Piše Nataša Govedić
Naposljetku, vaša želja za stvaranjem
mora biti jača od straha.
Rick Rubin
Knjiga Ricka Rubina nije postala čitateljski hit zato što autor zna tajnu stvaranja. Stvaranje ni u kojoj varijanti ne može biti dekodirano, pogotovo ne na način da u kompjutor ubacimo njegove ulazne i izlazne reference i onda programiramo računalo da nam "odgonetne" autorski proces. Stvaranje nije nikakav mistični algoritam, ali jest najzačudniji i evolucijski najplodniji proces za koji smo kapacitirani, koji ne samo da ne možemo držati pod kontrolom, nego nas i na svakom koraku podsjeća koliko je kontrola kao način prilaženja problemima promašeni koncept. O tome je knjiga "Kreativni čin: način postojanja" Ricka Rubina (Planetopija, prijevod Jasna Mati, 2023.).
Princip uha
Njezin autor poznat je kao vrlo utjecajni komercijalni glazbeni producent 20. i 21. stoljeća, pokretač producentske kuće Def Jam Records i osoba koja je duboko obilježila autorstvo bendova kao što su Beastie Boys, Public Enemy, Run-D.M.C., Red Hot Chili Peppers; unaprijedio je zapelu karijeru Metallice; obogatio autorske opuse umjetnica poput Adele i Lane Del Rey; izvukao je iz starog željeza Johnnyja Casha i Neila Younga te ih doveo do zenita popularnosti u zreloj dobi.
Kao osoba koja je diplomirala filozofiju i sve svoje znanje o glazbi temelji na slušanju, kao intenzivnom emocionalnom i socijalnom promišljanju onoga što čuje, Rubin je živi dokaz da glazbena lucidnost nema veze s tehnikom i virtuoznim načinom sviranja (dosad nije naučio svirati nijedan instrument), nego s načinom na koji slušamo, točnije mislimo i osjećamo glazbu.
Mnogim je umjetnicima upravo ova činjenica jako teško prihvatljiva. Jer to znači da svaki posvećeni glazbenik mora biti ili vrlo perceptivan kritičar svog zvuka (dakle i marljivi slušatelj svih mogućih vrsta glazbe s kojima može usporediti svoj rad) ili da mora imati uza sebe osobu koja će se odvažiti na kritičko promišljanje u samom procesu stvaranja glazbe (u idealnom slučaju ta se osoba zove producent).
Kao što vrlo pristojno u svojoj knjizi bilježi Rubin, mnogi umjetnici boluju od "demoitisa" ili stava da je njihova prva verzija pjesme najbolja, točnije da je njhova originalna demo-snimka toliko duboko autentična da se ne mogu odmaknuti od prvog imprinta inspiracije na svoja osjetila. Što je još zeznutije, mnogi umjetnici slušaju jako malo vrsta glazbe, imaju svoju nišu, svoj omiljeni tip zvuka, ritma i orkestracije, zatvoreni su eksperimentu i često hodaju isključivo utabanim stazama vlastitog ukusa.
Čitav je producentski opus Rubina dokaz da nećete postati Shakespeare ako čitate jedino svoje tekstove, niti ćete napraviti glazbu koja stiže do publike – a nemojte se nikada zavaravati da je skladate samo za sebe – ako ne čujete zvukove sadašnjih ulica, aktualnih glazbenih glasova, baš kao i glasove drevnih (gotovo zaboravljenih) glazbenih kultura.
Pišući iz kazališta i književnosti, a ne glazbe, nedavno sam napisala knjigu o kritici kao slušanju pod nazivom "Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika" (2023), zbog čega se dvostruko se slažem s Rubinovim premisama. Receptivnost je temelj stvaranja. Umjetnica je osoba koja svaki dan kreće od nutrine kao ispražnjene posude, spremne na nova slušanja, nove okuse, riječi, mirise, ideje, čak i na nove vrste gladi.
Umjetnik je kombinator u vrlo plemenitom značenju tog pojma: skupljač svih vrsta sjemenja (termin iz "Kreativnog čina"), koje zatim pušta da paralelno rastu. Opskrbljuje ih dovoljnom količinom vode, svjetla i pozornosti. Rubinovova knjiga razmata se pred čitateljima na sličan način, kao publikacija bez poglavlja, ali zato struturirana kroz "78 područja razmišljanja" o stvaranju. Uspostavljeni principi mogu primijeniti ne samo na glazbu, nego na sve umjetnosti. Kratke naracije prekidane su samostalnim glosama, tako da se može čitati iz bilo koje točke, a ne kao linearno izlaganje.
Sjemenke
Jedan od ključnih pojmova čitave knjige je sjemenka, mala iskra nečijeg izraza, koju treba posaditi u veliki i veoma neuredni "vrt umjetnosti". U njemu je potrebno provesti svaki svoj dan (što veći dio dana ako ste profesionalac), prvo zato da upoznamo čitav vrt, a zatim i zato što ima puno posla oko podizanja mladica. Slušanja, čitanja, odlaženja na koncerte, gledanja slika po galerijama i muzejima, monografijama i reprodukcijama na zidovima. Tek nakon što različitih sjemenki našeg umjetničkog iskustva (nastalih kao reakcija na postojeći teren stvaranja i rad drugih umjetnika) imamo u izobilju, moguće je da umjetnik/ca bude u stanju osjetiti i samim time odrediti da baš sjemenka br. 54 zaslužuje da se njome posebno bavite, jer vas ona "zove".
Ta sjemenka 54 može krenuti prema scenariju, pjesmi ili kiparskoj skulpturi. Ona zna, ne vi. Sebi tek vjerujete da je u toj sjemenci vaše najveće uzbuđenje. I da zrno zna proces nicanja bolje od vas. Nije, dakle, istina da je svaka umjetnička reakcija automatski "put stvaranja", niti je istina da vi kontrolirate ono što se nalazi u sjemenci. Rubin inzistira na principu heterogene akumulacije, kao i polaganog stizanja do selekcije, a naročito na stavu da ako ne znate slušati sjemenku i maknuti se od svog ega, iz nje neće bogznašto zanimljivo izrasti.
Novi problem nastaje jer jedan dio umjetnika stalno popravlja nešto na svojoj sjemenki, odnosno nikako ne može završiti kreativni proces, dok drugi dio umjetnika misli da je "iznad" popravljanja i uredničkog procesa, pa im se ne da njome baviti ni sekundu dulje od onoga što im je izvođački i slušateljski ugodno. Ovaj oblik kreativne krize može se usporediti sa seksualnom energijom: postoje ljudi koji se toliko boje svog vala užitka (i gubitka kontrole) da mu stalno postavljaju prepreke i kočnice, malokad dosežući orgazam (pogotovo ne s drugom osobom), kao i ljudi koji mu se tako lako prepuste da se čini kao da im partner i nije osobito potreban. Rubin intenzivno nagovara umjetnike da izbjegnu i Scilu i Haribdu. Citiram iz knjige:
Čuvajte se stava da je vaš način rada najbolji,
samo zato što ste dosad radili na taj način.
Djelo se razotkriva dok napredujete.
Nastavljamo slijediti ono što nam potiče uzbuđenje.
Neuspjeh je informacija koja vam treba da stignete
tamo kamo ste pošli.
Živjeti život umjetnika je stvar vježbe.
Ili ćete vježbati.
Ili nećete.
Besmisleno je reći da vi niste za to.
To je kao da kažete "Nisam ja za redovnika".
Ili živite kao redovnik ili ne.
Skloni smo na djelo umjetnika gledati kao na proizvod.
Rad umjetnika je zapravo način postojanja na svijetu.
I ne samo kao producent, nego i kao odličan poznavatelj brojnih umjetnosti, Rubin stvaranje uspoređuje s radom prirode, koja ne očajava zato što joj je jedan dio šume izgorio, a drugi je napadnut nekim novim nametnikom. Priroda je prva umjetnica baš zato što mirno nastavlja s radom, unatoč svim nevoljama koje ju mogu zadesiti.
Zašto mnogi ljudi nisu umjetnici
Knjiga nam daje i vrlo jasan odgovor na pitanje zašto svi sapiensi vole i trebaju umjetnost ("osobno je univerzalno", veli Rubin), ali i zašto jedan dio kreativaca nikada ne prelazi prag amaterizma. Odgovor na ovo drugo pitanje je u tome što nemaju dovoljno otvorenosti i strpljenja – ni prema sustavnom upijanju različitih umjetničkih impulsa (ne vide zašto bi pratili koncertnu, kazališnu, likovnu ili književnu scenu, a ne samo ono što im povremeno zablista kao srodno i samim time zanimljivo), niti imaju strpljenja prema postepenom sazrijevanju svoje stvaralačke sjemenke, na način da dopuste da se njezin oblik sporo pomalja, a onda da ga pristanu i dovršiti, podijeliti sa svijetom i prijeći na njegu nove sjemenke.
Kao što pokazuje Rubinovo iskustvo rada s autorima brojnih generacija, nije stvar u tome jeste li mladi ili stari. Uvijek, doslovce uvijek imate vremena za učenje i otvorenost, eksperiment i igru. Pa čak i pogrešku, koja je često signal autentičnosti. U intervjuu za BBC4 radio povodom knjige "Kreativni čin", Rubin savjetuje da na tri greške koje sigurno imate u svojoj skladbi svakako dodate još pet grešaka i tako se riješite dosadne sterilnosti muzike opterećene demonom perfekcionizma, koji uvijek zvuči otužno. I to je baš njegov kreativni potpis: ne ustuknuti pred onim što je najprisnije tvoje, ma koliko bilo "prljavo", nedotjerano, neodvojivo od korova.
Za uvod u probleme domaće scene s obzirom na principe "Kreativnog čina", citirala bih ovaj Rubinov komentar:
Umjetniku nije cilj tek nešto proizvesti, već da njegovo djelo
bude ono najbolje što on može dati. Dok stvarate, postavite
si rok radi vlastite motiviranosti, i nije nužno da ga i drugi
znaju, osim ako to ne doprinosi vašem osjećaju odgovornosti.
Naša autorska scena, barem u posljednjih dvadeset godina koliko je pratim (a sudeći po Matoševim tekstovima i mnogo dulje) slijedi dijametralno suprotan model stvaranja. Kakav? Znamo rok do kojeg moramo Ministarstvu kulture pokazati izložbu/predstavu/knjigu/koncert. Dugo čekamo oko početka stvaranja (odgađanje) i nemamo se "potrebu" za to posebno pripremati, a onda proces većinom odrađujemo kampanjski i pokazujemo ga publici obično u vrlo nezrelom obliku, ali poštujući rok koji su financijeri odredili za dovršavanje projekata i pisanje izvještaja o njima. Na domaćoj je sceni ovaj kampanjski fotofiniš toliko je uvriježen da se duboko čudimo kad se pojavi netko tko zbilja ima petlje proći kroz sve faze prirodnog sazrijevanja autorskog procesa i još k tome dovesti svoj rad do čitatelja (dobar primjer na spisateljskoj sceni: Kristian Novak).
Drugi tipični domaći model je da osoba doduše ima para privatno platiti knjigu ili glazbeni album, pa se on napravi u jednom kratkom dahu, često vrlo nekvalitetno, s ljudima koji ga i rade za novac, a ne iz zajedničke umjetničke potrebe. U oba slučaju, sjemenka se nije primila u veliki vrt umjetnosti; uvenula je u autorskom tamnom hodniku. I pri tom manjak novca nije bio ključni problem.
Znamo vrlo dobro što je umjetnosti neophodno: kreativna disciplina samih umjetnika. Ne ona militaristička, u kojoj se nečemu kruto podvrgavamo. Nego baš ona nekonvencionalna, zaigrana, učenička, fleksibilna, u kojoj dugo možemo izdržati izazivajući sami sebe, svoja opća mjesta, svoje navike, svoju svekoliku učmalnost.
Što točno vježbamo?
Vježbamo nonkonformizam i stava i stila. Ako smo u tome od početka pošteni, možemo oponašati do mile volje, a rezultat će i dalje biti inovacija. Rubin:
Ima bezbroj primjera imitacija koje su se prometnule u prave
inovacije. Romantizirana vizija nekog umjetnika, žanra ili tradicije
može vas potaknuti da stvorite nešto novo jer ih doživite iz
perspektive koja se razlikuje od perspektive onih koji su vam
bliži. Špageti vesterni Sergia Leonea predstavljaju apstraktnu
psihodeličnu mitologiju u usporedbi s američkim vesternima
snimanima 1940-ih i 1950-ih godina, koje je on nastojao preslikati.
Nemoguće je oponašati pristupe drugih umjetnika. Možemo
samo plivati u istim vodama. Stoga slobodno kopirajte djela koja
vas nadahnjuju na putu pronalaženja vlastitog izričaja. To je
tradicija koja je izdržala test vremena.
Nonkonformizam ima veze s time i kako određujemo svoja radna pravila. Hoćemo li snimati zvuk samo na autentičnoj lokaciji? Hoćemo li izazivati monotoniju SF-a po pitanju vječitog favoriziranja nove transportne tehnologije? Hoćemo li se držati toga da nam dijalog u filmu nije na prvom mjestu? Smišljamo li zbirku poezije koja je samo o oblacima? To se uči u svim umjetničkim školama: za svoje djelo moraš smisliti svoj set pitanja i svoj set pravila, kojih se moraš vrlo dosljedno držati. Tako je nastala DOGMA 95 ili Perecova knjiga bez upravo onog slova koje se najčešće koristi u francuskoj abecedi (e). Izmišljanje privremenih ili eksperimentalnih pravila utječe i na formu i na sadržaj.
To je već dio Rubinove knjige za napredne, točnije za one koji su odmakli od najmračnije amaterske predrasude da umjetnost "teče" iz odabranih. Istina je dijametralno suprotna: oni koju su u stanju samoinicijativno izabrati kreativnu disciplinu, držati fokus i njegovo polagano izoštravanje, zapravo su stvarni nosioci zrelog umjetničkog procesa.
Izoštravanje znači da ćete se morati puno boriti sa sobom, sa svojom monotonijom, lijenošću, općenitom nevoljkošću, pesimizmom, osjećajem neadekvatnosti. Rubin: "Umjetnost je sukobljavanje." Ako izdržite rough ride, vrlo je moguće da ćete stići do djela na koje ste ponosni. Ako se samo držite sigurnih luka, ono što držite u ruci vrlo je vjerojatno socijalna plastika; neka nova varijanta Sky kole.
Zanimljivo je da Rubin ni u jednom trenutku ne inzistira na "principu zarade" ili podvrgavanja ekonomskim kriterijima stvaranja. Dosljedno, njegov je stav da će umjetnički rad koji slijedi načelo autentičnosti, duboke pripreme i kvalitetne razrade "moje najdublje istine", sigurno doći i do honorara. Knjiga obiluje primjerima, ali sigurna sam da ih znate i iz svog životnog konteksta. Velika posvećenost se u pravilu isplati.
Treba li nam kreativnost i ako nismo umjetnici?
Definitivno. Ne morate ovu knjigu čitati samo ako se bavite nekim vidom umjetničkog stvaralaštva. Ona pomaže da izgradimo prostor koji nas inspirira, hranu koja se može nazivati gurmanskom, da planinarimo na način koji nas duboko ispunjava ili da u nastavi, kao učiteljice, od sebe i učenika dobijemo puno više od rutinske reakcije. Njezine su primjene jednako tako moguće u znanosti ili u načinu na koji gradimo međuljudske odnose. Svjesno je pisana tako da bude primjenjiva na vrlo različite domene ljudskog djelovanja (naravno i one trgovačke), ali to ne znači da je to samo još jedan priručnik kakvih unutar tzv. "kreativnih industrija" marketinga ima na tisuće.
Rubinova je namjera prenijeti svoje iskustvo zen-uma, u čemu je i jednostavan i velikodušan. Naravno postoje glazbenici koji mu zamjeraju da uvijek sve previše ogoljuje, ljušti od "suvišnog", pokušava svesti na elementarno i nužno u umjetničkom djelu. Čak je i ta primjedba interesantna, jer reducirati nešto što stvaramo na potpuno pročišćenu verziju – ekstrakt i esenciju – nije nimalo lak zadatak. Osobno, uvijek sam više na strani "viška" i baroka nego elementarnog traga i klasicizma, ali čak i zagovornici obilja mogu imati ogromne koristi od susreta s osobom koja je u stanju temeljito oplijeviti nečiji kreativni vrt.
Pa i ako ste praktički čitav svoj život u stvaralaštvu, zanimljivo je proći kroz "Kreativni čin" kao kroz svjedočanstvo umjetničkog "šljakera" koji je došao do vrlo sličnih zaključaka kao i cijela jedna "kreativna država" umjetnika koji su pisali o svojim procesima. Gle čuda, svi se slažemo s Rubinovim sažetkom: "Bolje je živjeti istražujući, nego samo pretpostavljaljući." Za istraživanje nam treba čitav vrt. Ne samo kućna teglica na rubu (patriotski zatvorenog) prozora.
Podijeli na Facebook
