Ivana Peruško: Prevoditelj neprestano pregovara – s autorom, tekstom, tuđom i vlastitom kulturom, ali i sa samim sobom

Razgovarala Tanja Tolić

Nakladnička kuća Fraktura, točnije njezina sestrinska kuća Bodoni, upravo je objavila divot-izdanje "Idiota" Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Novo izdanje donosi i novi prijevod na hrvatski jezik – od posljednjeg je prošlo gotovo pedeset ili više od stotinu godina, ovisno o tome uzimamo li u obzir prijevod Zlatka Crnkovića ili Ise Velikanovića. O izazovima prevođenja klasika razgovaramo s prevoditeljicom Ivanom Peruško.

* Kad je Fraktura lani najavila nove prijevode “Idiota” i “Zločina i kazne”, dio javnosti je reagirao komentarom: “Što će nam novi prijevodi, pa imamo ih.” Možda da za početak objasnimo zašto je važno iznova prevoditi klasike, osim činjenice da je, prije vašeg prijevoda “Idiota”, najviše u upotrebi bio onaj Ise Velikanovića iz 1917. godine. Dakle, prijevod star više od stotinu godina.

– U sovjetskoj Rusiji bila je raširena sljedeća praksa: ako se pokazalo da je prijevod dobar, onda bi on bio u uporabi što duže, po mogućnosti ”zauvijek”. Tako je, recimo, ruski prijevod kultnoga Salingerova romana "Lovac u žitu" bio na snazi 43 godine, i to u poprilično decentnome ruhu, bez vulgarizama, odnosno bez prepoznatljivoga jezika sedamnaestogodišnjega Holdena Caulfielda. Tomu nipošto nije kriva prevoditeljica, nego sovjetska izdavačka politika, točnije moralno sljepilo koje je 1965. godine, kada je objavljen prvi prijevod, cenzuriralo sve što se tada smatralo nedoličnim. Ruski su čitatelji tek 2008. godine saznali kako je govorio mladi Salingerov buntovnik, Holden bez cenzure.

Ovo je možda radikalan primjer, ali čini mi se da svaki naraštaj ima pravo na svoj prijevod, odnosno na nov ili, u krajnjem slučaju, na osvježen prijevod. U Italiji, primjerice, postoji više od deset prijevoda Bulgakovljeva romana "Majstor i Margarita". Dakako, kvaliteta može varirati.

Ipak, ako je svaka od talijanskih prevoditeljica (prevoditeljice su u tom konkretnom slučaju uvjerljivo prevladavale nad prevoditeljima) bila ono što je njemački lingvist Hans Vermeer nazvao odgovornim znalcima, stručnjacima koji umiju i moraju donositi odluke, odnosno čija će ”biti posljednja”, onda moramo vjerovati da je svaka od njih znala kako pristupiti tekstu te je ponudila vlastitu verziju najboljega mogućeg prijevoda.

Ako prevoditelja krase odgovornost i znanje, onda valja pretpostaviti da posjeduje određenu strategiju i viziju kako prenijeti izvorni u ciljni tekst, kako ga integrirati u drugu kulturu. Nažalost, ni to nije garancija za uspjeh jer se može ispostaviti da je prevoditelj pogriješio, da je na tom putu skrenuo krivim smjerom. Ali takav je put i dalje ispravan i etičan. Pobornik sam pluralizma prevoditeljskih glasova, stilova, rješenja. Svaki prijevod utječe na naš jezik i na našu kulturu mnogo više nego što to mislimo. I zato je važno da imamo raznolike, ali kvalitetne prijevode. Prijevodna književnost sastavni je dio nacionalne književnosti, a gdjekad je bila upravo presudna za njezin razvoj.  

* Uz Velikanovićev prijevod, imamo i izdanje iz 1969. u kojem je Marko Grčić osuvremenio Velikanovićev prijevod te prijevod  Zlatka Crnkovića iz 1975. godine. Jeste li ih ponovno čitali prije nego što ste krenuli prevoditi, na bilo koji način ih konzultirali? Možete li ih možda usporediti?

– Suzdržala bih se od vrijednosnih sudova jer je prevođenje teška, odgovorna, iscrpljujuća, pa čak i nezahvalna rabota. Ja nikada nisam zadovoljna svojim prijevodima. Nekad je to s razlogom tako, a nekada nije. Naime, jezik se mijenja, kao i kulturni kontekst. Budući da je jezik dio kulture, normalno je da nešto što je bilo sasvim prihvatljivo prije četrdesetak ili pedesetak godina, danas više nije. Ne treba nužno uvijek tražiti krivca ili pogreške, nego sagledati prijevod i samo prevođenje unutar širega konteksta, uzeti u obzir sve faktore koje utječu na konačni rezultat.

Iako će mnogi pomisliti da je prevođenje već prevedenoga djela lagan ili barem lakši proces od prevođenja neprevedenoga djela, iz vlastitoga iskustva mogu reći da je u psihološkom smislu kudikamo teže. Inače uvijek radim tako da se opskrbim s bar jednim prijevodom na strani jezik kojim dobro vladam jer me zanima kako su se, recimo, Talijani ili Britanci snašli s pojedinim sovjetizmima, s ruskim kulturnim realijama i sl.

Međutim, ovo je iskustvo bilo drugačije. Imala sam dojam kao da mi je za vratom cijelo jedno stoljeće važnih i utjecajnih glasova. Imala sam posla s našim velikanima, s prevoditeljima koje uistinu cijenim pa je, posve iskreno, bio prisutan i strah da ću podbaciti, da neću ispuniti ni vlastita očekivanja ni očekivanja ljudi koji su mi povjerili ovaj zadatak. No, prevođenje nije natjecanje, ono je učenje, obogaćivanje. 

Velikanovićev prijevod, koji sam vrlo detaljno analizirala te čak pisala na početku svojevrsni prevoditeljski dnevnik, točan je te iznimno pošten prijevod, i to pogotovo ako uzmemo u obzir vrijeme u kojemu je nastao. Tada nije bilo lako dostupnih pomagala na internetu koji nam omogućuju brzu provjeru većine traženih podataka. Spomenuti prijevod nije savršen; u njemu ima izraza koji su danas zastarjeli, sintaksa je barokno nakićena i gdjekad neprobojna ("Idiot" tomu, doduše, teži no nikada toliko da oteža razumijevanje sadržaja), no ni moj prijevod nije savršen, bez obzira na sav trud. Daleko je od savršenstva, ali nadam se da je barem korektan. I njega će – možda mnogo skorije nego što bih ja to voljela – nagristi vrijeme. 

* Kad smo dogovarale ovaj intervju, rekli ste mi da ste dugo radili na prijevodu “Idiota”. Što je dugo za prijevod ili što je dugo za prijevod Dostojevskog? I što je bilo izazovno pa da je dugo trajalo?

– Književno prevođenje, na moju veliku žalost, nije za sprintere nego za maratonce. Pogotovo ovakav pothvat – djelo koji obaseže gotovo sedam stotina stranica. Cijeli je proces trajao otprilike dvije godine, naravno, uz povremene pauze. Iako je prevođenje izuzetno samotan i spor proces, pogrešno je misliti da je za kvalitetnu knjigu ili prijevod dovoljan samo dobar autor ili nadaren prevoditelj. Da nije bilo minucioznoga uredničkoga rada Marije Ott Franolić i svekolike pomoći lektorice Margarete Medjurečan, ali i strpljena naših izdavača, Seida i Sibile Serdarević koji su nam dali i vremena i slobodu, cjelokupan bi rezultat bio kudikamo lošiji. Ovako i u estetskom smislu (hvala dizajnerima i svima koji opremali roman za tisak!), imamo nešto čega se ne stidimo. 

Ne treba zanemariti ni strahopoštovanje s kojim sam pristupila romanu. Posrijedi je jedan od najvećih pisaca svih vremena, jer voljeli mi Dostojevskoga ili ne, neosporiv je i neizbrisiv trag koji je ostavio na svjetsku književnost i cjelokupnu kulturu – od F. Nietzschea do W. Allena. Sve to povlači sa sobom, barem u mojem slučaju, osjećaj velike odgovornosti. Umberto Eco u svojoj knjizi "Otprilike isto: iskustva prevođenja" naglasio je kako prevoditelj neprestano pregovara – s autorom, tekstom, tuđom i vlastitom kulturom, s tzv. naručiteljima teksta, ali i sa samim sobom. To traje, a kvalitetni pregovori kojima je cilj pomiriti naizgled nepomirljive razlike na obostrano zadovoljstvo zahtijevaju i vremena i strpljenja. 

* Nakladnička kuća Fraktura u popratnom materijalu za “Idiota” navela je da novim prijevodom želi taj klasik približiti mladim čitateljicama i čitateljima. Mnogi srednjoškolski profesori hrvatskog jezika, kao i mnogi fakultetski profesori, posljednjih godina spominju da je jezik mladih zabrinjavajuće siromašan, korpus riječi kojima barataju veoma je ograničen. Moj je dojam da ste sjajno očuvali leksik “Idiota”, barem onako kako ga opisuje Josif Brodski – kao miješanje visokog stila s razgovornim i činovničkim izrazima. Jeste li prilikom prevođenja razmišljali i o mlađim čitateljima?

– "Teorija skoposa" Katharine Reiss i Hansa Vermeera odavno je desakralizirala izvornik, originalni tekst te prebacila naglasak na cilj, svrhu prevođenja, odnosno na ciljni tekst i na ciljno okruženje, skupinu kojoj je prijevod namijenjen. Ne treba zaboraviti da prijevod legitimira upravo kultura u koju se on integrira, a ona se često može čak i radikalno razlikovati od izvorne kulture u kojoj je nastao tekst, što znači da prevoditelj sam mora donijeti odluku hoće li mu prijevod biti orijentiran na adresanta (izvorni tekst i kulturu) ili na adresata (ciljni tekst i kulturu), tj. hoće li pokušati čitatelje približiti izvorniku ili pak izvornik ciljnim čitateljima.

Drugim riječima, itekako sam razmišljala kome je namijenjen tekst, a to su bili prvenstveno mlađi čitatelji jer "Idiot" ulazi u dopunsku lektiru. Da se razumijemo, prijevod je namijenjen svima, ali na misao da moram(o) razmišljati o mladim čitateljima potaknuli su me razgovori s mojim studentima. Budući da, između ostaloga, više od deset godina predajem Prevođenje proze te od ove godine i Prevođenje poezije studentima prve godine Diplomskoga studija ruskoga jezika i književnosti, znam koliko su im bili problematični postojeći prijevodi ruskih klasika, iako neosporivo kvalitetni. Oni su odraz jedne druge kulture i jezika, jednog drugog vremena, i upravo su zato mnogi izrazi u njima danas odveć daleki, "očuđujući", da se poslužim formalističkim načelom, iako originalu to nije bila nužno namjera, nije davao povoda za to.

Učinilo nam se da je došlo vrijeme za nove verzije ruskih klasika iz pera srednjega naraštaja (što nije nevažno) koje može interpretirati original, ali pritom razumije poteškoće ciljne skupine kojoj je, uvjetno rečeno, namijenjen. Parafrazirat ću ruskoga prevoditelja Maksima Nemcova, koji je 2008. godine ponudio radikalno izmijenjen, po mnogima ”skandalozan” prijevod već spomenuta "Lovca u žitu", te izreći naizgled paradoksalnu misao – original se također mijenja kroz vrijeme jer ovisi o načinu na koji ga čitamo, o interpretaciji. Dodala bih da se svaki književni tekst mijenja ovisno o tome tko ga čita, kakav naraštaj, kakvo vrijeme. Svaki književni tekst živi sve dok se prevodi. Walter Benjamin slično je izrekao u čuvenome eseju "Prevoditeljeva zadaća" 1923. godine. Proglasiti jedan prijevod kanonskim, značilo bi po Nemcovu osuditi književni original na smrt.

* Novi prijevod uvijek poziva i na novo čitanje. S obzirom da predajete na Katedri za rusku književnost Filozofskog fakulteta, što “Idiot” može ponuditi današnjem čitatelju, zašto je i dalje aktualan?

– Kao prvo, moram reći ono što kažem i svojim studentima na predavanjima posvećenim književnom prevođenju, a to je da nikada neće biti bliže ka književnome tekstu nego kada ga prevode. Prevoditelj vidi sve vrline, ali i sve mane, sve sadržajne i(li) logične pogreške, eventualne manjkavosti teksta koje pri običnom čitanju najčešće ne primjećujemo. Pravi close reading događa se pri prevođenju, a ono pretpostavlja interpretaciju. Svatko od nas morao bi moći odgovoriti koja je dominantna, namjera teksta, ono što Eco zove intentio operis. 

Kao prevoditeljica, pokušala sam prenijeti ono što ja smatram da je važno u "Idiotu" (teatralnost, grozničavost, dijalogičnost, paradoksalnu kompleksnost glavnoga junaka koja gdjekad kao da podsjeća na fenomen enantosemije u lingvistici, a to je da jedna riječ označava dva suprotna značenja). Uvjerena sam da je "Idiot" besmrtan, upravo kao što je za Dostojevskog to ironično uzviknuo Behemot u Bulgakovljevome romanu "Majstor i Margarita". "Idiot" je roman koji, iako govori o svojem vremenu, o njemu nimalo ne ovisi. To nije roman o kakvim minulim vremenima ili naraštajima, već svevremenski roman koji itekako može zaintrigirati suvremene čitatelje jer pitanja novaca, časti, ponosa, pohlepe, opsjene, opčinjenosti i, u konačnici, ljubavi ne zastarijevaju. I na njih je nemoguće ponuditi crno-bijele odgovore. 

* Dostojevski je – citiram Josifa Brodskog iz eseja na kraju ovoga izdanja – imao grozničav interes za ljudsku dušu i bio je neumorni zaštitnik Dobra. Te dvije opsesije ujedinile su se u “Idiotu” u liku kneza Miškina kojeg je Dostojevski prvotno htio nazvati “knez Krist”. Miškin je spoj Krista i Don Quijotea, dobrote i naivnosti, zbog kojih ga, uz njegovu bolest – epilepsiju, i nazivaju idiotom. Kako znanost o književnosti tumači činjenicu da je pisac opsjednut dobrotom tu dobrotu u svojem romanu uporno i radikalno testirao, a onda na kraju slomio? Je li radikalni nihilizam pobijedio?

– Meni se čini da je Dostojevski bio prvenstveno neumorni zaštitnik Ideje, odnosno određenih koncepata koje je u svojim djelima neprestano propitkivao, pa čak i potkopavao ne bi li ih nanovo učvršćivao, o čemu se, uostalom, i otvoreno debatira na jednome mjestu u romanu. Dostojevski je spoj rušilačko-graditeljske sile, njegov pripovjedač istovremeno ruši i gradi. Štoviše, on često ruši upravo zato da može izgraditi.

A što se tiče samoga Miškina, takozvanoga ”idiota”, čini mi se da i među dostojevskolozima postoje oprečna mišljenja o mogućim prototipovima. Dakako, i kristovska i donkihotovska linija su očigledne.

Meni je, moram priznati, vrlo zanimljiva Nabokovljeva interpretacija, iako Nabokov nije bio veliki štovatelj Dostojevskoga. On je u Miškinu prepoznao nastavak omiljenoga ruskog prostodušnog junaka iz bogate folklorne tradicije – vidio je Ivicu-budalicu (rus. Ivanuška-durak), ali i preteču svih budućih sovjetskih prostaka-budala, kakve je maestralno opisao Mihail Zoščenko 1920-ih godina.

* Kako vi, ne samo kao rustistica i prevoditeljica, nego i kao čitateljica tumačite taj roman? Što vama govori? I da li vam govori nešto novo sad kad ste ga sami preveli?

– Ako prispodobimo pisce originalnih djela redateljima, onda možemo reći za prevoditelje da je njihova uloga najbliža ulozi glumaca koji se moraju uživjeti i u djelo i u sve njegove likove, ali i u samoga autora. Oni, dakle, moraju znati bančiti poput mračno-nesretnoga te vječito sporednoga i neshvaćenoga Rogožina, ali i hodati švicarskim gorjem u potrazi za bezuvjetnom čistoćom trenutka zajedno s Miškinom, biti rastrgan između pohlepe i časti, strasti i osjećaja poput Nastasje Filipovne i sl. 

Prevoditelj je i čitatelj, i stručnjak koji poznaje autorovu poetiku, i strogi kritičar, i onaj tko će autoru i djelu omogućiti daljnji život, po mogućnosti što dulji. Prijevod bi morao proizvesti otprilike isti efekt kao i original. U slučaju mojega "Idiota", htjela sam da do izražaja dođu one silnice romana koje sam zamijetila radeći na tekstu te koje šire čitateljstvo (ovdje ne govorim, dakako, o stručnjacima) ne pripisuje tako često poetici Dostojevskoga. To su: komičnost, teatralnost, minuciozna karakterizacija drugorazrednih likova. 

Sjećam se da je naša nenadmašna rusistica i prof. emeritus Živa Benčić-Primc u našim zagrebačkim šetnjama znala govoriti da joj je neopisivo zabavno čitati Dostojevskoga upravo zato što je pronašla smijeh i komično ondje gdje ih ne bismo očekivali (skrivene između redaka ideologije, religije, filozofije i sl.). Naravno, ispostavilo se da je u pravu! Romani Dostojevskoga nisu lišeni komičnoga. Dapače.

* Kad je prvi put objavljen, “Idiot” niti u Rusiji, a niti u Francuskoj i Engleskoj, nije bio dočekan s pohvalama, baš suprotno. Zašto? I kako se dogodilo da je ipak postao klasik, dapače jedan od najomiljenijih romana?

– Točno je. Roman je odmah po objavljivanju doživio niz oštrih kritika, ali potom je zasjao u punom sjaju, pokazao se u toj svojoj nesavršenoj raskoši – tako ga ja osobno doživljavam. "Idiot" je izvršio ogroman utjecaj na svjetsku kulturu, na razvoj intelektualne misli konca 19. stoljeća i početka 20. stoljeća. Sjetimo se samo Nietzschea koji je u "Antikristu" spomenuo "jedan ruski roman". Taj je roman bio upravo "Idiot". O njemu su potom pisali Stefan Zweig, André Gide. Akira Kurosawa snimio je fantastičnu ekranizaciju 1951. godine kojom je podario sasvim novo čitanje/interpretaciju romana. Taj sporni roman Dostojevskoga nesavršene strukture, ali hipnotizirajuće dubine i groteskno-mračne atmosfere, ”spasili” su modernizam i modernisti.

* Dostojevski je u drugoj polovici 19. stoljeća u Peterburg doveo Krista, Bulgakov je 1930-ih u Moskvu doveo Sotonu, iako u “Majstoru i Margariti” imamo i Isusa kao junaka. Je li Bulgakovljev Woland na bilo koji način bio odgovor na kneza Miškina?

– Dok je u "Bijeloj gardi" Bulgakov gotovo pa polemizirao s Dostojevskim, u "Majstoru i Margariti" upravo Dostojevski utjelovljuje pojam pisca. Behemotova izjava o besmrtnosti Dostojevskoga, odnosno ironično potkopavanje sovjetske birokratsko-malograđanske sredine, nije slučajna. U toj čuvenoj sceni Korovjev uvjerava sovjetsku građanku da nikakva službena potvrda, baš kao ni članstvo u kakvom društvu/savezu pisaca, nije potrebna istinskim književnicima kao što je Dostojevski. Jedini dokaz koji legitimira pisca jest njegovo stvaralaštvo. 

A u slučaju Dostojevskoga dovoljno je – pisao je Bulgakov – pročitati par nasumično izabranih stranica iz njegovih romana. Naravno, postoje i mnogo dublje veze, kao što su dvosmislenosti, razne nedorečenosti, narativne igrice: sitni tragovi, naznake kojima se čitatelju tek daje naslutiti koji bi mogao biti ključ zagonetke, ali mu se također ostavlja dovoljno slobode za interpretaciju. Dakako, Bulgakov i Dostojevski nisu usporedivi u idejno-filozofskom smislu, ali u estetsko-umjetničkom jesu.

* Dostojevski se, kao i ostali ruski pisci, u hrvatskom jeziku našao u shizofrenoj situaciji zbog dvojake prakse prenošenja ruskih vlastitih imena i ruskih toponima: transliteracija se uglavnom primjenjuje u znanstvenim i stručnim tekstovima, transkripcija u prevođenju književnih djela. Vi ste tome doskočili posebnom bilješkom na kraju knjige, no smatrate li da bi se ta praksa nekako mogla ujednačiti? Kakav je vaš stav o toj dvojakoj praksi?

– Prevođenju romana prethodila je mala debata, okrugli stol na kojemu se zajednički odlučivalo kako će se bilježiti ruska imena: transkripcijom, koja je uvriježen i popularan (no ne odveć ispravan) način ili transliteracijom, koja je odveć znanstvena te podrazumijeva pojedine dijakritičke znakove koji nisu svojstveni hrvatskome jeziku. Odluka je, na moju žalost, pala na prvi izbor. Kažem žalost zato što se u nas uvijek transkribiralo polovično i nedosljedno.

Osim toga, hrvatska transkripcija ruskih imena samo prividno ukazuje čitateljima kako se ta imena izgovaraju. Na mnogim je mjestima pogrešna ili, u najmanju ruku, problematična. Na to smo kolegica Branka Barčot, predstojnica Katedre za ruski jezik, i ja pokušale ukazati u bilješci koja otvara roman. Zahvalna sam svojem izdavaču što nam je pružio mogućnost da u tablici koju sam priložila prijevodu pokažem do koje se mjere razlikuju transkripcija, stvarni izgovor ruskih imena i transliteracija.

Vidjet ćemo što će donijeti sutra… iako sam svjesna da bi u prvi mah transliteracija, prema kojoj se Dostojevski bilježi Dostoevskij, Korovjev kao Korov’ev, Miškin kao Myškin, Nastasja Filipovna kao Nastas'ja Filippovna i sl., izazvala odbojnost. No, uvjerena sam da bi se naši čitatelji s vremenom priviknuli na to. Eto, već i na to možemo gledati kao na prevoditeljsku odluku, strategiju. Transkripcija je svojevrsna domestikacija (podomaćivanje), a transliteracija forenizacija (postranjivanje) teksta.

* Intervju je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u magazinu Globus.