Razgovarala Tanja Tolić
Studij skandinavistike u Zagrebu već je godinama vrlo popularan: znalo se dogoditi, zbog ograničenog broja upisa, da ima po 10 ili 15 kandidata za jedno mjesto. Istodobno, skandinavska književnost sve se više čita u Hrvatskoj, dobrim dijelom zahvaljujući izdašnim skandinavskim potporama za prevođenje na druge jezike. O svemu tome razgovaramo s jednim od najboljih hrvatskih prevoditelja Mišom Grundlerom, koji se specijalizirao za prevođenje s danskog, norveškog, švedskog i engleskog jezika.
* Kad smo dogovarali ovaj intervju, kojem je neposredni povod tvoj prijevod nove knjige Tove Ditlevsen "Vilhelmova soba", rekao si mi da rado govoriš o njoj. Evo ti prilike: kako bi nekoga nagovorio da pročita njezinu knjigu? Zašto je važna?
– Tove Ditlevsen najomiljenija mi je od svih autor(ic)a koje sam preveo jer ostavlja poseban dojam na mene kao čitatelja svojim nepretencioznim, autoironičnim stilom pisanja. Osim novoobjavljene "Vilhelmove sobe", preporučio bih i ostale njezine naslove objavljene u Hrvatskoj – Kopenhašku trilogiju "Djetinjstvo", "Mladost" i "Ovisnost" te "Lica", roman na koji se donekle nastavlja "Vilhelmova soba". Ditlevsen je posebna pojava u danskoj književnosti jer bila je prva žena koja je živjela od pisanja u Danskoj – i to pod vlastitim imenom. U to je doba književnost u Danskoj, a i šire, bila gotovo ekskluzivan muški klub rezerviran za višu društvenu klasu i obrazovanije slojeve.
Čak je i slavna Karen Blixen, suvremenica Tove Ditlevsen, pisala pod muškim pseudonimom kako bi se probila na književnoj sceni. Ditlevsen je potekla iz siromašne radničke obitelji, obrazovanje je bila prisiljena prekinuti nakon osnovne škole, obitelj od nje nije očekivala ništa doli da se uda i rađa djecu, a otac joj je, kad je izrazila želju da se bavi pisanjem, rekao da žene nipošto ne mogu biti pisci.
Sve to ipak je nije slomilo ni pokolebalo; malo-pomalo, objavljujući svoju poeziju i prozne tekstove u nastavcima u novinama, postala je poznata široj javnosti i stekla status heroine "malih ljudi" i radničke klase, jer pisala je jednostavnim jezikom i pitkim stilom razumljivim svakome – što joj književna elita nikada nije oprostila i zbog čega su je za života zaobišle sve službene nagrade. Desetljećima kasnije, Ditlevsen je postala i svojevrsna ikona feminizma u Danskoj jer je kao pionirka otvorila vrata drugim ženama u književnosti – ona nije samo probila onaj "stakleni strop" s kojim se žene susreću u mnogim profesijama, nego je probila zid od armiranog betona.
* Koje su specifičnosti i izazovi danskog jezika? Koliko uopće poznajemo dansku književnost u Hrvatskoj, mimo Karen Blixen i Hansa Christiana Andersena?
– Danski, kao germanski jezik, ima mnoge sličnosti s engleskim i njemačkim, što olakšava učenje i usvajanje tog jezika. Međutim, budući da je meni i ostalim našim prevoditeljima sa skandinavskih jezika prvi jezik na studiju skandinavistike na Filozofskom fakultetu bio švedski, potrebno je dosta koncentracije da ne dođe do „pobrkanih lončića“ i miješanja sličnih pojmova i fraza različitog značenja u tim vrlo srodnim jezicima.
Danska književnost kod nas je zaista desetljećima bila svedena na dva slova, A i B – Andersena i Blixen. Izuzev Kierkegaarda, koji podjednako pripada književnosti i filozofiji, mimoišli su nas klasici poput Martina Andersena Nexøa i Henrika Pontoppidana, po čijim su romanima snimljeni i nagradama ovjenčani filmovi, a ostali smo uskraćeni za mnoga danska djela, dobrim dijelom i zbog premalo prevoditelja. Novi val danske književnosti započeo je sredinom 90-ih godina kada je roman "Smilla osjeća snijeg" Petera Høega postao svjetski bestseler, a danas i naša publika ima priliku čitati sve više danske književnosti – od kralja krimića Jussija Adlera Olsena, socijalno angažirane Aste Olivije Nordenhof, koja otkriva naličje danskog društva, do Solvej Balle, koja je ove godine nominirana za prestižnu nagradu Booker.
* Uz engleski, prevodiš sa švedskog, danskog i norveškog. U čemu su sličnosti među tim jezicima, ako ih ima?
– Švedski, danski i norveški vrlo su slični i srodni jezici, po mnogočemu usporedivi s južnoslavenskim jezicima iz naše regije. U pisanom obliku, danski i norveška varijanta bokmål (književni urbani standard nasuprot provincijalnom nynorsku kojim piše npr. Jon Fosse) gotovo su identični, a razlike su malene kao između hrvatskoga i srpskoga, no izgovor im se prilično razlikuje. Govornici svih triju jezika mogu se međusobno sporazumjeti unatoč razlikama i komunicirati svatko na svojem jeziku bez upotrebe engleskog ili nekog drugog jezika kao posrednika, iako mogućnost sporazumijevanja uvelike ovisi o dijalektu koji netko govori, jer u skandinavskim zemljama nikada nije određen standardni izgovor, odnosno pravogovor, što katkada može dovesti i do težeg razumijevanja između govornika istog jezika iz različitih krajeva zemlje (kao npr. kad bi kod nas Međimurci i Istrijani razgovarali na svojim dijalektima bez uporabe standarda). Ipak, o visokoj međusobnoj razumljivosti najbolje govori i činjenica da u svim novijim skandinavskim filmovima glume glumci iz svih triju zemalja i svatko od njih govori na svojem jeziku.
* Što misliš, zašto su skandinavski pisci i njihova književnost sve popularniji zadnjih godina u Hrvatskoj, osim očitog razloga – jer skandinavske zemlje ulažu mnogo novca u prijevode njihovih književnih djela na druge jezike?
– Osim očitog razloga, izdašnih potpora širenju skandinavskih književnosti u inozemstvu, smatram da je važan razlog popularnosti skandinavskih pisaca to što se bave aktualnim temama i udaraju temelje nekih novih žanrova, kao što je npr. klimatska književnost, koja se bavi klimatskom krizom i globalnim zatopljenjem te nudi vizije budućnosti kako u optimističnom, tako i u pesimističnom, nerijetko distopijskom scenariju. Skandinavski pisci poput Knausgårda i Vigdis Hjorth ponovno su popularizirali žanr autofikcije, pokret #MeToo naveo je mnoge književnice da progovore o zlostavljanjima, a globalno popularni krimići, skandi noir, ističu se po socijalnoj orijentaciji i promišljanju uzroka zločina kroz prizmu društva kao cjeline, socijalne nepravde te marginalizacije skupina i pojedinaca, što odstupa od klasičnog whodunnita. Zbog tog pristupa nordijski pisci u posljednjih su dvadesetak godina među najčitanijima u Hrvatskoj i svijetu.
* Izbrojala sam, na stranicama Društva hrvatskih književnih prevodilaca, da si preveo 46 knjiga u jedanaest godina, od 2013. godine. U prosjeku, dakle, četiri do pet knjiga godišnje. Je li računica ispravna? Koliko ti vremena treba za prijevod prosječne knjige? Kako izgleda prevoditeljev dan? Jesi li okružen rječnicima, litrama kave i ne vidiš ni sunca ni mjeseca?
– Točno, a kad izađe još nekoliko prijevoda koje sam dovršio, a još nisu objavljeni, doći ću do okruglog broja 50. Vremenski opseg potreban za prevođenje jedne knjige strahovito varira i često mi je, kad mi izdavači ponude neki naslov, nemoguće na prvu procijeniti koliko će mi vremena trebati; katkada knjigu od 500-600 stranica prevedem brže nego neku od 150, u kojoj je svaka rečenica izazov. Upravo zato i broj knjiga prevedenih u jednoj godini nikad nije isti – katkad će ih biti sedam-osam, katkad jedna-dvije.
Jedan radni dan svakom prevoditelju izgleda drukčije, ovisno kakav nam je bioritam i jesmo li ranoranioci ili noćne ptice. Ja obično ustajem oko pet ujutro jer sam tada najbolje koncentriran i nema distrakcija u obliku mejlova i telefonskih poziva pa najviše posla odradim prije nego što dan zapravo započne. Iako rječnika, leksikona i drugih priručnika imam mnogo, zapravo se uglavnom u prevođenju koristim internetskim izvorima i pravom malom bibliotekom u PDF formatu, što ubrzava pronalaženje potrebne informacije.
A koliko će sati radni dan trajati, hoću li odrvenjeti na radnom stolcu za računalom, koliko ću kave (i piva, koje navodno potiče kreativno razmišljanje) popiti te hoću li biti prisiljen propuštati druženja i društvena događanja, to uvijek ovisi o tome koliko se opasno približio rok za predaju prijevoda.
* Što čini dobrog prevoditelja, a što dobar prijevod? I je li istina, kao što si rekao u jednom intervjuu, da prevoditelji pate od sindroma uljeza? Što bi to uopće značilo?
– Dobar prevoditelj po definiciji je apsurdno, šredingerovsko stvorenje jer se laća zadatka da u tekstu promijeni sve tako da zapravo ne promijeni ništa u pogledu smisla, značenja i duha teksta; prevoditelj mora biti sveprisutan, tj. prevesti svaki dio izvornog teksta ne ispuštajući pritom ništa, ali svejedno ostati nevidljiv da se prevoditeljska ruka ne primijeti, a tekst čita jednakom lakoćom kao na izvornom jeziku. Zbog te činjenice da prevoditelji ujedno stvaraju autorski tekst prepisujući tuđi mnogi od nas osjećaju takozvani sindrom uljeza, kako se kod nas uvriježilo nazivati imposter syndrome, a koji je kolegica Anita Peti Stantić još bolje prevela kao "sindrom blefera", jer se doima kao podvaljujemo nešto tuđe sa svojim potpisom, poput tribute benda koji ne stvara ništa svoje. Ipak, utjehu nalazimo u riječima samih pisaca, poput Saramaga, koji je izjavio da pisci stvaraju nacionalnu književnost, a prevoditelji svjetsku.
* Koju ti je knjigu bilo najteže prevesti i zašto?
– Tu bih morao izdvojiti dvije: sonetni vijenac "Dolina leptira: rekvijem" danske pjesnikinje Inger Christensen i roman "Kad smo bili mlađi" norveškog pisca hrvatskih korijena Olivera Lovrenskog. Kod "Doline leptira" zahtjevna je već sama činjenica da prevođenje soneta iziskuje poštovanje klasične forme i zadržavanje izvornog ritma, metrike i rime.
Sonetni vijenac još je višestruko zahtjevniji jer radi se o petnaest povezanih soneta pri čemu drugi započinje posljednjim stihom prvoga, treći posljednjim stihom drugoga i tako dalje sve do petnaestog, takozvanog magistrale ili majstorskog, koji se sastoji od prvih stihova prethodnih četrnaest soneta, a svi moraju biti savršeno metrički posloženi. Kod prijevoda takvoga djela svaka izmjena u jednom stihu jednog soneta povlači domino-efekt promjena u ostalima.
S druge strane, naoko lak zadatak prevođenja opsegom nevelike knjige Olivera Lovrenskog pokazao se izuzetno zahtjevnim jer sam se prvi put našao pred izazovom da prije prevođenja prvo moram naučiti novi jezik – jezik današnje mladeži. Shvatio sam da mi je sleng mladih Norvežana imigrantskog podrijetla jednako slabo poznat kao i jezik današnje hrvatske mladeži (ne lažem se da sam s 37 još mlad) pa je za prevođenje te knjige bilo potrebno pročitati bezbroj stranica norveških foruma i naćuliti uši kad god bih na ulici čuo grupu mladih kako razgovaraju i pritom pokušati upamtiti izraze kojima se koriste. Koliko sam uspio u prenošenju tog "stranog" jezika prosudit će mlada publika.
* Koju bi knjigu volio prevesti, postoji li zlatni gral prevođenja za kojim žudiš?
– Oduvijek sam slab na poeziju engleskih pjesnika romantizma, a ta su djela kod nas relativno slabo i sporadično prevođena. Budući da se najbolje osjećam kad prevodim poeziju, volio bih u nekom idealnom scenariju prevesti antologiju romantičke poezije, to jest izbor iz pjesama Wordswortha, Coleridgea, Byrona, Shelleyja, Blakea i Keatsa.
Mišo Grundler na predstavljanju hrvatskog izdanja "Vilhelmove sobe" velike danske književnice Tove Ditlevsen u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića (Foto: Ante Gudelj za Lector)
* Javnosti je možda manje poznato da radiš i kao prevoditelj za Hrvatsku televiziju, preveo si brojne popularne skandinavske serije poput "Borgena" i "Forbrydelsena" (Ubojstvo), gotovo cjelokupni opus Ingmara Begmana, ali i mnoge filmove, dokumentarce i serije s engleskog jezika. Koji su izazovi audiovizualnog prevođenja, odnosno titlanja i sinkronizacije?
– Audiovizualno prevođenje specifična je grana prevodilačke struke i jedina vrsta prijevoda u kojoj publika istodobno može pratiti izvornik i prijevod te, shodno tomu, ocijeniti kvalitetu prijevoda. A vjerujte, gledatelji se ne libe smjesta poslati ljute kritike ako zaključe da je prijevod manjkav.
Kod titlanja poseban je izazov ograničenost prostorom titla – u dva retka od 35-40 znakova s bjelinama mora stati sve što je izrečeno, a kada ne stane sve, što najčešće i jest slučaj, prevoditelji moraju donijeti odluku što je najbitnije, odnosno što ostaviti, a što ispustiti, a da pritom prijevod kao cjelina ne trpi i ne odstupa od originala.
Riječ je, dakle, o prilagodbi ili adaptaciji, otud ono "preveo i prilagodio" na odjavnoj špici. Ako govornici govore veoma brzo, a titl mora ostati na ekranu dovoljno dugo da ga gledatelji stignu pročitati (prosječno ljudsko oko može pročitati 15 znakova po sekundi), katkada je potrebno sažeti i prilagoditi po tri-četiri rečenice u jednu, a ne izgubiti ništa bitno za kontekst i radnju. Kod sinkronizacije nužno je i paziti da broj riječi u prijevodu bude podjednak broju riječi izgovorenih originalu jer tekst koji čitaju spikeri ili glumci treba se poklapati s tekstom koji netko govori na ekranu i trajati jednako dugo.
* Radiš kao vanjski suradnik na Katedri za skandinavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predaješ staronordijsku književnost i mitologiju u sklopu kolegija Uvod u skandinavske književnosti, a držiš i predavanja iz kolegija Prevoditeljski praktikum na istoj katedri. Znam da te studenti poštuju i vole. Kakav je tvoj pristup kao predavača? I kako bi ti opisao današnje studente – naime, nerijetko čujemo da današnji mladi ljudi imaju slab vokabular, malo čitaju, općenito se čini kao da nisu osobito zainteresirani za studij?
– Vremena se mijenjaju, a s njima i nove generacije studenata. Mislim da nema smisla očekivati da sve ostane isto i da se netko prilagođava našim predodžbama, zato se nastavnici također trebaju prilagođavati i mijenjati svoje metode i pristup ako uoče da ono što je prije funkcioniralo više ne daje rezultate u praksi. Potrebno je katkad, kao u mom slučaju prevođenja knjige za današnje mlade ljude, naučiti "novi jezik" da bi komunikacija bila tečna. Mislim da imam vrlo otvoren i kvalitetan odnos sa studentima i drago mi je što mi se mnogi od njih, čak i godinama kasnije, znaju javiti ako im treba kakva preporuka ili savjet jer znaju da sam im na raspolaganju i spreman pomoći kako god mogu.
* Čini mi se da švedski jezik zadnjih godina postaje sve popularniji, u smislu da ga sve više mladih ljudi odabire studirati. Jesam li u pravu? U čemu je privlačnost ili ekonomska prednost švedskog (i drugih skandinavskih) jezika?
– Studij skandinavistike u Zagrebu već je godinama vrlo popularan; znalo se dogoditi, zbog ograničenog broja upisa, da ima po 10 ili 15 kandidata za jedno mjesto. Mislim da mi Hrvati oduvijek Skandinaviju idealiziramo i gledamo kao svojevrsnu utopiju socijalne države i općeg blagostanja, a otud proizlazi i želja za učenjem švedskog i drugih skandinavskih jezika te, sasvim razumljivo, kod mnogih namjera preseljenja u taj sjeverni Cockaigne.
* Prijatelji smo na Facebooku pa tako svjedočim tvojim brojnim i duhovitim igrama riječima; ti si tamo jedan od najzabavnijih ljudi. Često se te igre riječima vrte oko miševa, kao aluzija na tvoje ime, pa možda da razjasnimo tu veliku enigmu: kako si dobio ime Mišo?
– Haha, postao sam zloglasan zbog svojeg nadrirječništva i povremeno suludog poigravanja riječima, ali ime mi potječe iz prilično tradicionalnog konteksta – dobio sam ga po didi, koji je pak ime Mišo nosio jer se u malom slavonskom selu Gornjem Predrijevu, gdje su baka i on živjeli, za proštenje, tj. kirvaj, slavi sveti Mihael. Čisto kurioziteta radi, jedini pravi Mišo, Kovač dakako, živio je godinama nekoliko zgrada od mene na zagrebačkoj Malešnici pa sam mnoge taksiste ljuto ucvilio kad bih se umjesto njega pojavio ja…
* Intervju je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
