Piše Tanja Tolić
U samo četiri godine Anja Majnarić prevela je tri tisuće stranica "Moje borbe". To je tek djelić onoga što je zadnjih godina prevela s norveškog jezika, no monumentalni šestodijelni roman Karla Ovea Knausgårda donio je u Hrvatskoj širu prepoznatljivost i norveškom književniku, a i njoj kao prevoditeljici. Njezino ime postalo je simbol i za dobre prijevode i za dobru književnost, a ovih dana čitamo novog norveškog "kapitalca" od 920 stranica: Johana Harstada i njegov roman "Max, Mischa i ofenziva Tet", također u izdanju Naklade OceanMore. To je ujedno bio povod i za naš razgovor.
* Počeli ste kao prevoditeljica s engleskog jezika, danas vas urednici i čitatelji primarno percipiraju kao književnu prevoditeljicu s norveškog. Prevoditelja s norveškog je manje; to je, nagađam, sigurnija niša za u principu financijski nestabilan posao. No koliko je izbor? Je li norveška književnost vaša sudbina?
– Dva su glavna razloga zašto sam danas više prevoditeljica s norveškog nego s engleskog. Prije svega, izdavačima je zbog norveških potpora isplativije objavljivati knjige pisane na norveškom nego one na engleskom. Norveška fondacija Norla (Norwegian Literature Abroad) pokriva gotovo cjelokupan trošak prijevoda, dok za knjige s engleskog govornog područja takvih potpora nema. Drugi je razlog taj da prevodim za ograničen broj izdavača, a za sve sam njih prevodila isključivo norveške naslove. Gotovo sve moje prijevode s engleskog objavio je Algoritam koji više ne postoji. S engleskog sad prevodim manje-više samo za Vorto Palabru, s čijom sam urednicom Anom Silić surađivala u Algoritmu. Kako je prijevod s norveškog daleko bolje plaćen, s engleskog prevodim samo naslove koje baš jako želim prevesti. Ako pitanje o sudbini zapravo znači jesam li osuđena na norveški, mislim da je to sasvim lijepa sudbina.
* Engleski jezik smatra se jednim od onih koje je relativno lako naučiti. Ima samo tri padeža, gotovo da nema deklinacija i konjugacija, ima prilično fiksnu strukturu rečenice, ali zato ima mnogo homonima i veoma bogat korpus idioma, od kojih su mnogi kompleksno slikoviti. Kakav je norveški?
– Meni se norveški čini još lakšim od engleskog. Nekome tko govori engleski i/ili njemački, nije ga uopće teško naučiti. Vokabular se u velikoj mjeri poklapa, gramatika je vrlo jednostavna, još jednostavnija od engleske, a možda je najteže pohvatati izgovor.
* Pripremajući se za ovaj intervju, otkrila sam podatak koji nisam znala: Norveška, pored saamskog (laponskog) jezika, ima još dva službena i standardna jezika. Jedan se zove bokmål, recimo "danski" norveški i njega govori gotovo 90 posto stanovništva, dok je drugi nynorsk, mogli bismo reći "pokrajinski jezik" na koji nije utjecao danski. Pretpostavljam da ste vi naučili bokmål jer se on uči kad se norveški uči kao strani jezik. Jeste li se susreli s nynorskim, pišu li na njemu norveški autori koje ste prevodili?
– Bokmål i nynorsk zapravo su pisani oblik jezika. Pojednostavljeno, bokmål bi bio nekakav standardni jezik, a nynorsk je pisani oblik različitih dijalekata, iako ima svoja specifična gramatička pravila. Bokmål je daleko rasprostranjeniji, a nynorsk se najviše upotrebljava na zapadu zemlje. Ja sam učila bokmål, ali bez problema čitam i nynorsk. Sve knjige koje sam dosad prevela pisane su na bokmålu. Moj prvi susret s govornim norveškim bio je u planinama između Osla i Bergena gdje sam živjela dva mjeseca i gdje većina govori dijalektom, a najčešće sam razgovarala s jednom spisateljicom iz Bergena. No nekako mi ipak najbolje leži i najviše mi se sviđa osloanski.
* U Hrvatskoj postoji duga tradicija čitanja norveške književnosti. Sjećam se da sam kao dijete čitala trilogiju Trygvea Gulbranssena koja je postigla golem svjetski uspjeh, poslije Knuta Hamsuna i Henrika Ibsena čije su drame i danas u lektiri, veliki je hit bio filozofski roman "Sofijin svijet" Josteina Gaardera. Je li vas norveška književnost zarazila već u djetinjstvu? Što mislite da je čitateljima s ovog prostora privlačno, ako jest, u norveškoj književnosti?
– Nisam u djetinjstvu čitala norvešku književnost. Moj prvi susret s njom bili su Ibsen i Hamsun. Tek sam pred kraj studija odlučila učiti norveški, a za to nisam imala nikakve posebne razloge osim toga da mi je Skandinavija oduvijek bila zanimljiva, a norveški je modul te godine bio novost na Filozofskom fakultetu pa mi se to činilo jedinstvenom prilikom. Norveška i Skandinavija općenito blizu su nam a daleko. Mnogima je to egzotično mjesto, drukčijeg mentaliteta i uređenja, u socijalnom, ekonomskom, ekološkom smislu daleko naprednije od našeg, s prelijepom, bajkovitom prirodom... Vjerujem da čitatelje zanima kako ljudi ondje žive, s kakvim se problemima susreću, koliko su zbilja različiti od nas ili nam pak slični.
* Nije precizna brojka, ali brzinskim pregledom kataloga Knjižnica grada Zagreba, samo od 2000. godine naovamo prevedeno je najmanje dvjestotinjak knjiga norveških autora – od novih prijevoda Hamsunovih djela i "Povijesti bestijalnosti" Jensa Bjørneboea, do knjiga suvremenih autora kao što su Jo Nesbø, Maja Lunde, Monica Isakstuen, Marie Aubert, Simon Stranger, Geir Gulliksen, Jon Fosse, Karl Ove Knausgård, Johan Harstad... Kao prevoditeljica imate sigurno bolji pregled od mene - kako stoji suvremena norveška književnost u odnosu na druge prijevodne književnosti? Engleski izuzimam jer on dominira svugdje, ne samo u Hrvatskoj.
– Teško mi je uspoređivati s drugim prijevodnim književnostima jer uglavnom živim u skandinavskom balonu, ali rekla bih da odlično stoji. Općenito se sve više prevodi s "ostalih" jezika, jezika koji nisu engleski, upravo zbog spomenutih potpora. Za norveškim postoji velika potražnja, nas prevodilaca je sve više i svi imamo pune ruke posla.
* Mnogi su u Norveškoj roman "Nasljedstvo" Vigdis Hjorth doživjeli kao prikrivenu autobiografiju (glavnu junakinju u djetinjstvu je spolno zlostavljao otac, majka i sestra joj nisu povjerovale); dio Knausgårdove obitelji se naljutio na njega nakon objave "Moje borbe"; Monica Isakstuen u romanu "Bijes" piše o majci koja ne može kontrolirati nalete bijesa... Je li otkrivanje (mračnih) obiteljskih tajni dominantna tema suvremene norveške književnosti ili samo hrvatski urednici i(li) prevoditelji radije biraju takve pripovijesti?
– Ne bih rekla da je dominantna, prije da je oko tog žanra takozvane stvarnosne proze marketinški umjetno stvorena fama kako bi se takve knjige popularizirale, a s tim bi se složili i Vigdis Hjorth i Geir Gulliksen. Oboje u intervjuima zaobilaze pitanje o podudaranju radnje svojih romana sa stvarnošću i ističu kako je roman oduvijek često u nekoj mjeri bio autobiografski oblik izražavanja, uvijek sadržavao takve elemente koji su bolje ili lošije zakamuflirani. Knausgård je možda specifičan po tome da upotrebljava imena stvarnih osoba, iako ni približno nije prvi. I Dante je u Pakao imenom i prezimenom smjestio svoje suvremenike. Istina je međutim da su teme u norveškoj književnosti vrlo često mračne i depresivne: nema kojeg rata nije bilo u romanima koje sam prevodila, često su prisutni depresija, samoubojstva, bolesti, mučni razvodi, nesretne obiteljske priče...
* U Hrvatskoj s norveškog na hrvatski prevodite vi, Željka Černok, Mišo Grundler, Sandra Ljubas, Vesna Salomonsen, Munib Delalić, nešto je preveo i pokojni Bekim Serjanović... Imate li običaj međusobno se konzultirati ili je svaki prevoditelj (norveškog) svijet za sebe?
– Sa svima navedenima sam u prijateljskim odnosima i svi su baš super ljudi; s nekima se čujem gotovo svakodnevno, neke susrećem na prevodilačkim ili specifično norveškim okupljanjima, s nekima se povremeno dopisujem. Nisam upoznala jedino Muniba Delalića, ali sam u dobrim odnosima s ljudima koji vode njegovu izdavačku kuću Fidipid (vrijedi obratiti pozornost na nju jer objavljuje isključivo norveške autore, mahom moderne klasike: Solstada, Christensena, Vesaasa, Espedala...). Među nama nema nikakvog nadmetanja ili podmetanja i to mi je jako drago; posla ima dovoljno za sve i svi imamo neke svoje niše i izdavače koji nas angažiraju. Ne konzultiram se s njima jer u pravilu ne nailazim na probleme jezične prirode. Moji su savjetnici prijatelji i članovi obitelji koji se bave medicinom, pravom, arhitekturom, koji se razumiju u oružje, tehniku, sportove...
* Pretpostavljam da ste neke knjige vi predložili za prijevode. Sjećam se da ste svojedobno rekli kako biste voljeli prevesti dansku književnicu Tove Ditlevsen. Koje ste pisce vi otkrili hrvatskoj publici? Koga biste voljeli prevesti?
– Predložila sam Marie Aubert ("Odrasli ljudi") i Shirley Jackson ("Oduvijek živimo u dvorcu" i uskoro "Ukleta kuća Hill") te još dvije autorice koje će biti objavljene ove godine, Heidi Sævareid i Victoriju Kielland. Cijelo vrijeme pratim što se objavljuje u Norveškoj i razmišljam kojem bi se našem izdavaču koji autor uklopio u program. S Tove Ditlevsen mjesecima sam gnjavila jednu urednicu, a kad je konačno pokleknula, saznale smo da su prava već prodana. U međuvremenu je njezina Kopenhaška trilogija – "Djetinjstvo", "Mladost" i "Ovisnost" – objavljena u izvrsnom prijevodu Miše Grundlera (velika, velika preporuka!) pa mi uopće nije žao što je tako ispalo.
Za Vorto Palabru nalazim jako zanimljive američke autore, uglavnom njihove kultne pisce koji su kod nas nepoznati. Neću ih još otkriti da ne zeznem urednicu prije nego što otkupi prava. Voljela bih nastaviti i sa Shirley Jackson i s Bradburyjem, a nemam puno vremena za prevođenje s engleskog pa je to sve još dosta neizvjesno. Ovisi naravno i o tome kakvi su njihovi izdavački planovi. Od norveških autora jako mi je draga Kjersti Annesdatter Skomsvold, čiji je prvi roman "Što brže idem, manje me ima" u Delalićevu prijevodu objavio Fidipid, i voljela bih jednom prevesti neki od njezinih sljedećih naslova. Pod uvjetom da se Fidipid s time složi, naravno.
* Može li se danas u Hrvatskoj živjeti od književnog prevođenja? Nedavno je Kritika HDP objavila seriju članaka o statusu književnih prevoditelja i gotovo svi su istaknuli da su prijevodi zapravo jako slabo plaćeni. Koliko prevoditelj uopće treba prevesti knjiga godišnje da bi si priuštio pristojan život?
– Na ovo je pitanje nemoguće jednoznačno odgovoriti. Pristojan život nije nešto što bi svi jednako definirali. Ovisi o životnom stilu, o obiteljskim prilikama i nizu drugih faktora. Velika većina književnih prevodilaca uz prevođenje ima još neki posao. Mnogi rade u školama, školama stranih jezika, raznim kulturnim institucijama, neki su i sudski tumači, audio-vizualni prevodioci ili prevode i simultano i/ili konsekutivno, imaju žene/muževe s normalnijim poslovima. Mislim da sam ja među vrlo rijetkima koji se bave isključivo književnim prevođenjem. Nije čak toliko problem da je to loše plaćen posao koliko je nezgodna neredovitost naših primanja, činjenica da smo kreditno “nesposobni” i što nemamo nikakvu sigurnost ako se razbolimo ili iz kojeg god razloga ne možemo raditi. Ja sam nakon nekoliko financijski vrlo klimavih godina pronašla jedan fini otok gdje radim samo za maksimalno fer izdavače koji promptno i solidno plaćaju, a članica sam Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika pa mi ide staž i imam plaćene doprinose. Vozim četrnaest godina star auto ali nastojim barem jedanput godišnje nekamo otputovati, često upravo u Norvešku, nemam svoj stan ali sam kupila staru vikendicu, ne živim luksuzno ali imam glupo skupe hobije koji me vesele. Meni se moj život čini sasvim pristojnim, nekome bi bio katastrofa.
* Kako izgleda posao prevoditelja? O koliko sati prevođenja dnevno govorimo? Može li prevoditelj – kao ponekad pisci – zapeti, izgubiti inspiraciju, mučiti se s pronalaskom pravih riječi? Nemate običaj najprije pročitati cijelu knjigu, nego odmah krenete s prevođenjem, i nemate običaj kontaktirati autore nego se trudite sami razumjeti i pronalaziti rješenja. Zvuči veoma trudbenički, kao ozbiljna šljaka, osobito kad se ima na umu da su vam se zaredali romani kapitalci koji broje i 800 stranica, poput "Maxa, Mishe i ofenzive Tet". Nimalo romantično, kako neki možda zamišljaju prevoditeljski posao...
– Nastojat ću ne mistificirati, ne volim to. Ovaj posao i je i nije težak, i kao sve drugo, to je vrlo individualno. Meni nema ljepšeg posla od književnog prevođenja, a u ovom stadiju svoje karijere prevodim samo knjige koje me vesele i zanimljive su mi. Odgovara mi i rad od kuće jer volim imati svoj mir i sama si organizirati dan. Često to bude dvosjekli mač jer sam teški kampanjac i nekad mi se teško natjerati da sustavno radim u istom ritmu. Nikad to nema veze s nedostatkom inspiracije, inspiracija je romantiziranje kojem pribjegavaju lijenčine; mnogi veliki pisci, pa čak i Nick Cave, kažu da je najvažnije svaki dan sjesti za stol i pisati, ili čitati, razmišljati, istraživati. Nema ništa od ležanja i čekanja muze. Knjige više ne čitam prije nego što krenem prevoditi jer mi je tako zanimljivije, osim naravno onih koje sam pročitala pa sama predložila urednicima. Pisce ne kontaktiram jer jednostavno dosad nisam naišla na nerješiv problem. Istraživanje i kopanje najdraži su mi element ovog posla, a valjda sam tvrdoglava jer ću prije umrijeti nego priznati da nešto ne mogu riješiti. Pohvala je to i mojim autorima jer sjajno pišu i nema jezičnih nejasnoća ili bizarnosti. Čak sam i kapitalce s vremenom baš zavoljela. A doza romantike ipak postoji: sjedim za računalom do zore, slušam muziku i prve ptice, pokraj mene su moje dvije mačke a pred prozorom hortenzija. Prespavat ću pola dana pa možda otići na kavu s nekom prijateljicom, u nepotrebno ekstravagantnoj odjeći.
* Sjećam se da smo nekad posuđivali knjige u knjižnici zato što ih je preveo Josip Tabak ili Iso Velikanović, ili pak zato što ih je odabrao i uredio Zlatko Crnković. I Antun Branko Šimić i Tin Ujević, primjerice, osim pisaca bili su i prevoditelji. Vjerovali smo njihovu ukusu i znanju. Znam da mnogi čitatelji i mnogi urednici vas danas percipiraju kao jednu od najboljih hrvatskih prevoditeljica. Cijeni li se danas prevoditeljski posao? Percipiraju li se prevoditelji kao umjetnici riječi, kao autori?
– Uh, uglavnom ne razmišljam o tome i uvijek me iznenadi i zbuni kad netko zna tko sam ja. Na nekoj smo objektivnoj razini donekle cijenjeni: po zakonu se u knjizi mora navesti ime prevodioca, kao i u svakom njezinom spominjanju u medijima, iako se mnogi toga baš ne drže; često knjige same izlaze u hrvatskom prijevodu ili ih prevode izdavači, nekad knjige predstavljaju gotovo kao da su ih huxleyi i kingovi sami napisali na hrvatskom. Osim toga, možemo steći status samostalnog umjetnika, dakle objektivno nas se smatra umjetnicima. Ipak, u Hrvatskoj je poražavajuće mali broj ljudi koji čitaju knjige, a ni među njima ne doživljavaju svi prevodioce. Tako da je mali krug ljudi koji je uopće svjestan da postojimo, a kamoli da imamo ikakav status na široj društvenoj razini.
* Čini mi se da nije moguće biti prevoditelj bez čitanja. Što čitate kad ne prevodite, imate li uopće vremena za tu vrstu neopterećenog čitanja?
– Skoro svi prevodioci koje znam žale se da ne stignu čitati koliko bi htjeli, a meni se nekad čini da čitam kriminalno malo. Nekad zbog nedostatka vremena, nekad jer jednostavno ne mogu više gledati slova. Najviše čitam knjige na norveškom, uvijek ih iz Osla dovučem dvoznamenkasti broj. Često to bude nešto što mislim da bi moglo biti zanimljivo nekom mojem izdavaču. Osim toga čitam posve drukčije knjige od onih kakve prevodim, valjda zato što trebam promjenu i bijeg od stvarnosti; volim viktorijansku književnost i britanske i američke klasike općenito, suvremenu "gotičku" književnost, knjige s elementima horora ili nadnaravnog, distopije, krimiće, a kad nemam energije za romane, čitam kratke priče ili stripove. Najmanje zapravo čitam prijevodnu i domaću književnost, nažalost, i pomalo sam tu "fah idiot". Ali kupujem i takve naslove jer želim podržati izdavače i motivirati se da povremeno ipak pročitam nešto drukčije.
* Što je za prevoditeljicu dobar prijevod?
– Prije svega je to tekst koji teče kao da je napisan na hrvatskom, koji ne zapinje i uz koji ne razmišljam kako je glasio u originalu. Kao što ste rekli, ime prevodioca često mi bude preporuka za knjigu.
* Intervju je u skraćenom obliku objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
