Razgovarala Sanja Baković
Viški pisac Senko Karuza, predstavnik otočke književnosti, književnik kojeg smo prvo upoznali kroz kratke priče, u posljednje tri-četiri godine objavio je čak tri knjige poezije: "Nestajanje" (MeandarMedia, 2020.) za koju je ove godine dobio nagradu "Ivan Goran Kovačić" na pjesničkoj manifestaciji Goranovo proljeće, "Otimanje" (MeandarMedia, 2022.) koja je ušla u finale književne nagrade "Tin Ujević" za 2022. godinu, te najnoviju knjigu "Krađa" (MeandarMedia, 2023.).
U književnosti se javio knjigom kratkih priča "Busbuskalai" 1997. godine, nakon toga uslijedile su "Ima li života prije smrti" (2005.), "Tri krokodila" (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem (2005.), "Vodič po otoku" (2005.), "Teško mi je reći" (sabrane priče, 2007.), "Kamara obscura" (2010.), "Prsa u prsa" (2016.) i "Fotografije kraja" (2018.). Povod ovom razgovoru njegova je posljednja knjiga poezije "Krađa".
* U tvojoj posve novoj pjesničkoj knjizi „Krađa“ svaka od 55 pjesama naslovljena je imenom jednog romana koji si pročitao. „Krao“ si naslove romana, gradio impuls iz već napisanoga. Snažan i neobičan koncept! Lirski subjekt pažljivo je stvoren od protagonista i protagonistkinja iz pročitanih romana i kratkih priča najvećih svjetskih majstora suvremene književnosti. Već sam čula komentare: „Je li stvarno Senko Karuza pročitao sve te knjige?“ Oko toga ne dvojim, no kako si se dosjetio "krasti" na ovaj način?
– Prije pokušaja da odgovorim, osvrnuo bih se na čuđenje da je netko pročitao pedeset knjiga, što jasno govori o današnjoj percepciji kulture čitanja i galopirajućoj neukosti u tom području stvarnosnog svijeta. Zar već osnovnoškolci ne bi trebali imati iza sebe barem polovicu toga kao uvod u buduće stotine? Ne zanosim se, znam da svijet danas ne izgleda tako, to područje je naseljeno malim brojem stanovnika po kvadratnom kilometru, gotovo pustinja, ali, kaže moja prijateljica koja o svemu tome zna puno bolje i više od mene, jer predaje književnost, zar nije uvijek bilo tako? Pa sam nekako miran u tome čudu.
Ne znam u kakvu ću se zamku uloviti prisjećanjem početka i razloga nastanka "Krađe", naknadne opservacije nose u sebi uvijek neku težnju uljepšavanja. To znači da knjiga nije nastala kao projekt, više kao osjećaj koji je nekontrolirano iscurio iz mene, potpuno me obuzeo otkrivajući novi glas, izazov dobro potkožen svim sumnjama u smislenost takvog izražavanja.
U jednom sam trenutku shvatio da se velik dio mog života temelji na saznanjima pokupljenim iz knjiga, svih mogućih vrsta knjiga, svijeta knjige, i lako mi je bilo pisati o njima kao o jedinoj mojoj stvarnosti, izgubljenosti koja me nije ostavljala na cjedilu, usamljenog, bezdušnog ili bezvoljnog. Kao što se pisanje i općenito umjetničko stvaranje referira na stvarnost i iz nje izvlači svoje fantazije, pokušava je preoblikovati po svojoj naravi i moćima, ne bi li nekako shvatili svoju ulogu u svijetu, a to je samo jedan atribut u mnoštvu, tako je iz mene iznikla ta želja da preoblikujem preoblikovano.
Nije slučajno da je Knausgård, prvi na popisu, možda i inicijator te ideje, sa svojom idejom da u kvadrologiji nazvanoj po godišnjim dobima, predstavi stvari onako kako one izgledaju po njemu, more tih sitnica iz svakodnevnog života, da spremne čekaju odrastanje njegove kćeri koja je još bila u majčinoj utrobi. Zašto ja ne bih imao spreman jedan takav svijet koji su drugi napravili za mene?
* Postupak "davanja glasa" živućim likovima naravno već postoji u poeziji, sjetimo se recimo "Antologije Spoon Rivera" Edgara Lee Mastersa. Ipak, možemo sa sigurnošću govoriti o originalnosti tvojeg teksta jer "ušetati" u tekstove drugih i dati glasove karakterima iz romana i priča koje su napisali drugi, klasici, svjetski suvremenici, na neki način njihove likove "dopisati", dograditi, i to ne u jednoj pjesmi ili u nekom slučajnom ciklusu, već u cijeloj knjizi – to zahtijeva ustrajnost, koncentraciju i osobitu imaginaciju. Kako je bilo izvesti ovaj koncept? Koje su pjesme nastale prve? Kako se kretao i gradio rukopis?
– Nije sve bilo jednostavno u samom procesu, puno sam se mučio, sumnje u smislenost takvog pristupa su me grizle na cijelom tom putovanju, ali su obrade, da tako nazovem sada te pjesme o romanima, tekle manje-više glatko, uživao sam u čitanju, u bilješkama koje su me često zbunjivale svojom opsežnošću i gradile opasnost da se ne upustim u kritičko razmatranje i krenem u potpunom drugom smjeru stvaranja književne kritike. To se, na svu sreću, nije dogodilo, jer sam nekako znao da za to nemam dovoljno znanja ni alata. Čitao sam paralelo knjige koje su mi prijatelji preporučivali kao dobre i miješao ih s onima koje sam već bio pročitao i koje su oblikovale moje tijelo. S nekima sam se mučio i nisam uspio s njima izaći na kraj, ostale su zatvorene makar su ostavile snažne tragove u meni. Takav je "Stranac" Camusov, kojeg povremeno progutam ne bih li nekako umirio svoju nesigurnost u ovome svijetu, valjda je ta fascinacija, to dubinsko poštovanje prema toj knjizi proizvela određenu blokadu, stid da se išta više čačka i petlja oko stvari koje me ostavljaju nijemim. Vjerojatno "Krađa" ne bi nikada ugledala svjetlo dana da nije bilo upornih nagovaranja mojih najbližih prijatelja, koji su na tom dugačkom putu neprestano morali razbijati moju nesigurnost.
* Margaret Atwood, Alessandro Baricco, Thomas Mann, Elena Ferrante, Annie Ernaux, Raymond Carver, Tove Ditlevsen... Što si ti našao u njihovim knjigama?
– Uređeno mišljenje o svijetu je skriveno i izloženo zajedno u svakoj toj knjizi posebno, na drugačiji način nam pokazuju stvarnost i oblike postojanja koje sami ne možemo dosegnuti vlastitim promatranjem, osuđeni smo samo na vlastiti alat koji uvijek promatra stvari s istim metrom, osobnim, od kojega nema bijega, što nije loše, nego je tako, a to vlastito ograničenje možemo uspješno probijati i usavršavati slušanjem tuđih glasova; tuđi glasovi, sve što je drugačije od nas, makar bilo u suprotnosti, pomažu nam da ne budemo tupani, nepomične i dosadne papige u ponavljanju i mišljenju istog. Za mene se u knjigama, romanima posebno, odigravaju stvari koje čine da svijet vidim bolje, drugačije od sebe, od svojih bijednih pokušaja da bez dijaloga dosegnem bilo kakav smisao. Moj svijet, to su drugi, da se aforistički ovdje izrazim, ma koliko to nepopularno bilo.
* Misliš li da je nužno "krasti" iz literature, a pritom ne plagirati, ponavljati? Može li se uopće pisati bez tog intezivnog napajanja pročitanim?
– Na ovo tvoje pitanje sigurno bi bolje i točno odgovorio neki književni znalac, teoretičar koji o tome razmišlja jer je to njegov posao. Moje vlastito mišljenje tek je u dosegu laičkih teoretiziranja kako smo svi sastavljeni od svega već stvorenog i iz te baze koju smo zatekli, manje ili više uspješno, nadograđujemo ili popravljamo stvari našom jedinstvenošću i posebnošću. Svijet nije jedinstven, još manje je dostupan, ali mi jesmo, i iz te pozicije umreženi smo i doprinosimo raznolikosti. U svijetu jezika fascinira me beskonačnost mogućnosti da se izrazimo potpuno drugačije od svega što smo zatekli, ali bez da to naslijeđe ne nosimo u sebi kao cjelinu, teško da bi se mogli pomaknuti sa mjesta, a kamoli negdje doći i utaboriti se u vlastitom teritoriju.
Preko tog teritorija, teritorija jezika, pokušavam shvatiti svemir, njegovu ograničenost i beskonačnost, sve ljepote saznanja i života, ma koliko one bolne i porazne bile. S ovakve pozicije ili uvjerenja, lako je prihvatiti činjenicu da smo svi lopovi, s različitim stilovima, naravno, koji se trude da svijet ne bude uvijek u vlasništvu jednoga.
* Ljeto je, ljudi koji nisu profesionalno vezani za književnost, da ne kažem njome opsjednuti, vole dobiti preporuke za čitanje, recimo u knjižnicama ili rubrikama kulture novina i portala. Možemo li ovu tvoju knjigu shvatiti i kao zbirku naslova koji su ujedno i tvoje književne preporuke za čitanje?
– Ne, nikako. To je ipak moj svijet, a ne preporuka. Međutim ako će netko biti ponukan nadograditi tu priču iz bilo kojeg razloga, neka mu je na volji. Ja sam uživao u svakoj i to bi u neku ruku mogla biti preporuka, ali daleko sam od toga da mislim kako sam ja neki autoritet koji bi se usudio javno preporučiti neku knjigu. Iza takve rabote mora stajati ogromno znanje koje ja sigurno nemam. Ja samo čitam i samo pišem u svojoj izgubljenosti i pokušaju da ponekad pronađem neku stazicu koja bi mi pomogla da malo bezbolnije, ako je to uopće moguće, prođem kroz ovaj svijet. Koji me muči i nije mi drag.
* Nakon nagrade "Ivan Goran Kovačić" dao si određeni broj intervjua i, kako to s nagradama biva, dobio si prostor da se "objasniš" kao književnik. Kada govorimo o književnosti, imaš li neko svoje mjesto na tzv. književnoj sceni?
– Nisam sretan s tom izloženošću, nikada to nisam bio, jer mi se čini da ništa važno nemam za reći što bi ljudima doista pomoglo da se osjećaju mirnije i potpunije. Dovoljna je već i ova pomutnja koju stvaram svojim knjigama. Svjestan sam da moram odgovarati za svoja djela, suci moraju čuti razloge, ali draže mi je na tim promocijama čitati nego govoriti o sebi i izlagati svoje mucavo mišljenje zašto sam i kako ovo ili ono. Volim čitati pred publikom i volim slušati kako drugi čitaju, to me vraća u vrijeme kada je to bilo važno, posebno u djetinjstvo, koje mi je važnije od svega. To me vraća u dane kada je moj otac mojoj majci svake večeri u mrklome mraku, u krevetu prije spavanja, prepričavao romane u nastavcima koje je čitao. Govorio je tiho, da se ja ne probudim, ali ja sam uvijek bio budan i pazio da ne zaspim prije nego se podignu zavjese te blještave pozornice kojom su vladali najveći avanturisti kakve sam kasnije u cijelom svom životu tražio.
Što se tiče moje svijesti o pripadanju nekoj književnoj sceni, radi moje fizičke udaljenosti, teško mi se negdje postaviti. Vezan sam jako za Festival europske kratke priče, družim se s morem ljudi tamo gore, ne bih rekao da aktivno učestvujem u tome, mogao bih reći da sam izletnik, ali to me nimalo ne opterećuje. Mogao bih reći da malo čeznem za scenom, ako je to druženje s kolegama, kave, promocije, naklapanja, projekti, rezidencije, radionice, ali realno ne znam što bih pametno na njoj mogao učiniti. Možda da sam neki pravi pisac… i da nemam vinograde, more i sve druge poslove od kojih moram živjeti. Ovako, scena, nemam baš pravo govoriti o tome.
* I postoji li uopće "književna scena"? Pojedini akteri rado raspravljaju o toj sceni, kritiziraju, ljute se, te kako je ona umrežena, interesna, incestuozna, puna loše literature, klanova, frendova udruženih u tajna društva, puna samopromotora, marketinga iza kojeg ne stoji ništa... Što ti misliš? Mariš li za tu temu uopće?
– Naravno da me muči današnji književni trenutak, ni povijest nije lišena toga. Odrastao sam u vremenu kad se puno govorilo o smrti romana, o besmislu pisanja i nastojanja da se nastavi stvaranje nečega što nije doprinosilo popravljanju svijeta ili njegovu razumijevanju. K tome, kod nas se još u to vrijeme govorilo o nemogućnosti pisanja u državi u kojoj ne postoji građansko društvo, uređeno po nedostižnim idealima zapadne civilizacije čija smo uvijek bili kolonija, mrzili smo tu civilizaciju i težili je dosegnuti i imitirati istovremeno, i oni koji su upali u tu bijednu zamku nisu napravili ništa, jer nisu znali reći ništa o sebi, sramili su se svog položaja u svijetu moćnih. Ponos roba i njegov glas, njegov identitet, vapaj za slobodom nekako je izostao u toj frustraciji, nismo mogli shvatiti da je umjetnost, književnost, univerzalni vapaj za slobodom, da su naši gospodari, hegelovskim jezikom govoreći, bez svojih slugu ubogi i neuki jalovci, nesposobni da čak i fizički prežive.
Divili smo se kritikama zapadnog društva i mislili da razumijemo svijet koji su oni mrzili, a mi za njim težili. Tako smo na velika vrata propustili da se bavimo sobom i da stvaramo vlastitu kulturu. Čudno je znati, a ne moći, kao što je čudno žuriti u svijet koji ne valja. Ipak mi se čini da smo zadnjih godina dobro potkožili vlastito stanje, i makar je naš položaj danas bijedan, da bjedniji ne može biti, vidim velik broj odličnih književnih ratnika koji strpljivo i svjesno, odgovorno i uporno grade identitet na ovom poraženom lokalitetu. Sizifov je to posao danas, kad riječ razuma u svijetu nema nikakav utjecaj i kad je nerazumna potraga za nepostojećom i izmišljenom srećom koja se može kupiti jedino i samo novcem, glupim putovanjima i agencijskim trikovima, poraznom prazninom i svim ostalim što možemo nabrajati do beskraja, zauzela najveći dio našega srca.
Ali pisati o tome gubitku svega, ulaziti u intime i secirati, mesariti, odrađivati toga Sizifa, jedini je pošteni posao pisca. To volimo nazivati kulturom i nitko ne bi htio da je to tako, ali se nećemo maknuti ni milimetar prema nečemu što je drugačije, ako ne znamo da je to tako. U Hrvatskoj danas postoje ti ljudi, ti odlični pisci koje mogu, barem ja, s guštom čitati i misliti da čitam svijet. A zavist, spletke, namještaljke, dio su sveopće ljudske prirode koja nas prati još od izuma poluge. I o tome govorimo i pišemo, toga se želimo osloboditi, zar ne? Za sada, na žalost, možemo samo razumjeti.
* U knjizi "Krađa" pjesme si pisao na temelju pročitanih romana i proznih djela. Jasno je čitaš puno. Dvije posljednje dobitnice NIN-ove nagrade napisale su netipične romane, Milena Marković roman u stihovima "Deca", a Danica Vukićević "Unutrašnje more", u najmanju ruku labavi roman hibridne forme i poetskog karaktera. Bi li se ti prihvatio pisanja romana? Kakav je tvoj odnos prema romanu iz pozicije čitatelja, a kakav iz pozicije pisca?
– Za pisanje romana trebao bih imati vremena, potpuno se utopiti i zaboraviti tko sam. Moji poljski i morski radovi uspješno me sprečavaju u tome, ali ja ne bih rekao da su oni nepobjedivi. Jednom ću se usuditi svome dosadašnjem životu reći ne. Makar mi se čini da sam već gotov s romanom.
* Što čitaš, mimo ovoga što si "ukrao" i dao tome život u knjizi "Krađa"? Kuharice? Filozofsku literaturu? Teorijsku literaturu? Biografije nogometaša?
– Svaštar sam, profesionalni svaštar, znam naoštriti nož, petljati sa strujom, graditi kamenom, pročitati stado pjesama u knjižnici i tu zbirku ostaviti na cjedilu, znam knjigu ostaviti na pola bez grižnje savjesti, znam dobro započeti i nikada ne završiti, znam predano i ponovno čitati romane koje volim, mnoge čitam stalno i ne mogu ih se načitati i nauživati, znam se kao pijan plota uhvatit nekog pisca i pročitati sve što je napisao i što su drugi rekli o njemu, skinem čovjeka do gola, volim stalno čitati "Alkemiju riječi" Parandovskog i to na preskokce, jer nemam strpljenja da dođem do najboljih dijelova i tako neprestano radi zanemarivanja predigre gubim pravi užitak, volim čitati svoje omiljene filozofe i maštati o tome što bi bilo da sam diplomirao i nastavio se baviti filozofijom onako kako pristoji ozbiljnom čovjeku, volim pregledavati kuharice i zamišljati gdje bi mi bio kraj da sam se tome potpuno predao, i knjige o biljkama, travama, vinima čitam i mislim da su one jedine istinite i važne, znam popraviti traktor i izorati zemlju, saditi, vezati udicu i prepoznati mjesto gdje mogu uloviti ribu, ukratko, sitni sam žmukler, uspijevam se dobro prevariti u svim tim važnim stvarima, ali nikada ne zaboravljam da zapravo ne znam ništa i da živim još hiljadu godina, ne bih se maknuo od toga ništa.
* Živiš na otoku Visu, postao si neka vrsta mita, "morski čovik iz Mole Trovne" koji super kuha i piše. Nekad mi se čini da te ljudi zarobljeni u gradovima pomalo romansiraju. Tamo neki Senko Karuza ore u polju i diže vrše, uživa u otočkim smirajima dok se mi kiselimo živčani po uredima... pritom on još ima vremena i za beskrajno čitanje i pisanje. Ima li istine u tome? Kako živiš?
– Jednostavan je odgovor na to: dođite, uzmite traktor, orite, plijevite, polijevajte, čuvajte, svakodnevno njegujte, berite, muljajte, pretačite, izmišljajte, rastačite, pijte, bacajte mreže, dižite se u rumenilu zore dok svi drugi miruju i spavaju, uživite se, razmišljajte o tome kao o jedinoj stvari koju volite i ako vam se to čini preteško, ostanite u svojoj kancelariji, pretvorite je u mjesto koje volite i romantika neće izostati.
* U pjesmi "Thomas Mann - DNEVNICI 1933-1934" stoje stihovi: "Putujte, ostavite domovinu i svojtu, i pišite, svakodnevno i uporno / Pišite, pišite o tome kako pijete čaj... (...) / Pišite, pišite, povijest će već nekako proći". U ovim stihovima kao da je kakav vapaj o neizbježnosti pisanja?
– Da, nije slučajan taj naboj oko Thomasa Mana, nevjerojatna zavist, ljubomora, ne znam kako bih drugačije iskreno to opisao, tu gotovo dječačku želju da živim njegovim životom. Fasciniran sam tom potpunom kontrolom stvari i uvjerenja koja su miljama udaljena od mene, valjda zato. To uporno, svakodnevno pisanje o svemu do posljednjeg daha, e to je taj profesionalizam koji mi nedostaje, pa on zato predstavlja takav autoritet kojem se ponizno mogu predati i iz njega izvući vrhunske trenutke dobrih osjećanja. Ugodno je znati da je nekome pisanje sve.
* Kad je "Krađa" objavljena, zvali su me ljudi i pitali imam li možda knjigu jer je nema još u svim knjižnicama, novi model otkupa malo je usporio dolazak poezije na police. Je li tebi važno da si čitan i pročitan? Imaš li ikakav izravan kontakt s čitateljima?
– Imam, kako ne, i taj kontakt je izuzetno živ. Nakon knjige „Nestajanje“ jedan stariji gospodin mi je prišao na rivi i pred cijelim društvom rekao: "A znaš ti kako se ono kaže, oj pjesniče s dugom kosom, obriši mi dupe nosom." Ali mi je puno ljudi čestitalo na fejsu, rekli su mi to, jer ja nemam tu stvar, i žao mi je što im ne mogu zahvaliti preko toga, samo sam se ovom starijem pojedincu uspio zahvaliti.
A knjige su općenito postale nedostupne, ali zato danas na mjestima u centru gdje su nekada bile gusto naseljene knjižare, u kojima ste mogli kupiti sve što vam srce želi, možete kupiti fantastično donje rublje koje raspaljuje maštu ili pojesti predivno ukrašen burger, tako da se više ne moramo sramiti lepinje i neke tamo glupe pljeskavice koja, usput da kažem, i nije baš neki autohtoni proizvod. Za razliku od burgera. Tako da kultura svakako ide naprijed.
* U književnost si ušao kao kratkopričaš, i taj te glas pratio, majstor kratkih formi iz "oblasti" otočke književnosti. Prebacio si se na poeziju. Molim te da iznova odgovoriš, kako si i zašto počeo pisati poeziju?
– Nije to ipak bio grom iz vedra neba, kako se može učiniti onima koji znaju da nisam prije imao svoju zbirku poezije, pisao sam i objavljivao u Quorumu, devedesetih, pisao sam za Goranovo proljeće nekoliko godina kad sam putovao s tom sjajnom karavanom zanesenjaka po čitavoj Hrvatskoj, čitao u mnogim gradovima, ali mi se ukoričenje tih radova činilo nepriličnim, nedovoljno dobrim. U "Nestajanju" sam ubacio ipak nekoliko njih za koje mi se sada čini da ne gube u mojim očima, makar sam svjestan da nemaju atmosferu i naboj onih novih, nastalih u doba korone. A velika zasluga, glavni krivci za to nastajanje bili su moji prijatelji, Miroslav Mićanović i Tomislav Kuzmanović, koji su me svakodnevno bombardirali svojim pjesmama, pjesmama drugih koje su u to vrijeme neviđanja cirkulirale i bile jedina komunikacija i veza sa ljudima. Pjesme Carol Ann Duffy, koju je u to vrijeme prevodio Kuzma, bila je vrhunac moje ljubavi prema svemu, od nje sam svakodnevno učio ritam i hrabrost da se s lakoćom pripovijeda u pjesmi.
* Nakon tri napisane i objavljene pjesničke knjige i jedne važne cijenjene nagrade, moram te pitati: što je za tebe poezija?
– Bilo bi lijepo kad bih mogao reći da je poezija za mene područje neslućene slobode i igre, ali to bi bio samo lijepi aforizam. Istina je mnogo dublja i kompliciranija, nosi u sebi radost i potrebu stvaranja i bolna razumijevanja onih područja koja niti jednim drugim poznatim alatom ne možemo dosegnuti, koji nam nitko drugi, osim pjesmom, ne može reći. Još ni danas ne mogu razumjeti kako sam mogao uživati i razumjeti pjesme Ezre Pounda kao srednjoškolac, činilo mi se da sam na dnu mračnog i neugodnog bunara iz kojeg mogu vidjeti i osjećati jasnije nego da sam na nekoj uzvisini s dobrim pogledom. I hajde sad ti to shvati, ovako golo, bez pjesme.
* Vezan si od početka za Festival europske kratke priče, nastupaš svake godine, ponekad i kuhaš. Na Visu u Komiži i sam organiziraš jedan mali festival Mare Mare. Porodilo se puno novih festivala u međuvremenu. Što misliš o "festivalizaciji" književnosti? Koji je njezin smisao ili ne-smisao? Što festivali donose autorima, što donese tebi?
– Dobro je da ima festivala i da ih je sve više, da se množe, ipak se tamo sreću ljudi i nagovaraju jedni druge na čitanje, osjeti se uvijek na tim mjestima neki dobar naboj unatoč zlim jezicima i spletkama, pružaju ta čitanja i za aktere i slušatelje neki dobar, iako nestvaran osjećaj, da pisanjem i čitanjem mogu mnogo toga napraviti i popraviti u sebi, da nije sve gola propast. Mnogo sam puta bio ushićen slušajući nekoga kako je izgradio svoju sliku svijeta, različitu od svega viđenog, nosio sam to danima u sebi i mislim da sve to stoji negdje pohranjeno u nekim skladištima duše, pomažući mi neprimjetno, malo, ali dovoljno da me sačuva od propasti.
* Vraćajući se tvojim pjesmama i u "Nestajanju" i u "Otimanju" i u "Krađi", čini mi se kao da svaki put uranjam u veliki val koji se razbija o stijenu i opet se iz te stijene vraća u novom krugu, ne nestaje. Tvoje su pjesme istovremeno i storije i ode i žalopojke s odbljescima stihova koji bi mogli pripadati eseju, nešto je u njima eklektično. Rekla bih da si majstor ritma pjesme. Ako govorimo o poeziji, gdje su tu tvoja formativna uporišta?
– Teško mi je govoriti o formativnim uporištima na način koji se od mene očekuje, rasuto je to svugdje oko mene, kako u kratkim pričama, romanima, filozofskom štivu, tako i u okolnom svijetu koji nema nikakve veze s literaturom, jednostavno uhvatite sebe kako je to vaš način percepcije svijeta i izražavanja, ali sigurno bez jako puno čitanja i pažljivog promatranja teksta, nikada ne bih uspio izgraditi vlastiti stil. Sad, dalo bi se nabrajati mnoge koji su me tome naučili i čiji sam dužnik, ali bio bih nepravedan sastavljajući neku ljestvicu i prioritete, svatko je u svoje vrijeme bio najvažnije biće u mom životu, uključujući i one koje sam u mladosti imitirao, a sada se toga sramim. Pavese i Hamsun žive u meni makar ih odavno ne čitam, mnogo je još takvih roditelja koji te samo stvore i živiš po njihovu ključu, kao da su ti utisnuli gene kojima ne možeš pobjeći. Pa se stalno pitaš tko si i da li to oni govore s tvoga ramena.
Gabriel García Márquez
SJEĆANJE NA MOJE TUŽNE KURVE
Ljubavi niotkuda. Potrošio sam cijeli svoj život
U društvu samoće, pišući o drugima, vjerujući
Da ih stvaram, usidren u očaju, čekajući starost
I smrt koje nisu htjele moje društvo.
Sada, u devedesetoj, mogu ispričati svoju životnu priču
Koja je započela na kraju, kada više nema nade.
Nikada nisam imao ženu koju nisam platio
Da provede noć u mome krevetu, zagrljena
Samo do svitanja i, ne znajući dugačije, kupio
Sam si nevinost djevojke kao posljednji poklon.
U samo jednoj noći dok sam je promatrao
Čekajući da se probudi, njen život je ušao u mene
Ubrzao disanje i smjer krvi, gradeći me od početka.
Razbijao sam stvari u napadu ljubomore, čekao
Plakao, napokon shvatio Leopardijeve riječi: Jao
Meni, ako je ljubavi, kako boli!
Ni za što na svijetu ne bih mijenjao tu bol.
Na kraju svoga života mogu vas izvijestiti
Da u ljubavi ne umirete sami, pa makar se ona dogodi
Pred sam kraj vašeg posljednjeg dana.
(preuzeto iz zbirke "Krađa" Senka Karuze, MeandarMedia, 2023.)
Podijeli na Facebook
