Pravi naslov ove zbirke trebao je biti njezin podnaslov, odnosno “prigodni tekstovi“. Na konačni odabir ponukala je samo opravdana zabrinutost izdavača da jedan tako pompozno skroman naslov neće privući pozornost čitatelja, dok će onaj prvoga eseja pobuditi znatiželju. Vrlina prigodnog teksta leži u činjenici da se autor najčešće uopće nije mislio pozabaviti nekom određenom temom, ali ga je na to nagnao poziv na niz tematskih rasprava ili eseja, što ga je potaknulo da razmisli o nečemu što bi u protivnom zanemario. Zato ovdje imamo niz tekstova, od kojih su neki angažirani, a neki drugi zabavno izlaganje na teme kao što su apsolutno, vatra, zašto plačemo nad sudbinom Ane Karenjine, imaginarne astronomije, blaga katedrala, izgubljeni otoci, Victor Hugo i njegove neumjerenosti, cenzura, mehanizam agnicije u romanu u nastavcima, Joyceova sreća ili nesreća u fašističko doba i tako dalje. Međutim, to da je naslov cjeline preuzet iz prvog teksta nije slučajno, jer se konstruiranju neprijatelja autor posvetio u svom romanu “Praško groblje” niti se ovaj perverzni mehanizam prestao koristiti jer, kako bi se narodi držali na uzdi, neprijatelje uvijek valja izmisliti i opisati na način koji će izazvati strah i odbojnost.
Podijeli na Facebook
