Razgovarala Tanja Tolić
Istraživanja o čitanju u Hrvatskoj redovito deprimiraju: zadnje je pokazalo da polovica stanovništva godišnje ne pročita ni jednu knjigu. A ako ne čitaju odrasli, trebali se čuditi što djeca, umjesto za knjigom, radije posežu za ekranima? O tome kako djecu zaraziti čitanjem razgovaramo s književnim znanstvenicama Andom Bukvić Pažin i Marijom Ott Franolić koje su u Nakladi Ljevak upravo objavile važan priručnik "Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci".
* Mnoga djeca izgube interes za čitanje u dobi od deset ili jedanaest godina. Statistike pokazuju da 65 posto učenika petog razreda uživa u čitanju, a već u sedmom razredu ih je samo 54 posto. Zašto?
Anda Bukvić Pažin: Zato što je to osjetljiva životna dob, pa time i čitalačka. U tom razdoblju nastupa pubertet, veće okretanje prema vršnjacima i prema interaktivnim stranama života - a sjesti i čitati, složit ćemo se, nije baš sinonim za ludo uzbuđenje i akciju. Slika osobe s knjigom teško se može natjecati s velikim i malim ekranima i ostalim digitalnim čudima. Dobra je vijest da su i znanost i statistika svjesne da je dob od 11. do 15. godine osjetljiva čitalačka dob – jer to ljudima koji rade s djecom na svim razinama, od kuće preko škole do knjižnice, može omogućiti da se za nju pripreme. U praksi bi to značilo obratiti posebnu pozornost na te dobne skupine – kroz ciljane osmišljene programe i individualne napore – i pokušati im pokazati da čitati ne znači zaustaviti život ili staviti sve zabavno na čekanje dok ne otaljigate tu dosadnu rabotu.
Djecu te dobi bi trebalo priznati kao čitatelje i poštovati njihov čitateljski ukus, dati im da više biraju sami, i cijelo ih vrijeme voditi kroz taj proces, što je iznimno zahtjevno, ali važno jer se upravo u toj dobi grade – ili ruše – cjeloživotni čitatelji. Navedena dobna skupina je u međuzoni između dječje i odrasle dobi, i često upadnu u procjepe inicijativa i programa. Preveliki su za dječji odjel u knjižnici, a premali za odjel za odrasle – pa na kraju ni ne dolaze u knjižnicu. Trebaju nam prostori, programi i motivacijske inicijative koji se obraćaju upravo onima koju su "mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali."
* Čitanje je, napominjete, preduvjet za svako učenje, ne samo u hrvatskom jeziku i književnost. Ali… U intervjuu koji ste s Natašom Govedić vodili za ovu knjigu, ona kaže da djeca mogu ići u "školski zatvor" ili u "školsku utopiju". Školski sat traje 45 minuta još od industrijske revolucije, od djece se zahtijeva da mirno sjede i često uče napamet. Pedagog Paulo Freire još se krajem 1960-ih zalagao za promjene u tzv. bankarskom modelu obrazovanja koji se svodi na zapamćivanje podataka koje nema veze s razumijevanjem. Koji su vaši prijedlozi za rješenje ovog problema?
Anda Bukvić Pažin: Podučavanje i odgoj znaju biti previše orijentirani na neki zamišljeni Cilj i gotova rješenja, a premalo pozornosti se posvećuje postavljanju pitanja i procesu traženja odgovora. Danas djecu odgajamo za svijet za koji uopće ne znamo kako će izgledati – dakle nemamo odgovore. U tome duhu, nismo bile sklone u knjizi nuditi gotove recepte, već opisivati put svojih razmišljanja o danim temama i zapisati prijedloge koje su nam se u toj potrazi učinili smislenima. To je možda naš najvažniji prijedlog: uvijek isticati važnost procesa i putovanja – objasniti da nema prečica, da se griješiti mora, ali da je prostor pogreške plodan i da nas mnogo toga uči, i o temi kojoj se bavimo i o nama samima.
Problemi koje navodite – mirno sjedenje ili trajanje školskog sata – to su sve zadane postavke obrazovnog sustava, i naravno da učitelji i profesori moraju unutar njih raditi, i naravno da će mnogi od njih slegnuti ramenima i reći: "To je tako, ja tu ništa ne mogu." Mi, međutim, smatramo da pojedinci mogu puno učiniti, koliko god bila mala njihova margina slobode. Četrdeset pet minuta je grozno puno i grozno malo, ovisi koga pitate, ali ljudski um je prostor beskrajne kreativnosti: vidimo to po pojedincima koji u vrtićima, školama i na fakultetima rade čuda unutar istih zadanih postavki.
* Istraživanja pokazuju da čitanje može teći normalno ako na stranici koju dijete čita nema više od dvije nepoznate riječi. Istodobno, na današnjem popisu obveznih naslova za niže razrede osnovne škole još su neki pisci koji na taj popis prvi put stavljeni 1960-ih, a djeca koja su ove godine krenula u prvi razred rođena su 2016. U knjizi nudite odlična rješenja za omraženu lektiru…
Marija Ott Franolić: Šteta je da lektira ne služi poticanju čitanja, jer je svi učenici moraju čitati. Smatramo da bi se lektira trebala podjednako sastojati od klasika i naslova koje će učenici sami izabrati. Klasici su važni jer mi nasljeđujemo svijet, on nije počeo s nama – a u klasicima su sakrivene naše zajedničke metafore, priče koje nas očovječuju. Književnost još od Homera govori o svemu što nas se tiče i danas – o ljubavi, smrti, prijateljstvu, ljubomori i sl. Klasici nam nude slojevitost i ne daju gotove odgovore nego postavljaju pitanja, koristeći komplicirane i zanimljive riječi.
Mladi su ljudi znatiželjni i kreativni, šteta im je davati prejednostavne sadržaje, ali ipak bi bilo dobro izbjegavati da samostalno čitaju nešto što im je sadržajno strano i jezično nerazumljivo – zato se neki klasični naslovi mogu s učenicima obrađivati na satu. Lektira bi morala uključiti i podjednaki broj naslova koje će učenici sami izabrati. Ako uvijek biramo za njih, poručujemo im da su nevažni i da samo trebaju ispunjavati naša očekivanja, a za život u demokraciji treba znati birati i argumentirati svoj izbor. Lektirne bi popise trebalo osvježiti i žanrovski obogatiti – dodati im stripove, ilustrirane knjige, poeziju i slikovnice. Osim toga, čitanje bi trebalo poticati i izvan predmeta Hrvatskoga jezika. Predlažemo da se nastava drugih predmeta nadopuni pristupačno napisanim popularnoznanstvenim naslovima.
* Cilj učenja čitanja je zapravo svladati dubinsko čitanje. Zašto je ono važno i kako je povezano s užitkom u čitanju i općenito užitkom u životu?
Marija Ott Franolić: Da bismo postali cjeloživotni čitatelji i čitateljice – trebamo prijeći tri stepenice: prvo naučimo slova – dakle dekodirati tekst, kad to automatiziramo, prelazimo na čitanje s razumijevanjem (shvaćamo informaciju i nadodajemo je prošlim znanjima), a zatim slijedi dubinsko čitanje. To je složeni proces koji nam mijenja strukturu mozga, zaslužan za kompletnu ljudsku intelektualnu evoluciju.
Pri dubinskom čitanju naša se osobnost spaja s unutarnjim svijetom pisca ili spisateljice koji su napisali tekst, a to nam nadograđuje osobnost, omogućuje nam da razmišljamo u neočekivanim smjerovima. Ta vrsta razmišljanja i spoznaje nam može pružiti veliki užitak koji je pak povezan s učenjem. Svako bi učenje i intelektualno napredovanje trebalo povezivati s užitkom – a to ne znači da mladim ljudima treba podilaziti.
Treba im nuditi sadržaje koji ih se tiču i koji ih motiviraju na daljnja čitanja i učenja. Ako u čitanju i učenju ne vidimo ni užitak niti motivaciju – mala je vjerojatnost da ćemo intelektualno napredovati. U vrijeme post-istine i urušavanja vjere u znanost, važno je da mladi ljudi žele učiti i napredovati, stalno postavljati nova pitanja kako bi jednog dana postali kritični pojedinci.
* Čitanje je veoma važno i za emocionalnu regulaciju. Primjerice, čitanje djeci pomaže da se nose sa strahom koji je, citiram vas, "prognan iz današnjeg djetinjstva". To mi se čini osobito važnim jer u današnje vrijeme prevladava trend "uljepšavanja priča", mnogi roditelji zaziru od okrutnosti i nasilja u, primjerice, bajkama. Što mislite o tome?
Anda Bukvić Pažin: Puno smo puta u vlastitoj roditeljskoj i pedagoškoj praksi svjedočile nečemu što se dade dobro opisati sintagmom "hajke na bajke". Meni su bajke bile ulaz u pripovjednu čaroliju usmene predaje, ali i tekstovi kojima sam se u svim fazama rado vraćala. Dobro poznavanje morfologije bajke, njezinih obrazaca i načina pripovijedanja pokazalo se kao kulturni kapital i referentna mreža koja mi je danas kao profesionalnoj čitateljici i književnoj prevoditeljici neprocjenjivo važna. S tim pozitivnim stavom prema bajkama sam lako zarazila i svoju djecu: kad s djecom čitate, svoj stav osmozom prenosite na njih. Zato je razumljivo da će djeca čiji roditelji smatraju da su bajke preokrutne, premizogine, previše crnobijele također imati otpor prema takvoj vrsti tekstova.
Bajka je golema tema: pedagoški, kulturološki, literarno, prevodilački i recepcijski, ali mi u knjizi najviše promatramo kako bajke djecu mogu potaknuti na čitanje, podcrtavajući da su bajke književnost, a ne upute za život. Djecu ne možemo spasiti od negativnih emocija, strahova i okrutnosti općenito – pa kad je već tako, zašto im onda ne ponuditi svevremenske i suvremene tekstove čija će im se čarolija sigurno svidjeti (ako je mi unaprijed ne kontaminiramo svojim negativnim stavom), ali i koji će im omogućiti da prerade snažne emocije, poput straha, u sigurnom i zaštićenom okruženju. Teoretičarka Marina Warner slikovito je rekla da nam bajke mogu "pripremiti želudac" za život.
Anda Bukvić Pažin (Foto: Anto Magzan)
* Priče nam od najmanjih nogu strukturiraju stvarnost. Zašto je važno da djeca događaje iz života nauče pretvoriti u priču?
Anda Bukvić Pažin: Najljepše – i najistinitije – što sam o važnosti priča pročitala dolazi od švicarskog pisca Petera Bichsela, iz njegovih Frankfurtskih predavanja. Bichsel je rekao da "priča u sebi nosi smirivanje svijeta". To svatko od nas razumije i umom i srcem, a i svi smo čuli kako djeci od rođenja "treba puno pričati". Pričamo im da im damo do znanja da smo prisutni, da ih uključimo u život, da im objasnimo čemu služe rukavica, žlica, četkica za zube: od malih im nogu strukturiramo stvarnost i upisujemo smisao u svakodnevicu, i zapravo pokazujemo na koje sve načine linearan jezik može prenijeti tu našu nelinearnu, kaotičnu stvarnost.
Te prve narativne obrasce djeca usvajaju prirodno, ako su u pričalački aktivnom okruženju. Svakodnevne priče sjajna su podloga za prva čitanja s roditeljima, a takva čitanja (o čijoj važnosti govori naša knjiga) su pak nužna za razvoj tzv. predčitalačkih vještina, koje djeci omogućuju da razumiju i koriste jezik i shvate koncept knjige prije nego što sami nauče čitati. Uz to, ne smijemo zaboraviti ni stvaranje i maštanje. Grubo je reći da se i maštanje vježba, ali nije neistinito: u današnje vrijeme trebamo za njega odvojiti resurse, vrijeme i prostor. O stvaranju prostora za priču, aktivnom poticanju storytellinga kod djece i vježbanju pripovijedanja govorila nam je Špela Frlic, autorica i pripovjedačica te idejna začetnica slovenskog Studija za priče – razgovor s njom jedan je od četiri intervjua koje smo uključile u svoju knjigu.
* Prva knjiga s kojom se dijete najčešće susreće je slikovnica. Martin Salisbury i Morag Styles slikovnice nazivaju "minijaturnim kazališnim predstavama"; Barbara Bader kaže da je u pitanju oblik umjetnosti koji ovisi "o drami sljedeće stranice". Zašto su slikovnice važne? I što slikovnicu čini kvalitetnom?
Anda Bukvić Pažin: Zato što su idealan format: ni predug ni prekratak, višedimenzionalan i višemedijalan, a nude zaokruženi narativ s puno poticaja za razmišljanje, maštanje i stvaranje. Željele smo pokazati da su slikovnice i za odrasle čitatelje i čitateljice, da mogu biti izvor inspiracije, vrelo priča i poticaja, umjetnički predmet i kvalitetna pauza za čitanje kad nemamo puno vremena. Odrasli koji razumiju važnost i vrijednost slikovničkog formata lakše će uvjeriti djecu da je to nešto poticajno i lijepo – ili jednostavno svoj stav prenijeti onom već rečenom osmozom.
Postoji neko nepisano pravilo da su slikovnice isključivo za malu djecu, pa starija djeca osjećaju sram i nelagodu kad za njima posegnu – i tako ostaju uskraćena za sjajne tekstualne i likovne svjetove u kojima bi mogli uživati čitajući sami. Treba skinuti stigmu sa slikovnica i što češće poticati djecu svih dobi da ih čitaju. One su osim toga idealne upravo za onu kritičnu čitalačku dob koju smo spominjale: eklektične su, nemaju puno teksta i nude likovne podražaje koji unose dobrodošlu dinamiku u svijet slova.
Kad je o kvaliteti slikovnica riječ, uvijek se pojavljuju dodatna pitanja: za koga je nešto kvalitetno, kada, gdje i pod kojim uvjetima. Mi smo kvalitetno shvatile kao sinonim za autorsko, kreativno i umjetničko, za razliku od masovno dostupnoga, i takvim smo se slikovnicama bavile. Kvalitetne slikovnice su slojevite, nisu šablonske niti dociraju, ne prenose crno-bijele poruke, već pričaju otvorene priče koje djeca mogu nadograditi svojim individualnim iskustvima.
* U knjizi naglašavate da se ne trebamo boriti protiv digitalnih medija, ali moramo se boriti da čitanje na izumre. Vaš je prijedlog za budućnost da se kod djece radi na razvoju tzv. dvopismenog mozga. Kako to postići, s obzirom da i mnogi odrasli imaju "mozak skakavca"?
Marija Ott Franolić: Ljudski mozak nije predviđen za čitanje – ali je za njega sposoban, dakle čitanje nam nije urođeno nego nas roditelji i razne vrste edukatora i edukatorica trebaju podučiti čitanju. Zato djeci od najranije dobi treba čitati svaki dan – to će im vježbati koncentraciju, učiniti ih maštovitijima, empatičnijima i bolje će razumjeti sebe i druge. To postaje sve važnije jer provodimo puno vremena pred raznim ekranima koji nam nude puno buke i raznolikih, često i oprečnih informacija u kojima se nije lako snaći. Na internetu i društvenim mrežama ne čitamo koncentrirano nego površno prelijećemo tekstove, a mozak je poput fleksibilnog mišića koji se razvija korištenjem – što više čitamo knjige, to čitamo bolje i lakše se koncentriramo, a što smo više na internetu, to više razvijamo “mozak skakavca” koji skače s jednog sadržaja na drugi. Zato neuroznanstvenica Maryanne Wolf zagovara koncept “dvopismenog mozga”: kaže da kod mladih ljudi treba razvijati digitalne vještine kako bi znali koristiti internetske izvore, a istovremeno im treba osigurati puno klasičnog čitanja s papira kako bi shvatili da čitanje nije statično, nego da nam ta mala crna slova na papiru mogu pokrenuti velike oluje u mozgu, nove misli i svjetove.
* Danas se jedino iz književnih tekstova mogu naučiti riječi koje su bile nezaobilazan dio intelektualnog vokabulara predinternetskog doba, ali su prestale biti dijelom vokabulara onih mladih ljudi koji premalo čitaju na materinskom jeziku. Pored toga, kako kaže Maryanne Wolf, ugrožen nam je i metaforički način mišljenja. Zašto je važno da očuvamo dubinu i širinu vokabulara?
Marija Ott Franolić: Širi vokabular omogućuje nam bolje razumijevanje koje je usko povezano s mišljenjem – što bolje razumijemo jezik, to smo spremniji kritički misliti. Kako bismo im što više obogatili vokabular, djeci treba čitati raznolike knjige, sadržaje i formate, i svakako im treba čitati i nakon što to sami nauče. Jer dok se muče sa samom tehnikom čitanja, nisu spremni za kompleksnije sadržaje u kojima će čuti puno novih riječi koje će im proširiti doživljaj svijeta. Također je važno da sačuvamo metaforički način mišljenja s kojim se susrećemo u književnosti – jezik je pun ironije, mašte, prenesenih i nadrealističnih značenja. Zato treba mnogo čitati – da ne bismo svijet shvaćali previše doslovno jer to može biti opasno, osim toga nam osiromašuje svjetonazor.
* U knjizi kažete: "Zapamtite ovo sada i prenesite djeci: s jezikom smijemo što god želimo sve dok nas drugi razumiju." Ali, nažalost, to nije istina. Svjedoci smo ne samo da se djecu u školama "drila" striktnoj gramatici i pravopisu, nego i jedni druge neprestano ispravljamo – hrvatski jezik strahovito je opterećen "korektnošću". S druge pak strane, zamijetila sam kod mlađih generacija da mnogi govore i pišu hibridnim jezikom, mješavinom hrvatskog i engleskog. Imam dojam da neke misli, stanja, pojave ili emocije uopće ne znaju izraziti na hrvatskom. Primjećujem i da mlađi roditelji potiču tu "bilingvalnost".
Anda Bukvić Pažin: Čini mi se da ovdje trebamo razdvojiti tri stvari: podučavanje standardnog jezika u školama, korištenje jezika u svakodnevnoj komunikaciji i kreativnu upotrebu jezika. U gramatičkom i pravopisnom drilu u školi nema ništa loše, dapače – standard nije ničiji materinji jezik, nema u njemu ništa prirodno i toliko je kompleksan da ga se mora podučavati. I nema onda ništa loše u tome da škola u pisanju i govorenju inzistira na tom standardu koji podučava. Loše je kad se ideologije i vrijednosni sudovi upletu i krenu forsirati i kontrolirati i ostale diskurse, svakodnevne i umjetničke.
Kako mladi govore između sebe, njihov žargon i sleng je odraz vremena i prostora koji je danas pod snažnim utjecajem engleskog jezika. Ne treba ih ispravljati u svakodnevnoj komunikaciji ili kad se požele kreativno izraziti, ali treba ukazati na nužnost donošenja informiranih odluka.
Znači, da osvijeste da i svoj materinji jezik trebaju puno učiti, proučavati i proširivati, i da će onda imati bogatiji inventar iz kojega mogu odabrati riječi i sintagme i rečenice prikladne različitim emocijama – i različitim jezičnim situacijama. Dobra polazišna točka bi bila osvještenije podučavanje jezika – ne smijemo ga nekritički kuditi ni hvaliti, već objašnjavati, proučavati i stavljati u kontekst.
* Smatrate da bi "lijepa književnost" osobito mogla koristiti ljudima koji na svojim radnim mjestima donose odluke koje utječu na daljnju sudbinu pojedinaca, npr. sucima ili doktorima. Predlažete da javni službenici čitaju klasike poput romana Charlesa Dickensa jer će im suosjećanje s likovima u romanima pomoći da bolje shvate sudbine stvarnih ljudi. Što biste preporučile političarima da čitaju?
Marija Ott Franolić: Kao i svi drugi ljudi – trebali bi čitati puno – i raznoliko. Za poticanje empatije prema likovima sada je pravo vrijeme za čitanje nedavno prevedenog "Osmijeha kozleta" Davida Grossmana (prvi put izašlog 1983., hrvatski prijevod Andrea Weiss Sadeh) koji govori o izraelsko-palestinskom sukobu, donoseći i jednoj i drugoj zaraćenoj strani ljudsko lice. Ne treba zaobići ni novi roman "Slučaj vlastite pogibelji" Kristijana Novaka koji jako uvjerljivo dočarava posljedice korumpiranog društva za pojedince. Preporučujemo i poeziju Anke Žagar, kao i Carol Ann Duffy u prijevodu Tomislava Kuzmanovića. S obzirom na to da slikovnice nisu samo za djecu, valja obratiti pozornost i na seriju slikovnica za odrasle "Vrata u podrum" ili pak na slikovnicu bez riječi Maje Kastelic "Dječak i kuća" u prijevodu Anite Peti Stantić.
Od publicistike bismo im preporučile Elif Shafak: "Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba promjena" (prev. Mirna Čubranić), veliku knjigu s malo riječi koja govori o krhkosti demokracije i krizi značenja koja nas prati već neko vrijeme. Vrlo je važna i knjiga Petra Jandrića "Znanje u digitalnom dobu: razgovori s djecom jedne male revolucije" koja se sastoji od intervjua s raznim znanstvenicima, pedagozima, filozofima i aktivistima o gorućim pitanjima današnjice – ekologiji, budućnosti obrazovanja, medijima, odnosu interneta i demokracije i sl. Zbog globalnog porasta netrpeljivosti svatko bi trebao pročitati i esej Amosa Oza: "Pozdrav fanaticima" (prev. Andrea Weiss Sadeh) u kojem se autor pita zašto je fanatizam toliko rasprostranjen te zašto nismo u stanju slušati druge i argumentirano raspravljati.
* Intervju je u skraćenom obliku objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
