Razgovarala Tanja Tolić
Desetljećima se u Hrvatskoj zaziva reforma obrazovanja, upozorava kako se potiskuju humanističke znanosti u korist STEM-a, objavljuju zabrinjavajuće statistike o padu zanimanja za čitanje (knjiga), osobito među mladima. Istodobno, mnoga se djeca boje škole, ne vole učiti i strahuju od ocjena. U praksi je malo konkretnih prijedloga i pametnih rješenja, pa nova knjiga teoretičarke, spisateljice, kritičarke i aktivistice Nataše Govedić dolazi kao osvježenje. Govedić je doktorica književnosti i teatrologije, zaposlena je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, objavljuje poeziju, prozu i znanstvene knjige iz područja humanistike. Vodila je brojne čitateljske radionice za djecu i mlade raznih uzrasta, a dio tog bogatog i korisnog iskustva pretočila je u knjigu "Pohvala odriješenim rukama: odvažna čitanja i kritičke pedagogije" koju je nedavno objavila Naklada Ljevak.
* U svojoj knjizi navodite kako je današnja škola (postala) zatvor i tvrtka: u školi kasnog kapitalizma učimo samo zato da bismo stekli natjecateljsku društvenu prednost, bržu i veću zaradu, više visokih ocjena kao priliku za napredovanje u ekonomskom statusu. Škola je danas naizgled liberalnija, ali nastavnici funkcioniraju kao birokrati. Roditelji pak stalno nastoje povećati djetetovu prednost u velikoj utrci ocjena. Kako smo došli do toga? Kako smo postali toliko opsjednuti ocjenama i uspjehom?
– O školi u Hrvatskoj čitavo jedno stoljeće odlučuju polupismeni ili nepismeni političari, a ne pedagozi i psiholozi, dok naš narod to promatra s ozbiljnim nezadovoljstvom, ali ne i s dovoljno aktivnim otporom da se išta promijeni. Možemo to i ovako postaviti: zašto se nijedna od velikih pedagogijskih reformi, koje kreću već od osamnaestog stoljeća i danas imaju svjetski ugled, primjerice Pestalozzijeva kreativna škola koja njeguje sve umjetnosti u razredu ili Deweyjeva iskustvena metoda integracije učenika u društvene institucije ili Montessori metoda samostalnog istraživanja učenika ili Steiner metoda kolektivne narativnosti ili metoda škole u prirodi Göste Frohma, zašto se nijedna od tih dokazano vrijednih, uspješnih i slavnih reformi nije primila u našim krajevima? Zato što je i socijalistički i kapitalistički stav prema edukaciji bio i ostao represivan. Djeca su shvaćena kao budući vojnici ideologije. Moraju biti mali pioniri ili moraju biti mali vjernici. Danas moraju biti pokorni, štreberski kotačići kapitalističkih firmi, korporativna vojska poslušnika, bez stava i bez mogućnosti da izgrade kritičko mišljenje.
Nijedno ministarstvo obrazovanja, bilo Jugoslavije bilo Hrvatske, nije krenulo od toga što djeci treba i što na razini svjetske pedagogijske riznice metoda znamo da ih otvara radosti u učenju. Zato traje taj zatvor: on je smišljen na državnom vrhu, u birokratskim umovima ministarstava, a nikad nismo imali kritičku masu nastavnika i roditelja – ili čak vlastitih značajnih pedagogijskih reformatora – koji bi sustav ozbiljnije doveli u pitanje. Svaka nova generacija školskih radnika skrušeno žrtvuje novu berbu djece starom, promašenom modelu. Glasno se bune jedino psiholozi (hvala im), kojima je muka od emocionalne i intelektualne štete koju takav sustav ostavlja na djeci.
* U knjizi kažete da hrvatski školski sustav već dugo nalikuje vojnom drilu – sve je usmjereno na usvajanje što veće količine podataka; odgaja se generacija plagijatora, a ne reformatora. Je li ta vrsta poučavanja jednostavnija, jer ne zahtijeva kreativni rad nastavnika, je li razlog njihova potplaćenost i zamor koji im ubijaju svaku kreativnost? Zašto je pedagogija prestala biti pedagogija?
– Da, djeca danas fantastično spretno prepisuju s mobitela, dakle plagijatori su u vrlo doslovnom značenju tog pojma, a i u onom višem: aktivno im se zabranjuje da problemski misle u školi jer plagijatorstvo je ujedno i sinonim za izvrsnost ocjena. Ako imaš sve petice, izdrilali su te da napamet naštrebaš točne odgovore, što je nedvojbeno plagijatorski pristup učenju: kopiraš već gotove obrasce. Što se tiče nastavnika, njihov glavni problem je ogromna građanska, baš kao i intelektualna pasivnost. Učiteljski fakultet često upisuju nemotivirani mladi ljudi, koji nisu upali na "prestižne fakultete" (kako sami priznaju), nego su se prijavili tamo gdje je ostalo mjesta. Zatim ih se na studiju "ustroji" da se svega boje i da se sve u nastavi "mjeri", sve je kvantificirano. Onda dođu u škole gdje je strah sveprisutan i na bilo kakav iskorak kreativnosti (koja se usput ne može izraziti brojkama) gleda se kao na "manjak socijalnog bontona".
Rijetki, vrlo rijetki nastavnici se srčano bore za slobodu mišljenja i samih sebe i svojih učenika. Još su rjeđi oni koji puno čitaju. A najrjeđi su oni koji bilo što javno pišu. U takvom kontekstu, plagijatorstvo odgovara i nastavnicima: za nešto drugo trebalo bi imati petlje, a i intelektualne stamine.
Sustav se, dakle, treba mijenjati od upisa (bitno motiviranijih) kandidata na Učiteljski fakultet (u Finskoj – koja ima najbolje europske škole – vrlo je teško proći ulaznu audiciju za studij školske pedagogije – otprilike kao kod nas upasti na umjetničke akademije), a mijenjati treba i način studiranja budućih nastavnika, pa sve do potpuno novog modela njegovanja problemskog mišljenja učenika u razredu. Pozitivni iskorak vidim u pokretanju specijalističkog Studija dramske pedagogije na Učiteljskom fakultetu. Sve ove promjene sigurno će se dogoditi. Kao što se, recimo, događao i događa feminizam. Ili ekologija. Zakon svemira: nijedno nasilje nije vječno (što ne znači da ne napravi hrpu štete dok traje).
* Malo ljudi zna da su i Matoš i Krleža pali po jedan razred. Može li i kako to biti utjeha za one učenike kojima škola ide lošije? Naime, tijekom cijelog školovanja nas plaše da niže ocjene i loš rezultat u školi znači da ćemo se pretvoriti u probisvijete, socijalne gubitnike.
– Plašenje učenika lošim ocjenama jedna je od najglupljih (doslovce mislim: najmanje inteligentnih) metoda zastrašivanja. Prvo, nitko tko se boji sigurno nije u stanju kvalitetno učiti, a kamoli u sustavnoj anksioznosti dobro riješiti test. Psihologija učenja je to obilato dokazala. Strah zatvara i blokira um. Drugo, strah da ćemo bez petica životno skrahirati, koji se djeci ponavlja u srednjim školama gotovo svaki dan (kad god se pišu testovi ili ispituje) je baš bedasta neistina: nikoga zapravo ne određuju ocjene u srednjoj školi. Zato mislim da je vrlo korisno podsjetiti učenike da najveća imena naše kulture, kao Matoš i Krleža, NISU bili odlikaši.
Nataša Govedić (Foto: Privatna arhiva)
* Već petnaest godina radite s učenicima u srednjim školama – s onima koji pohađaju prestižne gimnazije, s onima iz strukovnih škola, ali i sa skupinama mladih u Odgojnom zavodu u Turopolju i maloljetničkom zatvoru u Požegi. Znamo što ih razlikuje, no što je zajedničko tim mladim ljudima? Možemo li govoriti o nekom generacijskom određenju, Zeitgeistu?
– Ne vidim puno točaka povezanosti, osim sveprisutne digitalne pismenosti adolescenata. Svakako je puno lakše raditi umjetničke projekte s učenicima iz strukovnih srednjih škola, naprosto zato što su pod manjim stresom matura, samim čime u školama ima i manje nasilja. I na Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj predajem, jasno se vidi da su najponišteniji upravo oni učenici koji dolaze iz takozvanih elitnih gimnazija. Njihova kreativnost je drastičnije, surovije pregažena. Ali nemojte misliti da ja zagovaram kreativnost kao "sve može" ili sve je dopušteno stav. Sloboda je teža od birokracije jer stalno gradi visoke kriterije i izazove. Nije provincijski "opuštena", a nije ni automatska. Što se tiče djece u odgojnim ustanovama, ovim putem pozivam izdavače da im poklone knjige koje idu na otpis svake godine. Tamo su zbilja potrebne.
* Kroz čitavu knjigu duhovito i kritički provlačite jednu hipotezu: zamislimo da je zavladao perfidni edu-virus, apativ, koji se aktivira čim prijeđemo prag organiziranog učenja. Gadan je apativ: ako se zarazimo, trenutno padamo u osjećaje apatije i anksioznosti. Nasuprot zaraženima postavljate "učače". Tko su učači?
– Učači su nastavnici i učenici koji prežive opresivan sustav školovanja i još uvijek vole čitati, učiti, otkrivati, postavljati pitanja, pokretati čitavu zajednicu u kojoj žive na kreativne prakse. Slavim svaki put kad se netko iz učenika ili nastavnika pretvori u učača.
* U knjizi se u mnogo navrata referirate na projekt "Čitanje u fokusu" nakladničke kuće Ljevak, u sklopu kojeg ste s učenicima diljem Hrvatske čitali i obrađivali prijevodne književne naslove koje su odabrali srednjoškolci iz drugih zemalja. Pritom su učenici imali slobodu krajnje kreativno komentirati književni tekst – vaša je knjiga puna njihovih slika, crteža, pjesama, kratkih eseja… Pristup je potpuno netipičan za postojeći hrvatski školski sustav koji preferira strogo "pisanje lektire". Zašto je važan ovakav, slobodniji i kreativni pristup? Što donosi učenicima?
– Projekt Ivane Ljevak je poseban najprije zato što mi je ova nakladnica bez fige u džepu dala zbilja odriješene ruke oko kritičke metodologije. To zrelo povjerenje u kritiku kao kreaciju zatim je pokrenulo ozbiljan rad na emancipatorskom čitanju. I to knjiga koje su izabrali drugi europski tinejdžeri, dakle tekstova koje adolescenti biraju za adolescente. Metodološki, započeli smo od toga što je naš unutarnji glas. Kako ga osloboditi i nahraniti? Zašto je unutarnji glas najvrednija stvar koju imamo? Ako ga osjetimo i pustimo iz boce, taj glas može uživati u svemu što čita i piše, otkriva i propituje. Može nas i dublje spojiti s drugim ljudima. Ako ga gušimo, stradaju svi naši odnosi, ne samo škola ili posao. Mnoge generacije hrvatskih učenika otuđilo je od čitanja i cjeloživotnog učenja upravo krajnje birokratizirano, hiperstrukturirano pisanje i čitanje lektire. Hrvatski jezik i književnost moraju postati nastava jezične umjetnosti, a ne povijest slavnih djela. O tome je knjiga.
* Kad smo kod pisanja lektire: predlažete, između ostalog, da se učenicima dopusti da – umjesto da zadovoljavaju historiografsko-forenzički pogled na događaje u tekstu – pišu fanfic. Mene ne morate uvjeriti u prednosti takvog pristupa, slično mi je i samoj palo na pamet, no kako biste uvjerili ravnatelje i nastavnike hrvatskog jezika da bi to bio dobar pristup "svladavanju" lektire?
– Ako želite napisati fanfic, morate odlično poznavati fic (fikciju) na osnovi koje ga oblikujete. Na dvostrukom ste, dakle, dobitku: stvarate novu dimenziju etabliranog teksta tako što ga pomno upoznajete i preoblikujete. I totalni bonus: djeca obožavaju pisati fanfic.
* Iz vašeg iskustva rada s učenicima, oko 15 posto njih, troje od dvadeset, odgovara da vole čitati. Za one koji još nisu pročitali vašu knjigu možda da kratko pojasnite koji su najčešći razlozi zašto učenici, poslije odrasli ljudi, ne vole čitati ili zašto su prestali voljeti čitati.
– Svjetske statistike pokazuju da je tako uvijek bilo. Koeficijent čitanja u razredu je nizak jer su učači i dalje "samouki": škola već dugo radi protiv njih, a ne za njih. Kad pročitate autobiografske komentare o čitanju raznih umjetnika, izumitelja, inženjera, vrhunskih liječnika, pravnika ili znanstvenika, upada u oči da su sami sebe naučili voljeti čitanje. Škola je bila mjesto gdje su bili manje ili više traumatizirani birokratskom strukturom mišljenja. Time se opet vraćamo da školi treba metodološki kvantni skok.
* "Ni u kom slučaju nikoga, ni u kojim okolnostima nemojmo posramljivati zato što ne čita." Istu rečenicu, prije nekog vremena, u razgovoru za Globus izgovorio je i Lovro Škopljanac, koji s kolegama provodi istraživanje o čitateljskim navikama. Iako statistike pokazuju da se u Hrvatskoj sve manje čita, često svjedočimo tome da se nečitatelje posramljuje. Još jednom, zašto je važno to ne činiti?
– Prvo, zato što je kontraproduktivno. Osoba koja se srami sigurno neće posegnuti za knjigom. Sram traumatizira, umjesto da emancipira. Ali ima i dubljih razloga, o kojima već trideset godina raspravljaju studiji čitanja: ljudi koji ne čitaju zapravo znaju da nešto vrijedno gube. Nisu bedasti. Razumiju da im fali jedan "organ" saznavanja, jedno važno čulo percepcije. Ali ne znaju kako da si oko toga pomognu. Užasno je surovo još ih zbog toga posramljivati. Umjesto da u njima pronađemo žicu znatiželje, koja ih vrlo lako može uvesti u svijet užitka u čitanju. Nečitanje je, srećom, lako izlječivo.
Nataša Govedić (Foto: Privatna arhiva)
* U svojoj knjizi navodite kako mnogi učenici srednjih škola i studenti s kojima ste imali priliku surađivati ne mogu tečno naglas pročitati ni nekoliko rečenica teksta, zapinju i spotiču se. Šokiralo me to. Kako se to dogodilo i zašto je važno čitanje naglas?
– To je opet loša praksa hrvatske škole: prestalo se naglas čitati u osnovnoj i srednjoj školi, vjerojatno zato što se zaključilo da za to "nema vremena", treba što prije naštrebati neke sažetke podataka o biografijama pisaca i stilskim epohama kojima pripadaju. Čitanje naglas važno je zbog toga što je čitav jedan milenij bilo "osovina" stvaranja užitka u čitanju. Mi ljudi jako, jako volimo slušati kad nam netko čita. Djeca kojoj se čita naglas mahom imaju ulaznicu u svijet jezične umjetnosti, što god da kasnije naprave s njom. Ali i odrasli mozak treba slušati svoj jezik kao muziku, jer jezik jest vrsta glazbe. Čitanje naglas također stvara i zajednicu oko čitanja, što je danas nasušna potreba vrlo usamljenog društva u kojem živimo.
* Ako nije uspostavljena veza s knjigom kao užitkom, čitanje se neće nastaviti. Istraživanja pokazuju da se taj prekid često događa oko dvanaeste godine života. Kako spasiti užitak?
– Njegovanjem vlastite knjigofilije, učača u samome sebi, čija se ljubav prema otkrivanju, kao i svaka ljubav, onda može prenijeti drugima.
* U knjizi ste predložili nekoliko vrlo jednostavnih rješenja za poticanje čitanja. Primjerice, da se u školski raspored uvede sat čitanja na kojem bi učenici, u razredu, jednom tjedno mogli čitati što god žele. Zatim, da se na vidljivom mjestu u školi postavi oglasna ploča na koju bi svi anonimno mogli lijepiti papiriće sa svojim preporukama za čitanje. Predlažete i da se osnuju čitateljski klubovi nastavničke zbornice, ali i roditelja. Je li moguće tako nešto doista uvesti? Mislite li da bi bilo otpora? I što bi nam to donijelo, kakve koristi?
– Naravno da je moguće, sve to već postoji. Svijet zbilja ne oskudijeva primjerima dobre prakse. A i knjiga "Odriješene ruke" je obimna jer sam mnoge od tih praksi tijekom posljednjih dvadeset i pet godina isprobala – i nitko nije zbog toga ni patio ni stradao, dapače. Ono što je problem hrvatskog društva jest baš ovaj stav koji navodite: "Je li to dopušteno?" "Hoće li me netko kazniti ako budem kreativna?" "Hoće li mi se kolege u zbornici smijati ako kažem da su mi učenici zadali lektiru i ja je zbilja čitam i obrađujem s njima iako je u pitanju grafički roman?" Treba shvatiti da je taj strah svima sistemski usađen, ali nije istinit. U stvarnosti, nema kazni za kreativnost.
* Jako me obradovalo što u knjizi branite žanrovsku literaturu od snobova i čitateljskih puritanaca, dapače ističete da je mladenačko čitanje žanrovske literature jako važno iz brojnih razloga. Možda da za snobove – i roditelje zabrinute da im djeca čitaju "šund" – opet ponovimo zašto je važno čitati i literaturu koju je američki kulturalni kritičar Leslie Fiedler nazvao "socijalizmom na crno".
– Zato što svaki žanr ima svoj specifičan jezik, kao što i svaka generacija tinejdžera gradi svoj specifičan žargon odrastanja, zbog čega se mladi ljudi puno više prepoznaju u žanrovskom "otklonu od standarda" nego u klasičnom zrcalu književnosti. Osim toga, žanrovi znaju biti brutalno zabavni, duhoviti, inovativniji od etablirane književnosti u tome što sve od suvremenih silnica hvataju u svoj radar, što je ponovno jaki magnet za mlade čitatelje. Oni nisu samo eskapistički – ili kako veli Le Guin: "Samo ljudi koji žele da svi ostanemo u zatvoru misle da je čitanje žanra eskapističko." Žanrovi su vrste pobune: neki se bore za više ljubavne romantike, drugi za kriminalističku izvrsnost, treći za misaone eksperimente s definicijom stvarnosti, četvrti za orgijastičku komunu. Tko ih prati, odlično razumije o čemu govorim, a podcjenjuju ih najčešće ljudi koji o žanrovima iskustvenog pojma nemaju.
* Satovi književnosti, ali i likovne i glazbene kulture s godinama se sve više smanjuju. Nazivate to vrlo svjesnim, političkim izbjegavanjem. Istodobno vrlo odvažno napominjete kako političke stranke koje imamo na vlasti često postavljaju ravnatelje škola, nimalo ne vodeći računa o tome da odaberu sposobne vizionare. Možda pitanje zvuči naivno, ali u duhu građanskog obrazovanja i političkog čitanja, da "poučimo" javnost: zašto političari to čine?
– Ako u djetetu ubiješ slobodu, što je trajna misija političkog vođenja školskog sustava, imaš radnu snagu koja će raditi jako puno, za jako malo novaca, u periodu od jako dugo vremena jer joj na pamet neće pasti kritičko mišljenje, još manje djelovanje.
Stvari su se promijenile u sredinama u kojima učači dobivaju podršku građana, prvenstveno roditelja, ali i javnih intelektualaca, kao i u onim sredinama gdje su nastavnici postali učači. Zato je toliko važno krenuti od mikro-odgovornosti. Od toga da sad, u ovom trenu, imaš vrlo konkretnu moć promjene.
Imaš moć postavljanja nove liste zahtjeva Ministarstvu obrazovanja. Udruživanja s drugim roditeljima. Udruživanja s drugim nastavnicima. Imaš moć organiziranja demonstracija. Snimanja podcasta ili kratkih internetskih emisija s dobrim primjerima, edukacije javnosti. Pisanja knjiga, članaka, studija. Imaš moć zahtijevanja od ravnatelja škole tvog djeteta da na razini škole prihvati bar neku emancipatorsku radionicu ili pedagogijsku edukaciju i osigura je za svoje nastavnike. A nikamo nećeš dospjeti ako se zadržiš samo na tome koliko je škola golema trauma.
* Čitanje je oduvijek postojalo kao praksa slobode, navodite. Čitanje je zapravo subverzivan čin, zar ne? Na koje sve načine može biti subverzivno?
– Na iste načine na koje je subverzivna i slobodna volja. Sve što smatramo kulturnim i znanstvenim dobrom je posljedica slobodne volje koja se vježba čitanjem, kao i empatijske inteligencije razumijevanja onoga što me zanima iako je posve (pa i bolno) različito od mene, što se također njeguje čitanjem.
* Zašto je vama osobno važno čitanje? Što vam je darovalo?
– Evo nisam još nikoga citirala dosad, ali sad moram svog najdražeg pisca za djecu, stihove Roalda Dahla iz "Žirafa, Pelly i ja": "Samo malo zvjerni okom/ I zaustavi se nad stranicom./ Knjiga nikad nema kraja, /Jer je puna tvojih prijatelja." Jako je osnažujuće imati prijatelje među najboljom ljudskom ekipom na svijetu, među knjigama. I još k tome nema natpisa na ulazu da je to neki ekskluzivni klub. I besplatno je i najbogatije istovremeno! Ta gostoljubivost knjiga je božanstvena. A ima i pjesma Leonarda Cohena, zove se "I'm your man", čiji tekst ide otprilike: ako trebaš da nosim masku, nosit ću; ako trebaš da budem u ringu, boksat ću; ako trebaš da ti budem liječnik, pregledat ću te – i dalje nabraja hrpu socijalnih uloga koje je spreman odigrati za voljenu osobu. Isto postiže i čitanje. Što god ti treba iznutra, čitanje će te tamo odvesti. Ima li veće dobrobiti?
* U knjizi navodite čak 18 različitih vrsta čitanja, ovdje bih se usredotočila na prevrednovalačko čitanje. Profesori s kojima ste razgovarali smatraju da je jedina prava prepreka toj vrsti čitanja strah od roditeljskih reakcija. Prevladava mišljenje da su roditelji čuvari konzervativnosti, pretjerane ozbiljnosti, isključivosti, socijalne netolerancije. O kakvom je čitanju riječ, zašto je važno i da li ga se hrvatski roditelji uistinu boje?
– Imam svakakvih iskustava s roditeljima. Od toga da su gori paranoici od ravnatelja pa sve do toga da su veći vizionari od mene. Ali uvijek pomaže da im se kaže što radimo, zašto to baš tako radimo, zašto čitamo baš ove slikovnice ili knjige, što je vrlina poticanja stvaralačke kreativnosti u nastavi. Mali broj njih nikada neće shvatiti, ali veliki broj njih hoće. Kad vide na svojoj djeci da zbilja uživaju u "čitateljskom autorstvu", mogu postati duboki saveznici. Zato je moj pristup roditeljima maksimalno otvoren. I uvijek iznova ohrabrujem nastavnice da sve iskorake koje žele raditi u nastavi najave roditeljima, uključe roditelje u taj proces, a ne da roditelji čuju iz pete ruke da se u razredu događa nešto nekonvencionalno. Otvorenost i transparentnost pomažu i roditeljima i nastavnicima da se osjećaju sigurno u emancipatorskim praksama.
* Knjigu zatvarate pismima učenika u strahu od škole. Njihova su svjedočenja potresna, mnoga su djeca izložena nasilju nastavnika. No i mnogi se nastavnici boje. Oni koji pokušaju postupati drukčije, kreativnije, smanjiti strah učenika od škole, nerijetko dobivaju epitet da su "čudni" i imaju problema i s roditeljima i sa školskim sustavom. Kako prekinuti tu političko-školsku depresiju?
– Pokazalo se da se čak i ratovi završavaju razgovorom i dogovorom, dakle mislim da necenzurirani razgovor o realnim problemima birokratskog nasilja hrvatskog školstva zbilja jest elementarni preduvjet promjene, a još ga ima premalo.
S druge strane, postoji bezbroj ljudi koji su doživjeli školsko nasilje i čija djeca ga u ovom trenutku doživljavaju. Ne mislim samo na bullying, kojeg također ima mnogo više no što je medijski vidljivo. Mislim na nasilje besprizornosti, nemotivirane nastave, praznog bubanja podataka, nasilje straha od ocjena.
Nekad se djecu tuklo u školama, to je svima bilo normalno, na isti način na koji je danas normalno da djeca mrze čitanje. Onda je puno ljudi oko toga zahtijevalo promjene i danas će nastavnik koji udari dijete izgubiti posao. Ali da bismo pobijedili birokratsku školu i birokratski život za koji ona ustrojava našu djecu, moramo to prethodno osvijestiti, iskomunicirati, dovesti do točke ključanja.
* Nakon pročitane knjige moj je dojam da je vaš pristup poučavanju djece – sokratovski. No znamo da je Sokrat optužen da kvari mladež i zbog toga osuđen na smrt…
– Sokrat je radio na tome da svatko postane filozof iliti misaona elita, ali nije mu bilo simpatično da u samome sebi prepozna narod ili da podrži uvide svojih učenika. Bio je osobita vrsta elitista, uvjerenog da demokracija vodi u sajamsku malograđanštinu. Politički je u ključnom trenutku podržao vladavinu tirana, kontra demokracije. Ako moram izabrati filozofa koji mi je uzor, to definitivno nije Sokrat. Antički filozof s kojim svakodnevno dijelim stol i knjigu je Aristotel, koji u "Nikomahovoj etici" kaže da je užitak (baš rabi tu riječ) koji donosi učenje (kao otkrivanje) sam po sebi ogromna nagrada, a i da su oni koji stalno uče uistinu živi, dok su oni koji ne uče pod vlašću mrtvila. Rekao je i da duša misli u slikama, što je otvorilo duboku poveznicu između filozofije i umjetnosti. Maksimalno je poštovao i sam prijenos znanja i učenike. I možda najvažnije: razumio je procesnost saznavanja, stvaranja, emocija. Bio je reformator svega čega se dohvatio. Što je još jedan argument u prilog toga da se reformatora ne treba bojati: opasniji su oni koji bi i sebe i nas najradije zakopali u "uobičajene" i prenaučene nemoći.
* Intervju je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
