Jesmo li uistinu to što jedemo? Zašto su hrana i seks osuđivane kategorije? Zašto slinimo čitajući Gogolja? Zašto je ruska hrana kisela, a votka prijeko potrebna? Možemo li naučiti piti kako Bog zapovijeda? U što moramo gledati dok pijemo i u čijem društvu sjedati za stol? Kako je izgledao pirovanje u vrijeme kuge? Tko će, uostalom, pobijediti u napetome dvoboju između dva tekuća blaga ukrajinske i ruske kuhinje, boršča i ščija? “Ruski hljepčić” je nezaobilazno štivo za svakoga tko voli jesti, kuhati, razmišljati i pisati o hrani. Genisovu kulinarsku filozofiju krasi isto što i njegov jezik – dubina jednostavnosti, ljepota nepretencioznosti i humor hedonista, a ne asketa. Gusto, jednostavno, duboko i smiješno – glavne su odlike Genisova stila. U “Kulinarskim putovanjima” Genis putuje svijetom znajući jednu temeljnu istinu: glad potpiruje putnikovu geografsku znatiželju. U “Gastronomskim etidama” on upućuje na tajne, gotovo filozofske niti, kojima su ljudska duša i želudac povezani u gordijski čvor. “Crveni kruh” virtuozna je refleksija o sovjetskoj civilizaciji, odnosno seciranje utrobe sovjetskoga društva, čija se bit krije upravo u marginalnome i jestivome. “Kulinarski blog” je pak intimni dnevnik kulinarskoga psihoanalitičara koji ne kritizira nego nas podučava umijeću ljubavi prema hrani i svijetu koji nas okružuje. Hrana je za Genisa duhovno iskustvo, način spoznaje novoga. U vremenu u kojemu je hrana spektakl, a kuhari dio celebrity kulture, rijetki uspijevaju razumjeti da je hrana moćno spoznajno oružje. Genis ne želi s nama podijeliti tajnu što jesti nego kako to činiti. I kako o hrani promišljati.
Podijeli na Facebook
