Jon Fosse: Odem u tajno mjesto u sebi i pišem. Ali ne znam ništa o tom mjestu…

Razgovarala Karolina Lisak Vidović

Kada je 2023. godine Švedska akademija objavila da je norveški književnik Jon Fosse dobitnik najprestižnijeg svjetskog književnog priznanja, Nobelove nagrade, mnogi su se iznenadili. On je od onih autora koji ne vrište ni stilom ni temama. Njegovo je pisanje poput tihog vala koji nježno preplavljuje čitatelja i nadahnjuje ga. Djela su mu suptilna, daleko od tržišnih hitova, ali upravo u tome leži njihova snaga. Fosse ne piše da bi impresionirao, nego da dođe do onog najdubljeg u čovjeku. Njegova proza i njegove drame nisu bučne ni spektakularne, ali u njima odjekuju najsnažnije ljudske emocije – tjeskoba, ljubav, gubitak, samoća – i dotiču milijune čitatelja diljem svijeta.

Ekipa HRT-ove emisije "Što je klasik?" posjetila je Jona Fossea u Oslu i snimila ga u kazalištu Det Norske teatret koje izvodi njegova djela, i to u jednoj od scenografija njegovih komada. Radi se o predstavi "Netko" čiju scenografiju potpisuje Sven Haraldsson. Fosseova djela često prikazuju obične ljude u jednostavnim situacijama. No, ispod te jednostavnosti krije se duboka metafizička dimenzija. On istražuje granice između života i smrti, sna i jave, a to su teme s kojima se svi susrećemo u životu, bili toga svjesni ili ne.

* G. Fosse, hvala što ste naš gost u emisiji "Što je klasik?". Nadam se da imate odgovor na to pitanje jer ga ja nemam. Stalno ga iznova postavljam.

– Što je klasik?

* Da.

– To je teško pitanje. Jednostavan odgovor...

Najviše se bavim književnošću. Jednostavan odgovor je da postoji konsenzus o određenim piscima i djelima koje stalno iznova čitaju manje-više diljem svijeta. Možemo reći da su to klasici. Naravno, možete imati pisce i djela koji su klasici u samo jednoj zemlji, u nacionalnoj književnosti te zemlje. Postoji određena kvaliteta koju djela imaju i zato postaju klasici. Da se pozovem na teoretičara književnosti kojemu se divim i kojega često čitam Harolda Blooma. Rekao je da je to mješavina nečega nepoznatoga, nečega čudnoga, a što je u isto vrijeme potpuno poznato i razumljivo. Da to parafraziram svojim riječima. To mora biti jedinstveno, gotovo idiosinkratično u mnogim slučajevima, a istodobno univerzalno. Mora nadilaziti vrijeme, granice, jezike i slično.

* Književni stručnjaci smatraju da ste vi suvremeni klasik. Italo Calvino, jedan od talijanskih klasika, rekao je da je klasik djelo koje nikada ne prestaje poručivati nešto novo. I vi ste rekli nešto slično.

– Slažem se s tim. Sva važna ili velika umjetnička djela stalno poručuju nešto novo. Ona nisu nešto što pročitate pa stavite sa strane.

* I zaboravite.

– Mnoga djela koja nisu klasici snažno su povezana s vremenom u kojem su nastala, sa zemljom u kojoj su nastala, s određenom porukom i slično. Ali, općenito, dobra književnost ima neki nijemi glas u sebi. Ja to zovem nijemim jezikom. Bit je u tom jeziku, kako ljudi čuju taj jezik, kako on utječe na vas. Naravno, to ovisi i o vama.

* Da, književnost se vrti oko jezika i kako ga rabimo.

– Rekao bih... Jako volim slikara Marka Rothka. Njegove mi se slike neprestano obraćaju iako su potpuno nijeme. Govore nešto što mene dira. Ne mogu točno reći što je to. To nešto vjerojatno nekom drugom znači nešto drugo. Ali slike mi se svejedno obraćaju, ali nijemo. Iako je književnost na nekoj razini komunikacija, mislim da je književnost sjajna ako komunicira tako nijemo. To je na neki način dimenzija koja gotovo da i nema nikakve veze sa stvarnim svijetom, svijetom o kojem govori.

* I ja jako volim Rothka. Ali to što ste spomenuli, to se dogodilo meni s vašim djelima.

 – Hvala!

* Znam da se divite Danteovoj "Božanstvenoj komediji". Pročitali ste je mnogo puta. Zašto?

– Nastojim je shvatiti. To je jedan od najvećih klasika.

* Svih vremena.

– Da, u povijesti. Teško se unijeti u tu knjigu, bar meni, i shvatiti je na jednostavnoj razini. Još je na neki način pokušavam shvatiti, i to na osnovnoj razini, da se tako izrazim. Ali to je fascinantno. Prvi sam je put pročitao u srednjim dvadesetima ili otprilike u to vrijeme. Prije nekoliko mjeseci ponovno sam pročitao "Pakao", novi prijevod na norveški.

* Zovu vas Beckettom 21. stoljeća. Tako vas je nazvao Le Monde. Znam da se divite i Beckettu, posebno djelu "U očekivanju Godota".

– Beckett me počeo rano zanimati. Kad sam išao u kazalište kao mladić, gotovo mi je sve bilo dosadno. Nije mi se svidjelo. Ali ovdje gdje mi sada sjedimo gledao sam sjajnu produkciju njegova djela "Three Plays". Te sam večeri prvi put uživao u kazalištu. Dakle... Nakon toga sam čitao njegove drame, čak i njegovu fikciju. On je i dalje jedan od pisaca kojima se divim. Ali, naravno, s godinama vam sve dosadi, čak i Beckett, recimo to tako. Više se toliko ne bavim njime.

Što se tiče moje fikcije, mislim da Beckett uopće nije utjecao na nju. Ne privlači me. Ne znam zašto. Ali njegove me drame i dalje privlače. Možda kraće drame iz njegova kasnijeg razdoblja. Ali... 

Nisam planirao pisati za kazalište, no zamolili su me. Samo pokušavam preživjeti kao pisac, i to od mladih dana. Trebao sam dobiti mnogo novca za uvod i sinopsis drame. Ne vjerujem u sinopsise. Nemoguće je napraviti sinopsis kada je riječ o književnosti, isto kao što se ne može napraviti sinopsis glazbe. Napisao sam uvod, nastavio sam pisati i napisao sam cijelu dramu. Drama je svjetsku premijeru imala u ovoj prostoriji, na ovoj pozornici. Na neki način, da bih se udaljio od Beckettova "U očekivanju Godota", djelo sam nazvao "Netko će doći".

* Kao suprotnost.

– Da. Pokušao sam iskoristiti Becketta, ili sam bar umislio da to mogu, kao neku očinsku figuru protiv koje se mogu pobuniti. Nisam htio samo kopirati njegov stil.

* Spomenuli smo Becketta. Sjetila sam se, kad je dobio Nobelovu nagradu, njegova žena je rekla: "Koja katastrofa!" Poljska pjesnikinja Wisława Szymborska, koja je također dobila Nobelovu nagradu, rekla je: "To je kao tsunami." Što se promijenilo u vašem životu nakon Nobelove nagrade?

– Znate, mogu shvatiti tu Beckettovu reakciju... To je rekla njegova žena. Kakva katastrofa! Nešto slično. Beckett nije ni otišao na dodjelu.

* Nije bio na ceremoniji.

– Nije. Dobro to razumijem. Ni ja nisam htio ići, da budem iskren. Morao sam se boriti sam sa sobom kako bih otišao. Ne volim preburna društva, velike zabave i slično. Čudno, mnogi su dramatičari takvi, čak i pisci.

* Znam.

– Introverti su. Žele živjeti povučeno. Beckett nije otišao na dodjelu. Nije otišao ni Pinter. Tada je bilo velikih problema oko toga. Naravno, nije otišla ni Elfriede Jelinek. Dakle, mislim... Većina dramatičara koji su u posljednje vrijeme primili Nobelovu nagradu nije otišla na dodjelu. U isto vrijeme osjećam da je to obveza. Taj ritual u Stockholmu, to je... Nobelova nagrada veoma je slavna i ugledna. Povezana je s tim gotovo liturgijskim obredom u Stockholmu.

* Svidio mi se vaš govor prilikom primanja Nobelove nagrade.

– Da?

* Pisac ste. Kako definirate uspjeh? Je li važno doprijeti do publike, usavršiti stil ili nešto drugo?

– Ako uspijem napisati nešto za što sam siguran da je dobro, to je za mene uspjeh. To što se nešto svidi kritičarima, to što mnogo ljudi kupi knjigu ili pogleda predstavu, usuđujem se reći da to uopće nije važno. To je moje iskreno mišljenje. Kad su u kazalištu prvi put prikazali moje drame, uglavnom su dobivale loše ocjene. Mnoge ih je postavio isti redatelj. Dogovorili smo se zajedno s glumcima. Ako uspijemo složiti ono što mi smatramo dobrom produkcijom, to je onda dobra produkcija, kritičari mogu reći što god žele. Nije nas briga. To je i moje stajalište. Mogu reći što god žele ako ja znam da sam napisao nešto dobro. A kako čovjek zna je li napisao nešto dobro?

* To je pravo pitanje.

– Kada ja pišem fikciju, ili čak poeziju, gotovo uvijek znam je li dobra ili nije. Ali kada pišem za kazalište, često sam nesiguran. Ja sam pisac, nisam profesionalni kazalištarac. Dakle, ta preobrazba teksta u predstavu... Pitam se je li to moguće učiniti s onim što sam napisao.

* Složenije je.

– Još sam nesiguran kada je riječ o tome. Ali kada sam napisao prvu dramu "Netko će doći", bio sam siguran da sam napisao nešto dobro. Ali nisam bio siguran kada je riječ o tome može li se taj tekst prebaciti na pozornicu. Ali pisao sam sve više i više i nisam bio najsigurniji kada je riječ o tim dramama.

* Spomenuli ste poeziju. Vaša je proza veoma poetična. Pišete poeziju, ali rijetko govorite o njoj. Zašto?

– Ne, mislim da je poezija na neki način poput ljubavi i Boga. Spoznate ih kad ih osjetite. Ali nemoguće je izreći što je to. Ili ako kažete što je to, to nije poezija, to nije Bog. Ne možete to definirati, kvalitetu te književnosti ili bilo čega. Naravno, i život može biti poetičan. To nije povezano s lirskim pjesmama, iako sam i njih često pisao. Ali to je nešto drugo. Poezija može biti i epska.

* Naravno. Mislim da nikada nisam čula bolju definiciju poezije. Znam da više ne dolazite na predstave nastale prema vašim djelima. Nepodnošljivo vam je ponovno čitati vlastite knjige i mrzite analizirati svoj rad. Ali sada to moramo, samo malo. Oprostite. Zaista se divim vašim djelima. Posebno mi se sviđa kako su istodobno i jednostavna i duboka. O dubokim idejama pišete jednostavno, običnim jezikom. Otkrivate mistiku svakodnevnog života. Kako ste osmislili, da se tako izrazim, takav stil, takvu koncepciju mističnog realizma?

– Ništa nisam osmislio. Ako u književnosti pokušate osmisliti nešto, to rezultira lošim djelima, lošom književnošću. To na neki način morate dobiti. Kad sam... Stil kojim pišem bio je vidljiv i u prvom romanu, koji sam napisao s 20 godina, a objavljen je nekoliko godina poslije. Zašto sam pisao tako kako sam pisao? Ne znam. Ali za moj je stil veoma važna književna muzikalnost. Počeo sam pisati nakon razdoblja u životu u kojem me jako zanimala glazba. Svirao sam električnu gitaru u bendu.

* Htjeli ste biti rock-gitarist.

– Ali svirao sam i akustičnu gitaru. Nisam to htio, jednostavno sam to radio. Tada nisam imao nikakvih ambicija. Samo sam volio slušati glazbu i svirati. I to je sve. Ali bio sam u bendu koji je svirao na mjesnim plesnjacima. Na plesove su smjeli doći stariji od 16 godina. Ali kad sam prvi put svirao, imao sam samo 14 godina. Svi smo bili jako mladi. Ali mislim da smo dobro svirali. Nisam bio dobar glazbenik, to sam brzo shvatio. Ali mislim da to nije glavni razlog zašto sam prestao svirati. No prestao sam svirati, prestao sam slušati glazbu i počeo sam pisati. Kad pišem, na neki način pokušavam stvoriti... Kako da se izrazim? Želim ponoviti ono što sam osjećao kad sam svirao.

* Glazba je zaista prisutna u vašim djelima, osjeti se ritam.

– Da, ritam i sve ostalo. To je... U biti, kada bih to opisao jednom riječju, rekao bih da se radi o ritmu. Svako djelo treba vlastiti ritam, vlastito gibanje. Kada pišem novo djelo, stvaram novi ritam, da se tako izrazim. A i ritam je teško definirati. Do neke razine može biti jako jednostavan. No kada govorimo o najdubljoj razini, veoma ga je teško definirati. Ne mogu to reći, ne znam. Ali i dalje osjećam da je to najtočnija riječ koju ću upotrijebiti ako svoja djela želim opisati samo jednom riječju.

* Ne morate reći što je to. Mi to možemo osjetiti kad čitamo vaša djela.

– Da, mislim da je to tako. Ponavljam, kao i s poezijom...

* Bolje je to osjetiti.

– Da. I mislim da se to ne može objasniti. Ritam se mijenja, nije isti, nije statičan.

* Naravno. Dinamičan je.

– To onda nije ritam. Da... Kada pišem, muči me samo ono što nazivam formom. Naravno, to je povezano s mnogo elemenata, ovisno o tome radi li se o drami, romanu ili čemu već. Kada pišem, moram se pobrinuti da sve bude kako treba. U njemačkom se to zove Stimmigkeit, koherentnost. Sve mora biti... Sve mora odgovarati svemu. Ako promijenim nešto na 12. stranici, moram promijeniti i nešto na 15. stranici ili na 72. stranici.

* Sve je povezano.

– Da. Držim se tajnih pravila koja stvorim kada počnem pisati. Moram slijediti ta pravila. Ali moram slijediti i nešto drugo. U nekom trenutku kada pišem osjetim da je ono što pišem već napisano. Da postoji negdje.

* I samo to morate zapisati.

– Moram to osluškivati i pokušati to shvatiti.

* Možete li nam reći još nešto o tome odakle to dolazi? Rekli ste da je to mjesto sveto, da ne znate mnogo o njemu. Ali mislim da znate.

– Da... Znate, počeo sam pisati jako mlad. Mislim da sam imao 12 godina. Prvo sam pisao stihove za pjesme. Pisao sam pjesme i pokušavao sam napisati i stihove. Onda sam prešao na kratke pjesme i priče. To je sve bilo užasno. Ali svejedno sam pisao.

Kada sam pisao, svidjelo mi se kako se osjećam. Osjećao sam kao da mogu pobjeći iz stvarnosti, od onoga što mi se nije sviđalo. Mogao sam biti u tom svojem mjestu, na neki način u svojem svemiru. Da se tako izrazim, otišao sam u to neko mjesto u sebi. I tada sam mogao pisati. Otišao sam u to mjesto i pisao. I dalje je isto. Odem onamo i pišem. Ali ne znam ništa o tome mjestu i ne želim znati ništa. Ali kada bih znao ili to pokušao objasniti, ili nešto slično, uništio bih to mjesto. Jednostavno bi nestalo. To je isti osjećaj, ono što osjećam u sebi.

Čini mi se da pišem iz tog tajnog mjesta. No istodobno nikada ne pišem ništa autobiografski. Nikada izravno ne posežem za vlastitim iskustvima. Preobrazim ih i iskoristim na drugi način, ali to nikada nije ono što sam izravno doživio. Naime, to uopće ne funkcionira. To jednostavno postane loša književnost. Moram prijeći u svoj svijet pisanja kako bi to postala književnost. Moram preobraziti iskustva. Tako dobiju oblik kojim se može napisati nešto dobro. To je jednostavno tako. Ali u tom procesu, kad pišem iz tog tajnog mjesta, ako osjetim da je uvod dobar ili nešto, u jednom trenutku osjetim da to nešto postoji. I onda to moram dovršiti. Ne osjećam to u sebi, to je negdje izvan mene.

* Pisanje ste usporedili s molitvom.

– Da, jesam. Sjećam se toga. To sam učinio jednom u intervjuu. Sramio sam se kada sam to pročitao.

* Zašto?

– Mislio sam da je to možda glupo.

* Ne, mislim da je to istina.

– Da, istina je. Ali mislio sam da sam rekao nešto originalno. Poslije sam pročitao da je to isto rekao i Franz Kafka, da je pisanje vrsta molitve. Sada bolje shvaćam zašto sam to rekao. I slažem se s tim. Ali to ne vrijedi za sve što pišem, da se tako izrazim. Ali za većinu onoga što sam napisao mogu reći da je to neka vrsta molitve.

* Jako mi se sviđa vaš roman "Jutro i večer". Duboko me ganuo. Ne znam želite li čuti da su vaši čitatelji jako emotivni kada čitaju vaše knjige, da zamalo da ne zaplaču. Naime, to se dogodilo meni.

– Znate, kad ja pišem, uđem u svemir koji sam pokušao opisati. Svako je djelo svemir za sebe. "Jutro i večer" ima svoj svemir. Kad pišem, mene ne obuzmu osjećaji. Mislim da se to dogodilo jedanput ili dvaput. Ali osjećam da su neki trenuci jači od drugih kad pišem. Ali ne obuzmu me osjećaji.

* Ali vaše čitatelje obuzmu.

– Da, da. Mislim da tako i treba biti. To je kao u kazalištu. Osjećaji ne obuzimaju glumce, nego publiku. To je staro pravilo. Ako glumci osjećaju previše toga, publika ne osjeća ništa.

* Dobili ste Nobelovu nagradu jer ste dali glas onomu što se ne može izreći. Često pomislim da je neizrecivo razlog zašto književnost uopće postoji.

– Da, mislim da se mogu složiti s tim. Znate, možete pokušati shvatiti život, onoliko koliko mi to možemo. I u drugim znanostima, sociologiji, psihologiji i slično. Ali u dobroj književnosti vidite ono što ne možete vidjeti ili shvatiti s pomoću koncepcija ili teorija.

* Ono što nije moguće...

– I to je istina, život ne možete shvatiti s pomoću koncepcija. Književnost omogućuje da kažemo nešto što možemo prenijeti drugoj osobi. Daje nam mogućnost da to učinimo u umjetnosti.

* U vašem romanu "Jutro i večer" mnogo je tog neizrecivog. Naime, to je roman i o riječima, ne samo o rođenju i smrti. Govori koliko su riječi važne u našem životu. U početku postoje riječi, ali ne govore mnogo, prema Peteru, jednom od likova u knjizi. Pred kraj riječi potpuno nestaju. Smrt je mjesto u kojem riječi više ne postoje. Dakle, znači li to da bez riječi nema života?

– Ne... Ne bih to rekao. Ali pisac sam i jako sam skeptičan prema onome što riječi mogu prenijeti kada se rabe kao i inače. Skrivaju više nego što izražavaju. 

Uzmimo naprimjer riječ ljubav. Što kažete kada je izgovarate? Gotovo ništa. Ako želite reći nešto stvarno o njoj, morate... Ne možete to izreći, to morate zapisati, da na neki način citiram Derridaa. 

U romanu možete reći nešto o ljubavi.  Ali mislim... U početku imamo novorođenče koje doživljava zvukove, samoglasnike, glas a... To doživljava kad se rodi. Na kraju Johannes ide na putovanje koje ga odvodi od života. A njegov prijatelj Peter mu kaže da onamo kamo idu nema riječi. Mislim da ta tišina mora postojati u dobroj književnosti. Ono što se ne može izreći nećete izreći ako to izrečete. Morate stvoriti tišinu koja na neki način prenosi o čemu se zaista radi.

* Zato toliko rabite stanke.

 – Da. Stanka je bez sumnje najkorištenija riječ u mojim dramama.

* Roman se bavi i starenjem. Nedavno sam pročitala esej austrijskog pisca Jeana Améryja o starosti. Podsjetio me na vašu knjigu. U knjizi Johannes kaže da je strašno ostarjeti. Što mislite? Čini mi se da se tema starenja ne istražuje dovoljno u književnosti.

– Ja se uopće ne bojim starenja. Ali rekao bih da imate pravo. O starenju se ne piše mnogo. Ali, svejedno, ne možete pisati o čemu god želite. Kao što sam rekao, ako želite tako pisati, ne shvaćate bit. No možete dodati motiv, mora se raditi o nečemu. Jutro i večer... Jasno, u drugom dijelu, u "Večeri", govorim o smrti. Lik doživljava vlastitu smrt. Ali napisao sam i roman koji se zove "Melankolija". U drugom dijelu, u "Melankoliji 2", roman govori o starijoj gospođi koja teško hoda, sve joj je teško. Napisao sam bar to. U nekim mojim dramama ima vrlo starih likova. Moja nedavna drama... Kako da je prevedem? Recimo, "Kako je bilo" ili nešto slično. To je monolog vrlo starog muškarca. I u drugim dramama ima vrlo starih likova. Ali i mladih. To je mješavina. To ne vrijedi za moja djela, da ja ne pišem o starenju. Ali većina klasičnih drama govori o ljubavi. A za to vam trebaju mladi, tradicionalno, mladi ljudi, ne stariji. Jasno, i Beckett je pisao o starenju i starima. Johannes više voli samoću, voli biti sam.

* Što mislite zašto smo toliko usamljeni u hiperpovezanom, digitalnom svijetu, u kojem su nam ljudi udaljeni samo jedan klik?

– Znate, kad sam pisao "Jutro i večer", mislim da nisam imao internet. U kolibici u kojoj sam pisao. Samoća... To je nešto veoma osobno. Svi smo mi u duši jedinstveni. Svako je ljudsko biće jedinstveno. Ta jedinstvenost implicira samoću. To je cijena koju plaćamo jer smo ljudi. Imajte na umu, stvoreni ste na sliku Božju. U sebi nosimo nešto Božje. To je ono jedinstveno u nama, ali istodobno i ono univerzalno. Ako je književnost dobra i velika, temelji se na te dvije dimenzije u čovjeku. Imate umjetnike koji to uspiju prenijeti u slike, u književnost, u glazbu ili slično.

* Spomenuli ste Boga. Bili ste ateist, marksist, onda ste bili kveker. Mislim da ste se prije 12 godina preobratili na katoličanstvo. Zašto? Što ste pronašli u katoličkoj vjeri? I zašto ste vjernik?

– Znate, osvijestio sam se 70-ih. U zapadnim smo zemljama svi bili marksisti, ako ste bili intelektualac koji drži do sebe. Bio sam nezreo, to je bio duh vremena. Što me promijenilo? Moje pisanje. Nisam znao odakle to dolazi. Osjećao sam da sam to dobio kao dar. Kako da to objasnim materijalistički, marksistički? To nije išlo. 

Onda mi se otvorila nova dimenzija. Mogli bismo to nazvati duhovnom dimenzijom. Ono što u Nicejskom vjerovanju nazivaju nečim nevidljivim. Kada sam to shvatio, nisam bio daleko od vjerovanja, od toga da postanem vjernik. Ili sam zapravo bio vjernik. Možda sam oduvijek vjernik, možda je taj marksizam bio fikcija. 

Fascinirala me teorija. I dalje me fascinira. Studirao sam filozofiju i teoriju književnosti. To mi je bio glavni smjer na faksu. I dalje me fasciniraju koncepcije i teorija. Usput, posljednje sam pročitao knjigu francuskog filozofa Jean-Luca Mariona "God Without Being" (Dieu sans l'être). To je teška teorija, ali istodobno govori o tome da ako o Bogu želite reći nešto vrijedno ne možete to reći ovako kako ja to sada govorim. Ako je to dobar opis.

* Pišete na manjinskom jeziku u Norveškoj, na nynorsku. Ako sam to dobro izgovorila.

– Da. Jeste.

* Neki kažu da je to elitistički jezik, neki misle da je provokativan. Ali to je veoma književni jezik, da se tako izrazim. Zašto ste ga odabrali?

– Jezična situacija u Norveškoj... Sve ovisi o tome gdje ste odrasli, jeste li učili nynorsk ili bokmål, odnosno novonorveški ili književni jezik. Ja sam odrastao u dijelu Norveške u kojem sam učio pisati na nynorsku kad sam krenuo u školu. Ondje gdje sam ja odrastao ljudi govore jako slično standardnom, pisanom nynorsku. Nikada nisam osjećao potrebu da se odreknem tog jezika. Kad sam otišao u Bergen na fakultet, shvatio sam da mnogi ljudi jako ne vole nynorsk, da ga čak i mrze. Kada tako reagiraju na vaš jezik, na neki način počnete inzistirati na njemu. Snažno inzistiram na tom jeziku. Sve što sam objavio, objavio sam na nynorsku. Znači, tu postoji i paradoks. Temelji se na norveškim dijalektima, bar vokabular, ako ne gramatička struktura. Ali svejedno samo 10 posto norveškog stanovništva rabi nynorsk. Za to postoje brojni razlozi. To je sada jezik koji se uglavnom rabi u književnosti, akademski, u kazalištu, u protestantskoj misi. Norvežani su protestanti, luterani. Imamo jako malo katolika, usput.

* Papa Franjo nedavno je napisao pismo o važnosti književnosti. To je veoma važan tekst. Potiče ljubav prema čitanju. Znam da ste jednom rekli da vas je književnost spasila, zar ne?

– Da, na kraju je bio upitnik. Bio sam sretan kad sam pročitao to papino pismo. Mudro je govorio o književnosti. Potpuno se slažem s onim što je napisao u tom pismu. I da vam nešto kažem. Kad sam dobio Nobelovu nagradu, mnogi su mi čestitali. Jednoga sam dana našao pismo u sandučiću. Otvorio sam ga i to je bilo osobno pismo pape Franje.

* Sjajno!

– Čestitao mi je na nagradi. Da, napisao je nešto jako lijepo. Pismo je osobno pa ga ne želim citirati.

* Shvaćam.

– Ali bio sam jako sretan i dirnut što mi je pisao.

* Književnost vas je spasila, zar ne? 

– Ne znam. Naravno da ne znam. To je pitanje hipotetsko. Kad sam bio mladić, bio sam u opoziciji, imao sam tipičnu dušu umjetnika. Da se nisam okrenuo pisanju, možda bih završio u nekom čudnom bendu koji svira na plesnjacima po Norveškoj.

* Da...

– Možda bih previše pio i možda bih premlad umro.

* Da.

– Ali nije bilo tako.

* Žao mi je što moramo završiti ovaj intervju. Samo još posljednje pitanje. Zamislite da možete razgovarati s mlađom verzijom sebe iz ove perspektive. Što biste rekli tom mlađem sebi?

– Rekao bih: Drži se svojega! To sam ja i učinio. Ne slušaj ostale, drži se svojega. To sam i učinio. Dosljedan sam u tome. Kad mi je dojadilo kazalište, kad su mi dojadile drame, prestao sam pisati za kazalište. Potpuno sam prestao ići na premijere. Znači, petnaest godina pisao sam fikciju i poeziju. 

U nekom sam trenutku prestao pisati i eseje. Donosio sam neke velike odluke. Ispalo je da je svaka odluka bila ispravna. Usto, predavao sam i kreativno pisanje šest godina. Nije mi se sviđalo, nisam vjerovao u to. Odlučio sam dati otkaz. Sljedećih godina gotovo da i nisam zarađivao. Bio sam jako siromašan. 

Ali onda sam počeo pisati za kazalište, počeli su prikazivati moje drame. Poslije mi novac i nije bio prevelik problem. Da nisam dao otkaz, možda se sve to ne bi dogodilo. Znači, jako je važno slušati sebe i držati se toga. Ne slušajte druge koji vam govore kako trebate izgledati, ponašati se... U sebi imate nešto jedinstveno i toga se držite. To bih rekao mlađoj verziji sebe. To govorim i ostalima. 

* G. Fosse, hvala na intervjuu.

– Hvala vama.



Specijalno izdanje emisije "Što je klasik?" u kojoj je gostovao Jon Fosse možete pogledati ovdje:

 

Emisija “Što je klasik?”
Epizoda “Tajno mjesto: Jon Fosse”
Prevoditelj: Mišo Grundler
Asistentica: Željka Šešerko 
Montažeri: Tomislav Mihajlov, Damir Čučić i Ivor Ivezić
Kreativna producentica: Tihana Ramirez Ruiz
Urednica i voditeljica: Karolina Lisak Vidović

Zahvaljujemo Hrvatskoj radioteleviziji na dopuštenju da objavimo transkript intervjua s Jonom Fosseom

 

Podijeli na Facebook