Razgovarala Tanja Tolić
Zagrebački pisac Edo Popović prvi krimić napisao je davno, iz oklade, nedavno je pak objavio drugi iz serijala o inspektoru Rakitiću. I krimić i Rakitić netipični su za žanr: u "Hrvatskom pasijansu" (Naklada OceanMore) manje je riječ o potrazi za ubojicom, a više o depresivnoj hrvatskoj stvarnosti.
* Svoje kriminalističke romane sam si nazvao špageti-krimićima. Kako bi definirao taj žanr i – slijedeći logiku špageti-vesterna od kojih su preuzeli ime – jesi li ti onda Sergio Leone, Clint Eastwood ili Ennio Morricone, netko od trojca koji je najviše odredio žanr?
– Nijedan od te trojice. Ne znam glumiti, ne znam režirati, glazbu umijem samo slušati. Razumijem se donekle u pisanje i u poslove na našem seoskom imanju. To zadovoljava moje ambicije i želje, koje nikad nisu bile nešto naročito velike. Svoje sam krimiće nazvao špageti-krimićima više u šali, ne želeći kompromitirati žanr koji su globalno proslavili Agatha Christie, Arthur Conan Doyle i slični autori, a u hrvatskoj književnosti Marija Jurić Zagorka. Špageti-krimiće sam zapravo počeo pisati sasvim slučajno, kad me je 2002. godine Branko Čegec, znajući da ja pišem sporo, izazvao rekavši da se kladi da ne mogu napisati pedesetak kartica proze za četiri tjedna.
Prihvatio sam izazov, sjeo za kompjutor i za četiri tjedna isporučio mu novelu "Koncert za tequilu i apaurin", koju je on objavio u biblioteci Sretne ulice svoje izdavačke kuće. U noveli je glavni lik šef Okultera, Odjela za kulturni terorizam, Mladen Folo, profesor književnosti koji je računao na neko mjesto u ministarstvu kulture, ali ga je u postizbornoj ludnici zapalo mjesto u unutarnjim poslovima. Ta novela je bila prvi dio trilogije kasnije objavljene u jednoj knjizi pod naslovom "Igrači".
Uživao sam pišući te proze koje su mi omogućile da o hrvatskoj zbilji progovorim izravnije i žešće nego u "klasičnim", "ozbiljnim" prozama. Taj žanr, koji je zapravo najbliži burleski, travestiji, nastavio sam romanima "Poglavnikov pudl" i "Hrvatski pasijans", gdje su glavni likovi dva policijska inspektora. Naime, smatram da se o hrvatskoj zbilji ne može pisati ozbiljno. Hrvatska zbilja je jedna velika travestija u kojoj sudjeluje nešto manje od četiri milijuna statista i nekoliko stotina glavnih likova, što političara, što tajkuna.
Neću reći ništa novo kad kažem da u Hrvatskoj zakoni vrijede samo za statiste, da glavni likovi prolaze nekažnjeno što god učinili, bilo da su ubili, ukrali, prevarili. No, u mojim špageti-krimićima ubojice i lopovi na kraju nadrapaju. Literatura bi morala pružiti utjehu čitateljima, katarzu. Kad je stvarnost gadna, kad nas iz dana u dan šokiraju događaji, ne mora nas šokirati i literatura. S tim u vezi obožavam Tarantinov film "Inglorious Basterds". Znam da događaji ne odgovaraju povijesnim činjenicama, no stvarno sam se osjećao dobro kad su na kraju pobili Hitlera i sve one naci-gadove.
* Tvojeg glavnog junaka, inspektora Branka Rakitića, upoznali smo prvi put u "Poglavnikovu pudlu", krimiću iz 2016. Nije samo netipičan za policajca, netipičan je i za prosječnog hrvatskog građanina. Na početku "Hrvatskog pasijansa" upravo se vratio s roditeljskog dopusta, drugi policajci zafrkavaju ga da se vratila trudnica, eto sretne majke i slično. Međutim, on odudara od prosjeka ne samo zato što je očito feminist, nego i zbog svojevrsnog anarhizma – govori što misli i djeluje u skladu sa svojim uvjerenjima. Kako je postao takav, što ti još znaš o njemu, a nisi nam rekao?
– Htio sam napraviti hrvatsku inačicu Dirty Harryja, malo mekšu i liberalniju od originala. Dijelio sam svojedobno u bolnici sobu s dva policijska inspektora, obojica su bila, tako, neobična, slobodnomisleća, rekao bih. Bili su dio tima koji je pohapsio one mafijaše, ta scena je bila udarna vijest na televiziji. Pričali su mi da je to bila glupost, pozvati kamere i organizirati spektakl. Takve stvari se rade u tišini, o tome se izda tek šturo priopćenje. Pričali su također da je hapšenje tih mafijaša bilo samo pola posla, tragovi su vodili dalje, prema političkom vrhu. I tu su policajcima zatvorena vrata. Njih dvojica su poslije bila raspoređena negdje u provinciju, na bezvezne poslove. Dio odgovora na pitanje kako je Rakitić postao takav krije se u “Hrvatskom pasijansu”, epizodi iz njegove mladosti, iskustva s onim svećenikom. A morat će se pričekati treći roman o inspektoru Rakitiću da se otkrije ono što o njemu još nije rečeno.
Na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu 2024., snimio Bosiljko Domazet
* I "Pudl" i "Pasijans" čvrsto su ukotvljeni u hrvatsku stvarnost. U "Pudlu" je Hrvatskom vladao Teodor Perković, vlasnik kompanije Agroland, i s njim četrdeset tajkuna, u "Pasijansu" se šef nove Vlade rješava ekstremnih desničara, na glavnom gradskom trgu su se počeli jatiti muškarci "koji sjede na koljenima, razmišljaju guzicama i mrze žene", medijskom industrijom vladaju alternativne činjenice i reducirani izričaj… Našli smo se u paradoksalnoj situaciji: književnost obavlja posao policije, državnog odvjetništva i novinarstva. Hoću reći, jedan si od rijetkih, ne samo u književnosti, koji je jasno rekao popu pop, a bobu bob. Jesi li ti anarhoidealist (sad sam sklepala taj pojam)?
– Zanimljivo, jedan je član komunističke partije osamdesetih godina prošlog stoljeća za mene rekao da sam anarholiberal, što je tada bila nezgodna optužba. A radi se samo o tome da stvari gledam svojim očima i mislim svojom glavom, kako se to kaže. Nisam bio član komunističke partije, niti sam danas član ijedne stranke.
Osjećam se loše u čoporima, osim u čoporu naših mačaka. U našem malom čoporu nema zadnjih misli, podvala, licemjerja, hodanja preko leševa, ničega što je toliko svojstveno ljudskim čoporima i napredovanju u njima. S mačkama je sve čisto i jasno.
Inače, još uvijek ima dobrih novina i dobrih novinara, pa ne bih rekao da književnost obavlja njihov posao. Osim toga, knjige kupuju i čitaju malobrojni, samo nekoliko postotaka građana, one su golemoj većini nevažne, i ne mogu pokrenuti promjene. A što se državnog odvjetništva i policije tiče, krupne kriminalne ribe mirno bi spavale da nema novinara i neovisnih medija.
* Kad smo dogovarali ovaj intervju, rekla sam ti da sam, čitajući "Hrvatski pasijans" strahovala da ćeš iz književnosti skliznuti u pamflet. Nisi, vrlo fino balansiraš na granici, ali dijelu čitatelja roman, nagađam, neće dobro sjesti. Ne nužno zato što se ne slažu s tvojim političkim stavovima, nego možda zato što si žrtvovao neke značajke žanra nauštrb političkog angažmana. Koliko politike može ući u književnost a da ona i dalje ostane književnost?
– Onoliko koliko autor može balansirati da mu djelo ne sklizne u pamflet ili, još gore, u banalnost. Pišući, oslanjam se na unutarnji osjećaj i toplo se nadam da me on još uvijek služi. Čista fikcija me više ne zanima, ako me je ikad zanimala. U romanu "Lomljenje vjetra" tematizirao sam ekonomiju, a to je, koliko sam čuo, jedino prepoznao Stipe Grgas, odličan pjesnik i amerikanist, koji je na doktorskim studijima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao predmet ekonomija i književnost. U "Mjesečevu meridijanu" tematizirao sam ekologiju. U pojedinim dijelovima tog romana možda nisam dobro balansirao, pa je naginjalo pamfletu i soljenju pameti. Osjećaj me je izdao i u autofikcionalnoj prozi "Kako sam brojio ružičaste robote". Posljednjih devet rečenica ondje su višak. Ako ikada bude objavljeno drugo izdanje, izostavit ću ih. Ni roman na kojem upravo radim, a nadam se da ću ga dovršiti do kraja 2025., nije čista fikcija, ne bih o tome što mu je tema.
* U "Poglavnikovu pudlu" napisao si ovo: "Ne mislite valjda da političari stvarno vjeruju u ono što govore i rade? Da ne spominjem prevaru zvanu domoljublje, od koje koristi ima samo vrh, kao u svim piramidalnim shemama i sličnim prevarama. One su zabranjene u normalnom svijetu, ali ne i u Hrvatskoj, gdje su opstale u vidu piramidalnog domoljublja." U međuvremenu, javno si podržao Možemo!, govorio si u veljači ove godine na Markovu trgu na prosvjedu lijevo-liberalnih stranaka. Je li to tvoj ulazak u politiku, vjeruješ li danas da nije svaka politika piramidalna shema?
– Ne pada mi na pamet aktivno se uključiti u politiku, da budem član neke stranke, da budem na nečijoj listi za lokalne ili državne izbore, to nikako. Da, jesam simpatizer Možemo!, ondje su ljudi koje poznajem godinama, s kojima sam kao aktivist sudjelovao u brojnim akcijama, i toliko su mi dragi da ih ne bih htio kompromitirati i ugroziti učlanjenjem u platformu. Šalim se, naravno, no ja sam pisac i poljoprivrednik početnik, a politika zahtijeva onu vrstu angažmana koji nisam spreman pružiti. I disciplinu koju nemam.
Nije baš svaka politika piramidalna shema, ali domoljublje to svakako jest. Pogledajte samo stranke kojima su usta puna domoljublja i sve će vam biti jasno. Pravo je pitanje čega su im puni džepovi i bankovni računi.
Možemo! radi pošten posao u Zagrebu, pošten u svakom smislu, što ne odgovara mnogima, a naročito profesionalnim domoljubima. Jer pokazuje da Zagreb nije plijen koji se dobije na izborima i koji pobjednici zatim komadaju i međusobno dijele, što HDZ desetljećima radi s Hrvatskom i gradovima i županijama gdje je na vlasti. Ne vidim ništa što bi pobilo tvrdnju da Možemo! u koaliciji sa SDP-om Zagrebom upravlja na dobrobit njegovih građana. Dok god je tako, imat će moju podršku.
* "Hrvatski pasijans" u jednom je dijelu i ono što bismo mogli nazvati socijalnim romanom – ne mislim društvenim (iako jest), nego romanom koji se doslovce bavi "socijalom", marginaliziranim društvenim skupinama, konkretno skupljačima boca i beskućnicima. Udario si me u pleksus sa Škorićem i Vugrinom, posramila sam se. Zagreb je pun muškaraca i žena koji gube ljudskost kopajući po kantama za smeće; to je najpropulzivnije novo zanimanje.
– To su scene na koje se ne mogu naviknuti, to kad ljudi kopaju po kontejnerima u potrazi za nečim što mogu iskoristiti. To je poraz svih dosadašnjih politika i poraz Hrvatske kao samostalne države. To i bijeg mladih, školovanih ljudi u inozemstvo. Kad je ona Tuđmanova dvorska luda devedesetih govorila o "stališima" i kad se govorilo o 200 najbogatijih koji će pokretati gospodarstvo, mislio sam tada da ti ljudi pričaju gluposti. No, danas imamo upravo to: šačicu enormno bogatih koji ne pokreću ništa i stotine tisuća ljudi na rubu siromaštva i ispod ruba.
U Literaturhaus Beč 2024. na predstavljanju njemačkog prijevoda knjige "Kako sam brojio ružičaste robote", snimila Danka Savić
* Saši Drachu u Jutarnjem listu nedavno si rekao, citiram, "kako ne pišeš za vječnost, nego za vrijeme u kojem živiš". Rijedak primjer pomanjkanja književničke taštine. Što bi volio da preživi od tvojih knjiga ili što misliš da bi moglo preživjeti, recimo, dvadeset, pedeset ili stotinu godina? Po čemu bi volio da te pamte?
– Da, pišem o današnjici za današnje ljude, živo mi se fućka za vječnost. Jedna od deset tisuća knjiga nadživi autora, preživi vrijeme u kojem je nastala. Svejedno mi je što će biti s mojim prozama kad umrem. Premda, volio bih da naš sin ima neku lovu od moje književne ostavštine. Možda najveću šansu da neko vrijeme prežive imaju moje nefikcionalne knjige, one o hodanju, Velebitu, usporavanju, ekologiji… A ako mogu ocjenjivati svoja djela, mislim da su najbolja i najzrelija dva romana – "Oči" i "Lomljenje vjetra". "Oči" su doživjele niz odličnih kritika u Njemačkoj. "Lomljenje vjetra" njemačka kritika baš i nije primijetila. Što mi je žao.
Spominjem ovdje njemačku kritiku, a ne hrvatsku, zato što me u Njemačkoj kritičari ne poznaju osobno, imaju u rukama samo knjigu. Ovdje se svi međusobno poznajemo, u igri je previše obzira i izvanliterarnih motiva, imam osjećaj da se kritičari ne žele zamjerati piscima i izdavačima, i ne sjećam se kad sam pročitao neku negativnu kritiku o nekom djelu, osim iz pera Igora Mandića. Progutao sam bio knedlu kad su me obavijestili da je Jutarnji list objavio njegovu kritiku knjige "Kako sam brojio ružičaste robote".
Inače, ne brine me previše što će neki kritičar napisati o mojoj knjizi, vrlo rijetko to i pročitam, držim se one “svatko svoj posao”, a svoj posao dovršio sam predajom rukopisa izdavaču. No, Mandića sam jako cijenio i volio, on je bio rijetka osobnost u hrvatskoj književnosti, baš je stršao. Međutim, ispalo je da mu se knjiga jako svidjela. Položila je ispit kod starog grintavca, pokoj mu duši.
* Tvoj književni opus karakteriziraju raznorodni, često hibridni žanrovi. Napisao si nekoliko krimića, zbirke priča, roman koji kombinira autobiografske činjenice s mikroesejima, nekoliko knjiga o hodanju i planinarenju, knjigu koju si napisao sa suprugom Ljiljanom Đorđević o životu u Stranici Gornjoj a mogla bi poslužiti kao priručnik za permakulturu, pripremu hrane od autohtonih namirnica i suživot s mačkama… Mnogo je tu interesa, čitatelj stječe dojam i da u tebi živi mnogo ljudi. Što možda u ovom trenutku najviše određuje tvoj identitet kao čovjeka i, za potrebe ovog intervjua, pisca?
– Kad pišem, tada sam pisac. Kad sam negdje u planini i hodam, tada sam hodač. Kad cijepam drva i kosim, tada sam radnik. Kad radim u vrtu, tada sam vrtlar. Mnogo vremena provedem u dokolici, ne radeći ništa, samo dišem i gledam. Ti poslovi se ne isključuju, radim ih s velikim guštom, svaki me ispunjava zadovoljstvom.
* Karakteristično je za tvoje knjige da u njima često navodiš što ti sam čitaš – ako je u pitanju dijelom autobiografska literatura, ili pak tvoji likovi nešto čitaju, odnosno u slučaju krimića određene knjige su važne za istragu, dio su dokaznog materijala koje policija pronalazi uz žrtve ili one koji su s njima povezani. Uvijek su mi zanimljivi tvoji popisi literature, svojevrsne preporuke za čitanje. Što čitaš trenutno, koje su ti knjige važne?
– Upravo čitam roman švedske spisateljice Kerstin Ekman "Vukotrk". Zatim dokumentarni roman albanskog pisca Aga Apollonija "Iskra nade, plamen beznađa", koji je na crnogorski jezik preveo filozof i kritičar Shkëlzen Maliqi. U oba slučaja riječ je o iznimnim djelima. Usput, Maliqija i Apollonija upoznao sam prošlog tjedna na festivalu Bookiranje u Podgorici, gdje sam bio na predstavljanju crnogorskog izdanja romana "Lomljenje vjetra" u izdanju nakladničke kuće Fokalizator, gdje je objavljen i Apollonijev roman. I uvijek i stalno čitam poeziju Robinsona Jeffersa, nažalost nije prevedena na hrvatski, te nešto iz moje male biblioteke zen tekstova.
* Otkako sam pročitala roman "Kako sam brojio ružičaste robote", povremeno se – kad naiđem na neki tvoj tekst ili intervju – zapitam kako dišeš. Pa… kako dišeš ovih dana, Edo?
– Dišem dobro, hvala na pitanju. Premda zagrebački zrak nije baš prijateljski za moja pluća. Više mi godi zrak na Stranici Gornjoj, ili negdje u planinama. Zasad živim između Stranice i Zagreba, nadam se da ću od proljeća u Zagreb dolaziti samo u posjet prijateljima ili nekim poslom.
* Intervju je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
