justine – i ona s dečkom Kurtom već neko vrijeme boravi na imanju u slanim močvarama jer su oboje ostali bez posla.
"Teško mi je, Jefferse, tebi prenijeti dojam da L-a prisno poznajem koji sam stekla već u tom prvom razgovoru, bliskost koja je bila gotovo ravna srodstvu, kao da smo brat i sestra – gotovo kao da imamo isti korijen. Želja da se rasplačem, da se pred njim razularim kao da mi je cijeli život do tog trenutka bio puki proces samoobuzdavanja i zatvaranja u sebe, bila je dio tog premoćnog osjećaja prepoznavanja."
M. je uvjerena da je L. "prva potpuno pospojena osoba na koju sam naišla i prvi mi je nagon bio da ga ulovim, kao da je divlji stvor kojeg treba namamiti u klopku; pritom mi je pak svitalo kako se on po svojoj naravi ne da uloviti i da ću mu se samo morati pokoriti u nekoj groznoj slobodi". Dirljivo je ranjiva u svojoj čežnji da je netko konačno vidi, mimo kuđenja: iako ju je i Tony probudio, i ponudio upravo ono što joj treba – blagost, nježnost i prihvaćanje – on joj je, međutim, otkrio da u sebi nosi fiksnu sliku muškarca kojoj on ne odgovara.
No osjećaji nisu uzvraćeni: L. je od prvog susreta prema M. hladan i nepristupačan, obraća joj se s cinizmom, čak i prezirom, zatvara se u depandansu i nevoljko dolazi u glavnu kuću, umjesto toga domaćinima šalje napasnu i koketnu Brett. Još gore, sve ukućane osim M. poziva da mu poziraju, što u njoj otvara duboku pukotinu: ne samo da je nepoželjno društvo, nego joj L-ova nepristupačnost potvrđuje i ono što cijeli život osjeća: neprivlačna je kao žena i ništa to ne može popraviti. Priznanje i prepoznavanje koje je čekala petnaest godina pretvara se u fijasko. Dok L. plete svoju sadističku mrežu, M. sve više preklinje Jeffersa da je razumije, da shvati ono što L. uporno odbija: njihovo prijateljstvo, koje nikako da se dogodi, sudbinsko je, davno zapisano potezom kista.
Iako je načelno nesklona zapletu kao narativnoj formi, Rachel Cusk nas frenetično vodi kroz mnogobrojne Scile i Haribde ove umjetničke rezidencije. "Depandansa" se čita proždrljivo, na dah, sve do razarajućeg kraja.
I onda, na kraju, kratka bilješka autorice u kojoj objašnjava da se "Depandansa" oslanja na spomenspis "Lorenzo u Taosu" ("Lorenzo in Taos") iz 1932., u kojem je Mabel Dodge Luhan zabilježila boravak D. H. Lawrencea u svojoj kući u Taosu u Novom Meksiku. Verzija Rachel Cusk – u kojoj je Lawrenceov lik slikar, a ne pisac – želi odati počast autoričinom duhu.
***
Ta bilješka na kraju u potpunosti mijenja čitateljevu perspektivu. Do nje je roman savršeno funkcionirao, no odjednom postaje jasno da je nešto propušteno: je li "Depandansa" biografska priča? Inicijali M. i L. dakle označavaju stvarne ljude? I tko je Jeffers kojem se M. čitavo vrijeme obraća iz potrebe da joj potvrdi ono što osjeća, da nije sve to umislila? Ili jest, no nije kriva? "Zašto u vlastitim fikcijama živimo tako bolno? Zašto toliko patimo zbog stvari koje smo sami izmislili?"
U rujnu 1922. godine David Herbert Lawrence dolazi sa suprugom Friedom na željezničku postaju u Lamy, u Novom Meksiku. Doputovali su iz Australije do San Francisca, potom u Lamy, sve kako bi stigli u Taos na poziv Mabel Dodge Sterne, kasnije Mabel Dodge Luhan (1879-1962), koja je pokroviteljica umjetnosti i kulture u Taosu. Bio je to početak intenzivnog, ponekad napornog odnosa koji će potrajati do Lawrenceove smrti 1930. godine. Lawrence je ohrabrivao Mabel da piše o svojem uzbudljivom životu, a nastavio se dopisivati s njom i nakon što su on i Frieda napustili Taos: dapače, 1925. godine, dok je boravio u Italiji, on Mabel čak i uređuje rukopis koji mu ona šalje poštom.
Mabel je bila kći bogatog poslovnog čovjeka iz Buffala, porijeklom iz njujorške obitelji, i dugo je bila poznata kao pokroviteljica umjetnika i pisaca: okupljala ih je u svojim salonima u Firenzi i u New Yorku. Godine 1917., umorna od društvenog života i umorna od rata, s trećim suprugom Mauriceom Sterneom seli se u Taos. Tamo će pronaći četvrtog supruga, Indijanca Tonyja Lujana za kojeg će se udati 1923. godine i ostati s njim u braku do svoje smrti.
Prvo izdanje knjige "Lorenzo in Taos", 1932.
Sve to doznajemo iz knjige "Lorenzo in Taos" koju je Mabel Dodge Luhan objavila 1932. godine i danas se može besplatno pročitati ovdje: knjiga se u velikoj mjeri sastoji od pisama koje Mabel izmjenjuje s Lawrenceom i Friedom, ali i slavnim pjesnikom toga doba Robinsonom Jeffersom kojem je rukopis knjige zapravo upućen.
U predgovoru, naslovljenom na Jeffersa, Mabel piše: "Dragi Jefferse, ovom knjigom želim ti pokazati kako smo se osjećali i što smo činili godinama ranije. Kad ju je Frieda pročitala, napisala mi je: 'Ali Lorenzo nije više bio takav. Taos ga je promijenio…' Rekla sam joj da mogu na ovim stranicama govoriti samo o tome kakvi smo nekad bili, proživjela sam vrijeme koje smo proveli zajedno i zabilježila ga, pa je ovo prisjećanje na bolne dane koji su nas sve promijenili, a ne prisjećanje na samu promjenu. Govori o procesu promjene, o permutacijama duha na kojim je duh radio. Ne završava sretno, tako da smo svi opet ujedinjeni, kažnjeni i disciplinirani, jer život ne mari za rezultate, nego tek za Biće i Postajanje."
Zašto Mabel piše Jeffersu? "Znaš, Jefferse, nakon što sam te upoznala, osjetila sam da se ti i Lawrence morate upoznati, da biste se svidjeli jedan drugome i razumjeli jedan drugoga; i zamolila sam te da mi pokloniš svoje dvije zbirke poezije da mu ih pošaljem, i da napišeš u njih nešto posebno za njega. (…) No, prije nego što su mu knjige stigle, u samo dva tjedna, bio je mrtav – i sad se nikad nećete upoznati. No pokušat ću ti ispričati o Lawrenceu. Reći ću ti što sam prošla u prijateljstvu (ako je bilo to) s njim, o masi proturječja i šokova koje je čovjek morao prihvatiti od njega. I kako, što god da se dogodilo, jednom kad si ga doista upoznao, uistinu uvidio njegovu esenciju, više ništa što je rekao ili učinio nije bilo važno; sve se u konačnici činilo kao žalosna, ali neizbježna aktivnost s kojom je on morao nastaviti."
D. H. Lawrence i njegova supruga Frieda Lawrence u Chapali, Meksiko 1923. godine. Fotografija je preuzeta iz biografije Frances Wilson, “Burning Man: The Trials of D.H. Lawrence” (Witter Bynner/The University of Nottingham)
Nakon pročitane knjige "Lorenzo in Taos", koju je izdavačka kuća Wolf House ponovno objavila 2021. godine (!), očito je da Rachel Cusk koristi knjigu Mabel Luhan kao književni materijal koji ponovno ispisuje. Dok čita "Depandansu", čitateljica je uvjerena kako je Cusk opet izmislila novu formu (po čemu je poznata), no formu je "izmislila" Mabel Luhan prije stotinu godina: njezina knjiga doslovce je ispisana kao dugačko pismo, ispovijest stvarnom Jeffersu, u kojem mu pokušava približiti svoju opsjednut D. H. Lawrenceom, gotovo ga uvjeriti da njezin izbor gosta u književnoj koloniji nije bio pogrešan i da bi mu se svidio samo da nije umro i da nije imao tako užasnu osobnost.
Cusk sve to "prepisuje": "Depandansa" je napisana na identičan način, ne može se govoriti o talogu zaostalom nakon čitanja Luhaničine knjige (što autorica spominje u intervjuu koji je dala The Yale Reviewu u prosincu 2022.) jer to nije jedino što je Cusk uzela – uzela je doslovce sve i ispripovijedala na sažetiji, zanimljiviji i suvremeniji način, gotovo kao da je urednički redigirala originalnu knjigu. Ne samo da su glavni junaci isti: M., L. i Tony, Mabelin četvrti suprug; ona iz njihovih međusobnih odnosa uzima i ključne trenutke: skraćeni opis natezanja u pismima, hoće li Lawrence doći i kada; tegoban prvi susret gdje se svi muče s prijevozom do imanja; Lawrenceov hladan, ustvari sadistički karakter; scenu u kojoj Tony izlazi iz okvira svojeg blagog karaktera i naređuje Mabel da ga ne napušta, ali ona to ipak čini; jezivi prizor u kojem Lawrence naslika Mabel kao zloguku Evu u rajskom vrtu…
Autorska prava na "Lorenza u Taosu" (knjiga nikad nije prevedena na hrvatski niti na srodne jezike) odavno su istekla, Rachel Cusk ima pravo književno eksperimentirati, no odluka je ipak zbunjujuća, tim više što postaje jasno da se "Depandansa" ne može sasvim shvatiti ako se ne pročita i Luhaničina knjiga – naprosto nema smisla uz bilješku na kraju i Jeffersona kojeg Rachel Cusk ni u jednom trenutku ne objasni.
Rachel Cusk (Foto: Adrian Clarke)
Razlike naravno postoje. Kako Rachel Cusk objašnjava u intervjuu The Yale Reviewu, "Depandansa" je ustvari njezin obračun, kao čitateljice i spisateljice, s D. H. Lawrenceom. Iako je utjecao na generacije spisateljica, posredno ih oslobodio i pomogao im da pronađu svoj glas, nakon čitanja Luhaničine knjige Cusk zaključuje da za njega zapravo nema oprosta – možemo to nazvati feminističkim čitanjem, možemo i čitati u woke ključu: Lawrence je nakon otkrivene istine za Cusk "otpisan", više joj ne može biti uzor, bez obzira što je na promjenu njegova karaktera utjecala bolest (Je li doista, nakon što pročitate Luhaničinu knjigu i shvatite da je suprugu Friedu zlostavljao od trenutka kad su postali ljubavnici, branio joj svaki kontakt s djecom nakon što je napustila prvog supruga i obitelj, ni na koji način joj ne pomažući da preboli gubitak, tim više što su je se sinovi odrekli nakon napuštanja).
Mabel Dodge Luhan u svojoj knjizi do kraja jednim dijelom ostaje odana Lawrenceu: doduše, knjigu objavljuje deset godina nakon njegova prvog, i užasnog, posjeta Taosu (on i Frieda došli su još jednom 1925.) i počinje je trezvenom rečenicom da je, u trenutku njegova i Friedina dolaska, uslijedio pakao koji nije mogla ni zamisliti. "Lawrence je uvijek bio u pravu, iako je sve činio krivo i napravio je kaos od života i od prijateljstva i ljubavi. Lawrence je uvijek bio u krivu, uvijek potpuno u krivu jer se nikad nije naučio 'kontrolirati', nego je puštao da život vlada. Što da učinim da to shvatiš, Jefferse?" piše Mabel.
Portret Mabel Dodge Luhan i njezina supruga Tonyja Lujana (Foto: Carl Van Vechten, 1934.)
No Lawrence je u trenutku objave njezine knjige mrtav dvije godine. Također, u njezinim podrobnim opisima njihova dva susreta jasno je da joj je Lawrence u velikoj mjeri uspio slomiti volju: otpočetka kritizira i kako vodi domaćinstvo i kako se oblači, tako da Mabel Luhan uskoro počinje nositi ženstveniju odjeću (pripijeniju uz tijelo) i pregaču, jer Lawrence smatra da žena tako mora izgledati, a njezine kućne pomoćnice u čudu je gledaju kad padne na koljena i četkom riba pod (jer tako je sve kuće u kojima je boravio održavao i sam D. H. Lawrence). Usto, petlja se u njezin odnos s Tonyjem, a Luhaničinu sinu Johnu koji se sprema vjenčati sa zaručnicom Alice daje nevjerojatan savjet: "Rekao je puno toga. Rekao mi je da uvijek budem sam. Uvijek odvojen. Da Alice nikad ne otkrivam što mislim. Da budem nježan s njom ako je ona nježna, no ako se suprotstavlja mojoj volji, da je istučem. I rekao je, iznad svega, da budem sam. Uvijek." Gotovo identičan savjet, osim batina, u "Depandansi" L. daje Kurtu u vezi njegova odnosa s M-inom kćeri Justine.
Cusk odnose, međutim, od početka postavlja drugačije. Roman počinje fantazmagoričnim prizorom koji se odigrao petnaest godina prije glavnih zbivanja u romanu: pripovjedačica M. još je u prvom braku, u Parizu nalijeće na L-ovu izložbu, a sliku koja je se dojmi koristi kao opravdanje za slutnju propasti braka; jasno je da je u pitanju psihološki transfer, nesvjesno je već donijela odluku da napusti muža, treba joj samo opravdanje. U vlaku na povratku kući nasuprot njoj sjedi ogavan par: stariji muškarac koji je utjelovljenje vraga, njemu u krilu sjedi djevojka, praktički djevojčica, kojom očito manipulira. No istodobno vrag manipulira i svima oko njega, nameće im svoj perverzan odnos, truje ih vlastitom zlobom od koje se ne mogu skloniti jer ne mogu napustiti vlak. Prizor iz vlaka očito je slutnja budućnosti.
***
Potom se prebacujemo u "sadašnjost": slikar L. dolazi na poziv u depandansu u močvari, ali ne dolazi sam, nego sa sobom dovodi mladu, zgodnu ženu, iako to nije najavio. M. je od prvog trenutka ljutita zbog te prevare, Brett joj se ne sviđa. U Luhaničinoj knjizi postoji stvarna Brett, prijateljica Lawrencea i njegove žene Friede, osobnost koja se Mabel također ne sviđa kad Lawrenceovi dođu u drugi posjet 1925. godine. U verziji Rachel Cusk Brett je kombinacija stvarne Brett i Lawrenceove supruge Friede s kojom je Mabel Luhan imala ambivalentan odnos za prvog posjeta Taosu, ponajviše zbog Lawrenceove sadističke manipulacije: naizmjence je mrzio obje žene, tjerajući ih u konstantno natjecanje za njegovu pažnju. I M. u "Depandansi" s Brett ima dvojak odnos: isprva joj ide na živce, jer komentira njezin izgled, kosu, kvalitetu posteljine u gostinjskoj kolibi, no onda mlada žena – zbog niza razloga - u njoj probudi poštovanje, pa s vremenom izgrade odnos.
U "Depandansi" L. otpočetka ne voli, ustvari prezire M. i to uopće ne skriva. Ne želi s njom nikakav kontakt, uporno je izbjegava, pokušava od prvog trena slomiti njezinu volju, što pripovjedačica samoj sebi, od sredine romana, tumači pojednostavljeno psihoanalitički: podsjeća slikara na njegovu majku. Kompleks majke imao je i D. H. Lawrence, o čemu Mabel i Frieda razgovaraju u knjizi "Lorenzo in Taos".
No stvari nisu tako jednostavne u ovoj psihodrami u kojoj slikar pokušava, po defaultu (jer mizogino se odnosi prema svim ženama) slomiti volju svoje domaćice: stvar je u tome da ona jest, nesvjesno, nasilna u svojim zahtjevima prema gostu.
Mabel Dodge Luhan (Foto: Carl Van Vechten / Library of Congress)
Stvarna Mabel Luhan znala je biti teška, komplicirana i često okrutna, no bila je i velikodušna i puna podrške. Jeffersu u knjizi otvoreno piše: "Možda je sad trenutak da ti kažem, Jefferse, što sam mislila/željela, da ne okolišam i ne prekrivam to labirintom riječi. Željela sam zavesti njegov duh kako bih ga mogla uvjeriti da napravi određene stvari. Nisam ga željela za sebe na način koji je uobičajen između muškaraca i žena. Posebno ga nisam željela dodirivati. Nije bilo prirodnog, fizičkog užitka u kontaktu s njim. Bio je, nekako, previše suh, nedovoljno senzualan, i zapravo mi nije bio fizički privlačan. No ja sam ustvari probudila u sebi, umjetno, pretpostavljam, želju, voljnu želju da ga osjetim, i uvjerila sam svoje meso i živce da ga želim. (…) Željela sam da Lawrence za mene razumije svari. Da uzme moje iskustvo, moj materijal, moj Taos, i oblikuje ga u veličanstvenu kreaciju. To sam željela od njega."
U "Depandansi" M. poziva L-a iz jednog jedinog razloga: umislila si je, zbog one epizode u muzeju prije petnaest godina, da bi je jedino on mogao uistinu "vidjeti", a ako je on vidi, ako "pristane" da je vidi, to će potvrditi njezino postojanje. Čitatelj ispočetka nije svjestan te narcističke pozicije M., u tome je vjerojatno najveća vrijednost romana Rachel Cusk: isprva nam se čini da je M-in zahtjev potpuno opravdan, uostalom ugostila je slikara, ne može li biti barem bazično pristojan i udovoljiti domaćici pokojim razgovorom, možda je i naslikati (za čim ona strastveno žudi, a on uporno slika sve druge ukućane, nju namjerno isključujući)?
Cusk time, moguće, evocira svoju žudnju spisateljice da je umjetnički uzor, Lawrence, prizna. Nije li to, generalno, želja svih žena umjetnica, da konačno uđu u taj muški svijet, da zasluže da ih se ravnopravno naziva piscima, slikarima, glazbenicima, umjetnicima?
No problem je u tome što ranjeno dijete, a možda i ranjeni narcis, traži potvrdu od sadista, a to se ne može dogoditi. Problematično je i što M. od L-a traži i potvrdu da je žena; njezina "ružnoća", a samu sebe smatra ružnom, kao da se pojačava u njegovoj prisutnosti, svjesna je da je ne priznaje kao ženu, on je u jednom trenutku čak otvoreno upita zašto se pretvara da je žena. M. u "Depandansi" sve to pokušava opravdati time da je od djetinjstvo osjećala da je muška energija u njoj jača, da su joj još kao djevojčici jasno dali do znanja da bi "sve bilo bolje – bilo bi u redu, bilo bi kako treba biti – da sam muško dijete. No ja nikad nisam znala što bih s tom muškom stranom…"
Novo izdanje knjige "Lorenzo in Taos", Woolf Haus, 2021.
Cusk najveći otklon od Mabel Luhan čini – osim stilskom izvrsnošću napisanoga – upravo u promjeni dinamike ključnog odnosa: iako joj L. u najosobnijim transakcijama otima kontrolu (ne nužno uvijek namjernim sabotiranjem nego često jer se on sam ne da kontrolirati), M. se odbija podčiniti L-u, odbija mu dopustiti da joj slomi volju jer su zahvaljujući toj volji, koja je u njoj poništila i ženu i dijete koje se igra, ona i njezina kći preživjele sve nedaće. Bez njezine volje, ne bi bilo niti nje. Ne bi bila živa.
Glas pripovjedačice nije stoga glas Mabel Luhan, on je zapravo glas pripovjedačice iz trilogije "Oris". Dobar komad romana čitatelj ima dojam kao da čita nastavak: kao da je šutljiva slušačica iz trilogije, koja o sebi ništa nije otkrivala, nego samo prepričavala monologe svojih sugovornika, i povremeno dopustila da čitatelj ugleda njezin odraz u njihovim pričama, napokon odlučila progovoriti. Da nema oznake inicijala M., čitatelj bi gotovo bio uvjeren da je u pitanju ista žena, ali koju susrećemo petnaest godina kasnije.
D. H. Lawrence (Foto: Elliott & Fry, oko 1915.; National Portrait Gallery, London)
Ni L. naravno nije D. H. Lawrence, ali nije ni daleko od njega, pri čemu je najmanja prepreka za identifikaciju što je u "Depandansi" slikar, a ne pisac. I D. H. Lawrence bio je slikar, osobito posljednjih godina svojeg života: slike su mu godinu dana prije smrti izložene u Warren Gallery u londonskom Mayfairu. Kontroverznu izložbu posjetilo je više od 13 tisuća ljudi, a iako su mnogi umjetnici i stručnjaci hvalili njegove slike, The Daily Express nazvao ih je nedoličnima. Nakon pritužbe, policija je zaplijenila trinaest od dvadeset pet slika, a Lawrence ih je uspio dobiti natrag tek nakon što je pristao da ih više nikad neće izlagati u Engleskoj. Najveća kolekcija njegovih slika danas se nalazi upravo u Taosu.
Dvije godine prije smrti D. H. Lawrence objavit će svoj najpoznatiji roman, "Ljubavnika Lady Chatterley", u kojem je opisao početak veze s Friedom. Necenzurirano izdanje romana nije objavljeno u Ujedinjenom Kraljevstvu sve do 1960., a tada je izdavač Penguin Books završio na sudu zbog tužbe za opscenost: Penguin je dobio slučaj i prodao roman u tri milijuna primjeraka.
Evo citata za kraj, u prijevodu Josipa Tabaka, koji je ponovno objavljen u Biblioteci Jutarnjeg lista 2004. godine (u pitanju je naravno prvotni, potpuni, necenzurirani tekst):
"Žena je morala popuštati. Muškarac je sa svojim prohtjevima baš kao dijete. Žena mu je morala udovoljavati i miriti ga – ta inače bi se durio i zacijelo odjurio, i tako razvrgnuo ono što bijaše ugodna i lijepa veza. Ali se žena mogla prepustiti muškarcu a da ujedno ne preda svoje unutarnje slobodno biće. Pjesnici i naklapala o seksu, čini se, nisu to dovoljno uzimali u obzir. Žena je mogla uzeti muškarca a da mu se zapravo ne preda. I doista ga je uzimala ne predajući se u njegovu vlast. Čak je mogla spolnost upotrijebiti da stekne vlast nad njim. Mogla je u spolnom odnosu ostati suzdržana i pustiti njega da iskipi a sama da i ne ide do vrhunca: i tada je mogla produžiti vezu i postići svoj orgazam i svoj vrhunac, a muškarac da joj bude samo sredstvo."
Podijeli na Facebook
