Razgovarala Tanja Tolić
Televizijska emisija urednice i voditeljice Karoline Lisak Vidović “Što je klasik?”, u sedam godina postojanja, i sama je dosegnula status – klasika. U sitne noćne sate, kad se emitira na Prvom programu, ili poslije Dnevnika, u reprizi na Trećem, pred svjetlećom kutijom okupljaju se – suprotno uvriježenom mišljenju kako čitanje odavno više nije u modi – brojni ljubitelji književnosti. Ovih dana emitirat će se stota emisija, što nam je bio povod za ovaj razgovor.
* Prvo pitanje nameće se samo od sebe: što je klasik? Postoji li konsenzus o tome kada neko djelo, ili pisac, postaju klasici? Mora li pisac biti mrtav, za života dobiti neku prestižnu nagradu ili ući u lektiru da bi postao klasik?
– Mogu samo reći da točan odgovor na pitanje što je klasik, na svu sreću, ne znam i uživam u tom neznanju, odnosno u stalnom traganju za odgovorom na njega. Volim upitnike. Imam varijante mogućeg odgovora i redovito ih malkice mijenjam. Što duže radim emisiju, odgovora je više, kao da su u isti mah i razvidniji i neuhvatljiviji. Za to su sami klasici krivi. Krivo je njihovo umijeće pisanja, to umijeće koje neprestance dokazuje da nije toliko važna tema o kojoj pišu, nego način na koju temu obrađuju. U tome i jest ljepota, kako moje emisije, tako i književnosti općenito. Pisci neprestano nešto traže, pišu ne bi li dotaknuli, uhvatili to nešto. E to nešto, to je to, u tom nečem leže razlozi zašto neko djelo biva ovjenčano titulom klasika. Naravno da su mnogi pisci i književni znanstvenici kroz povijest ispisivali svoje definicije toga nečega i sve one jesu točne i upravo njihovo supostojanje svjedoči onomu što sam malo prije rekla. Nitko nije i neće nikada odgovoriti precizno i točno na to pitanje.
Ako baš moram izdvojiti nešto oko čega se ipak svi slažemo što to čini klasika klasikom, to je ponajprije trajnost nekog djela kroz vrijeme, njegova svevremenost i univerzalnost. Napisano jednom da vrijedi zauvijek i da nam u svakom novom čitanju ponudi nešto novo što prije nismo vidjeli, kao da se čini da čitamo neko novo djelo i da svakom vremenu govori kao da je baš za njega napisano, bez obzira kad je nastalo. I ne mora pisac biti mrtav, niti mora dobiti nagradu. Ako ima sreću biti prepoznat od čitatelja i struke, nagrade nisu važne. Koliko je samo puta švedski komitet nagradio neka djela koja su nam danas gotovo nepoznata, a koliki klasici nisu ovjenčani tim, kako se često kaže, najprestižnijim književnim priznanjem.
* Od tvojih gostiju u emisiji tko ti je dao najneočekivaniji ili najduhovitiji odgovor na pitanje što je klasik?
– Moram reći da svoje goste biram jako pomno i dopustit ću si tu emotivnost koja danas nije baš u modi, pa ću reći da ih i volim i poštujem. Teško mi je zato lako odgovoriti na to pitanje. To su uglavnom znanstveno promišljeni i utemeljeni odgovori, pa mi je među njima, evo, prvo pao na pamet odgovor jednog pjesnika i romanopisca Darka Cvijetića, koji je rekao, otprilike, da je to pisac koji juriša olovkom na nebo. Najduhovitija je bila pjesnikinja Dorta Jagić, koja je na jednom sajmu knjiga u Puli zapjevala u stolici kad je govorila o tome što je za nju klasik. To još nije emitirano, a emisija s Dortom, za koju se nadam da će se što prije dogoditi, to će tek biti klasik! (smijeh)
* Fascinira koliko ti je publika raznolika. Znam da te gledaju moji kolege, urednici kulturnih rubrika; svjedočila sam tome kako ti oduševljeno prilaze studentice biologije zaljubljene u literaturu; vidjela sam i kako s tobom strastveno o književnosti i emisiji razgovaraju ljudi koji se bave nekim sasvim drugim stvarima. Imaš li podatke o gledanosti emisije? Što misliš, zašto ljudi vole “Klasik”?
– Iznenadio me odziv publike i njezine reakcije. Krojila sam emisiju po svojoj mjeri, prema svojoj ljubavi i ono što mi se nametnulo kao zaključak kroz sad već sedmogodišnji rad na toj emisiji jest da novinari i urednici jako često publiku podcjenjuju, najčešće im je logika “kruha i igara”, samo zabava i laki sadržaj, a ja sam shvatila zorno i bjelodano da je publika željna kvalitetnog sadržaja, ozbiljnog, iz kojeg će nešto i naučiti, novo doznati, i da je željna takvih emisija u kojima se prema gostu, pa tako i prema publici, odnosimo s poštovanjem i dostojanstveno. Možda je i u tome razlog zašto emisiju gledaju i ljudi koji nisu nikad čitali klasike. Jednom mi je jedna gospođa rekla da joj se svijet čini ljepšim dok gleda “Klasik”. Drugi put srela sam jednu gospođu u knjižnici u kojoj često posuđujem knjige – rekla mi je da je zbog “Klasika” došla posuditi Gogolja.
S druge strane, pouzdano znam da na nekim sveučilištima, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji, profesori puštaju studentima neke epizode “Klasika”. Kao i u nekim gimnazijama. Pamtim komentar kultnog hrvatskog pisca Alojza Majetića, koji je predlagao da se emisiju kroz kurikularnu reformu uvrsti u obvezni školski program “kako bi, potičući na ljubav prema čitanju, pomogla dubljem razumijevanju što je jezik, metafora, izražavanje, misao, prostranstvo ljudskog bića”.
Što se tiče konkretnih brojki, na njih sam ponosna. Naime, ove sezone nakon što je emisija prebačena na Prvi program, glavna urednica programa Rahela Štefanović obavijestila me da je gledanost prvih nekoliko emisija u rujnu i listopadu 2022., prema istraživanju AdScannera a na uzorku IPTV i kabel kućanstava jednog teleoperatera u Hrvatskoj, bila u prosjeku oko četiri posto AMR-a, što znači od 150 do 160 tisuća kućanstava, što je sjajno. Najgledanija bila je primjerice ona s 5,7 posto AMR-a o Lászlu Krasznahorkaiju.
* Čini mi se da jedna od tajni uspjeha “Klasika” što dobro odabireš sugovornike. O književnosti se mora znati (zanimljivo) govoriti, posebno u polusatnoj emisiji koja je vjerojatno zahtjevna za današnjeg prosječnog gledatelja, naviklog na šarena svjetla, muziku i trikove. Samo dvoje ljudi koji razgovaraju o literaturi. Kako ti to uspijeva?
– Možda je taj odabir gosta čak i najvažnija karika emisije, odnosno iznimno važna. Nije jednostavno u maloj znanstvenoj i književnoj sredini kakva Hrvatska jest – pritom mislim na kvantitetu, ne na kvalitetu – pronaći odgovarajućeg gosta za bilo kojeg svjetskog klasika da o njemu može suvereno i utemeljeno govoriti u dosluhu s najnovijim saznanjima i još pritom da bude opušten i elokventan pred kamerama. Također treba znati i na odgovarajući način govoriti o književnosti, znanstveno točno, a opet popularno, i, naravno, malo poetski, ne bi li uspjeli zaintrigirati publiku i zapaliti iskru nekog novog čitatelja. Cilj je da nas prate i stručnjaci i tzv. široka publika. Neprestano razmišljam o gostima i neprestance ih tražim. Moć pronalaženja dobrog gosta ima nešto i s time da već više od 20 godina radim tjednu radijsku emisiju o književnosti “Kutiju slova” na Prvom programu Hrvatskoga radija, a nešto i sa studijem komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. I da se vratim na onu emociju koja mi je jako bitna, dobro je da ona postoji jer onda ima šanse roditi se između dvoje ljudi koji sjede sami u studiju ona kemija koja, bez obzira o temi, zapravo govori o strasti za književnošću.
* “Klasik” je u svojoj sedmoj sezoni prešao s Trećeg programa na Prvi program HTV-a. To baš nije česta praksa, zar ne? Kako je do toga došlo?
– Nije uopće česta praksa. Emisija je prebačena na Prvi program po zahtjevu ravnateljice Programa HRT-a Marije Nemčić. Bila mi je to čast, ali još više i priznanje za sav trud i stvarno puno rada oko emisije. No, istodobno bilo mi je bitno da, uz to što “Klasik” sad ide premijerno na Prvom programu svakog drugog utorka u 23:20, ostane i na Trećem programu, na kojemu se emitira u reprizi svake druge srijede u 20:30, te četvrtka u 17:30.
* “Što je klasik?” tvoj je autorski projekt. Novinarsku i uredničku karijeru započela si na radiju, na kojem i dalje uređuješ emisiju “Kutija slova”. Odakle ideja za “Klasik” i kako se glas pretvorio i u sliku?
– Bez obzira na to koliko je radio moja prva i prava ljubav, nakon dužeg vremena poželjela sam malo promjene, odnosno profesionalnog izazova. Uvijek mi se, uostalom, brdo ideja mota po glavi. Jedna od njih bila je televizijska emisija o književnim klasicima. Za proizvodnju bilo kojeg medijskog sadržaja, a naročito onog s područja kulture, znala sam, uza sve znanje i iskustvo, potrebna je i strast. Toga mi u vezi s književnosti sigurno ne manjka, problem je možda prije višak, a cilj mi je bio prenijeti tu svoju ljubav prema knjigama publici i, usput pomalo donkihotovski romantično priznajem, širiti pametne, plemenite, mudre i empatične ideje.
U tome mi pomažu kreativna producentica Tihana Čuljak, nepresušni izvor ideja, osoba širokog znanja, zatim svemoguća asistentica Željka Šešerko – kad je ona u emisiji, ja sam posve mirna, a odnedavno s nama je novi redatelj Ivo Kuzmanić, koji je unio novu energiju u emisiju, na čemu sam mu jako zahvalna. Moram posebno istaknuti kako je emisiju na samom početku postavio redatelj Mislav Hudoletnjak, profinjeni redateljski stilist, kojem želim da se što prije oporavi.
* U sedam sezona emisije, koliko si klasika dosad obradila? Po kojem ih ključu odabireš?
– Evo, ekskluzivno otkrivam da radimo ovaj intervju uoči velike obljetnice, uoči emitiranja baš stote emisije! Kriteriji odabira su raznoliki: ponekad su to važne obljetnice, ponekad mi se čini neko djelo posebno aktualno, kao što je to bilo primjerice s djelom Alberta Camusa u vrijeme pandemije ili sada kada pripremam Tolstojev “Rat i mir”. Često to bude i pronalazak dobrog gosta, pa od njega gradim temu, ponekad je to čak i ideja o dobrom prilogu, pa onda od priloga idem k temi. Ponekad je to želja da propitam možemo li nekog suvremenog, živućeg autora pozicionirati u književni kanon, kao što je to bilo s emisijom o Danijelu Dragojeviću ili s nedavnom emisijom o Anne Carson.
* Koji klasik ti je bio najzahtjevniji za emisiju? I koje klasike planiraš napraviti?
– Svaki klasik mi je zahtjevan jer se trudim postavljati visoke standarde i nikad nisam posve zadovoljna finalnim proizvodom jer znam što smo sve još mogli reći ili pokazati. Emisija traje samo pola sata i pritom nastojim dati što komprimiraniji, koncentriraniji sadržaj uobličen u neku strukturu i s nekim zaključkom, a ne da improviziramo pa kud pošli, pošli. Neke od najzahtjevnijih su mi bile emisije o Faustu, Gilgamešu, Nietzscheu... Trenutno izgaram za ideje o Matošu, Dubravki Ugrešić i Miljenku Smoji, a ako jednom na godinu ne odradim bar jedno djelo Dostojevskog, nije mi dobro.
* Svatko tko je zaljubljen u literaturu, ima svoje razloge za čitanje. Zašto ti čitaš?
– Čitam ponajprije jer mi je to nevjerojatan užitak, a počela sam čitati jer sam kao malena gledala svojeg brata Dražena Lisaka, koji je oduvijek bio strastveni čitatelj, još kao mladić pisao je pjesme, objavljivao u Quorumu, prije par godina objavio je i roman “Kralj hakla”. Mislila sam, ako moj brat stalno bulji u te knjige, mora da je to nešto super. I bio je u pravu.
* Nedavno si sudjelovala na panelu u Osijeku na kojem se razgovaralo o tome koliko je kultura prisutna u medijima te kako je približiti mlađoj publici. Znamo da je kulture, i općenito humanistike, sve manje u medijima. Što učiniti? I što bi nam se moglo dogoditi ako ona nestane iz medija?
– Svijet ne bi samo postao pusto mjesto, pokazalo bi se uskoro da život nema puno smisla. Pa nije li Nietzsche odavno rekao da imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine, a kako ćemo saznati o postojanju te umjetnosti, te kulture ako ne iz medija? No, nakon panela sa studentima na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, koju vodi agilna i kreativna dekanica Helena Sablić Tomić, mislim da, barem još neko vrijeme, ne trebamo se brinuti.
* Većina roditelja uglavnom govori isto: djeca im slabo čitaju. Kako odgojiti mladog čitatelja, je li to uopće moguće u današnjem svijetu kojim vladaju ekrani? I zašto bi mladi uopće trebali čitati?
– Savjetujem roditeljima samo da budu uporni i dosadni i da, naravno, moraju svojim primjerom djeci pokazati koliko je čitanje važno. Baš u svijetu dominacije slike, mladi trebaju znati da je slika došla iz svijeta riječi, da je većina genijalnih filmova i sjajnih kazališnih predstava nastala na osnovi neke knjige, počesto baš klasika, a da ne spominjem da će – ako ne nauče čitati knjige koje ih uče kritički misliti i spoznavati svijet – biti samo laki plijen za današnje predatore, samo pijuni u igri onih čija se imena nalaze u vijestima i poslije u povijesnim udžbenicima, bez mogućnosti da utječu na neke promjene u društvu, bez mogućnosti da znaju što i kako sa svojim životom. I lišit će sebe mogućnosti da uživaju u umjetnosti.
Dževad Karahasan je u knjizi “Nedoumice”, čini mi se, prekrasno primijetio da nam književnost neće pomoći da ulovimo zeca ili da pobijedimo na nekom natjecanju, ona ne donosi moć, ne uklanja bol iz ruke, ne popravlja auto. No, ona je naša esencijalna potreba i uvijek nervira one koji nastoje život svesti na puko postojanje. Divno je da postoji nešto tako naizgled beskorisno, jer ono donosi nešto puno bitnije od neke konkretne koristi. Književnost nam neće odvesti dijete u park niti sagraditi kuću, no može nam ukazati na to kako odgajati dijete i kakav dom želimo.
* S obzirom na to da i dalje uređuješ “Kutiju slova”, a s Jagnom Pogačnik se izmjenjuješ utorkom u predstavljanju recentne literature u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”, tvoja tjedna čitalačka lista bez sumnje je podugačka. U to – zbog “Klasika” – sigurno treba ubrojiti i sekundarnu literaturu. Koliko knjiga pročitaš mjesečno/godišnje? I što činiš kad ti se dogodi zamor od čitanja?
– Broja pročitanom ne bih znala, evidencije ne vodim, matematika mi nije jača strana, često mi je čitalački ritam shizofren, ali jedno sigurno znam, a to je da ne čitam dovoljno. Pa zar nije Tonko Maroević rekao da mu je žao što će umrijeti nenačitan? Zamor od čitanja općenito se teško može dogoditi, čitanje mi je način disanja, može se dogoditi zamor čitanja nekog konkretnog djela, a to se lako rješava. Uvijek me čeka neka druga knjiga da je uzmem u ruke.
* Ovo će biti teško pitanje, ali moraš odgovoriti na njega. Zamislimo da Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku pogodi neka katastrofa. Ti si na licu mjesta i možeš spasiti samo tri knjige. Koje ćeš knjige spasiti za budućnost?
– Dosad sam mislila da postavljaš zahtjevna pitanja, a sad si stvarno pretjerala. (smijeh) U prvi mah sam pomislila da bih uzela neku što deblju pjesničku antologiju, to bi mi bilo najvažnije, pa Bibliju i “Don Quijotea”, a onda malo kasnije: A što ću s “Gilgamešom” i Rimbaudom? A Dostojevski? Nerješiv problem. No, hajmo ipak reći da bih sigurno u svoju Noinu arku klasika na najsigurnije mjesto stavila prvog klasika, najstarije književno djelo napisano u najprimitivnijem obliku najstarijim poznatim oblikom pisanja na svijetu, klinastim pismom, a u njemu je sve, aktualno i bolno, i čini mi se kao da je sva književnost nakon “Epa o Gilgamešu” samo varijacija njegovih tema.
* Intervju je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
