Piše Tanja Tolić
Sve veze započinju – i završavaju – razdvajanjem. Putem krvotoka naših majki otiskujemo se na put, povezani s pulsom i ritmom kozmosa. Potom bivamo odvojeni od majke, odvojeni od kozmosa, odvojeni od bogova, zauvijek odvojeni. I završavamo sve životne odnose razdvajanjem koje nazivamo smrt. Usprkos tome, nikada ne prestajemo pokušavati ponovno se povezati, ponovno pronaći dom, a na kraju ga jednostavno napuštamo svatko na svoj način. A možda i nema doma u koji se možemo vratiti. Ne možemo se vratiti u maternicu koliko god to željeli, a rijetki među nama su uvjereni da ih čeka budući nebeski dom. I zato uvijek živimo kao beskućnici, bili toga svjesni ili ne.
Tako – otriježnjujuće – počinje knjiga "Projekt Eden: u potrazi za magičnim Drugim" psihoanalitičara Jamesa Hollisa koju je nedavno objavila nakladnička kuća Sandorf u izvrsnom prijevodu Karmele Cindrić (ističem prevoditeljicu jer njoj imamo zahvaliti cijeli niz psiholoških i filozofskih naslova objavljenih zadnjih godina). Hollis (Springfield, 1940.) diplomirao je na Sveučilištu Manchester 1962. i Sveučilištu Drew 1967. godine. Predavao je humanističke znanosti na raznim fakultetima i sveučilištima prije nego što se educirao za psihoanalitičara na Institutu C. G. Jung u Zürichu. Trenutno radi kao jungovski analitičar u privatnoj praksi u Washingtonu, DC. Živi sa suprugom Jill, umjetnicom i umirovljenom terapeutkinjom; imaju troje djece i osmero unučadi. Napisao je ukupno sedamnaest knjiga, a "Projekt Eden", originalno objavljen 1998. godine, njegova je prva knjiga objavljena u hrvatskom prijevodu.
Iz doma, iz raja, izbacuje nas svijest. Nitko se ne sjeća kada je svijest nastala, kada su se prve krhotine osujećenog iskustva povezale s drugim krhotinama i postale "ovo" nasuprot "onome", "ja" nasuprot "tebi". Izraz "ja" u ovoj knjizi – koji ne treba brkati s riječju Self pisanom velikim slovom, Jungovim izrazom za sveobuhvatnu intencionalnost ljudskog organizma – odnosi se na naš svjesni osjećaj za to tko smo, premda možemo poznavati samo sićušni djelić golemog misterija koji utjelovljujemo. Slično tome, riječ "Drugi" autor piše velikim slovom kao podsjetnik na to koliko golema, koliko kozmički važna može postati druga osoba u našoj psihičkoj mitologiji. Za dijete je roditelj kao Drugi jednako beskonačan kao što je ideja o Bogu beskonačna za odraslu osobu.
Čim "padnemo iz milosti", čim se svijest "probudi" i shvatimo da smo zauvijek odvojeni od drugih, šok razdvajanja toliko je sustavan, toliko potresan, piše Hollis, da ostaje upisan u neuronskim putanjama i u nesvjesnome kao izgubljena povezanost. "Nije slučajno da je čežnja za povratkom primarni motiv, skriveni plan u svakom odnosu. To je projekt Eden, proklamirani cilj romantičnih pjesnika, žudnja za voljenim. U osnovi je riječ o religijskoj potrazi, što potvrđuje i etimologija riječi 'religija', od latinskog religare, privezati se, ponovno se povezati."
Svijest se postiže samo kroz gubitak Drugoga i opažanje da je Drugi uistinu Drugi. Krađa vatre bogovima mitska je metafora za rađanje svijesti i kulture, no ujedno je odgovorna i za neurozu, unutarnji rascjep između subjekta i objekta, između "ja" i Drugoga. Dok dijete s nelagodom nosi sve veći teret svijesti, očajnički mu treba da nauči ono što može naučiti kako bi se, ako je to moguće, ponovno spojilo ili, ako to nije moguće, preživjelo.
Roditelju je, napominje Hollis, nemoguće u potpunosti upravljati tim zadatkom – ostvarivati povezanost s djetetom i istodobno se od njega progresivno odvajati. "Moglo bi se reći da je primarni psihološki zadatak roditelja da olakša teret, pripremi prijelaz u potpuno razdvajanje, u kasniju fazu koju nazivamo odraslost. Način na koji roditelj odgovori na taj izazov predstavlja najveći pojedinačni doprinos djetetovoj psihološkoj baštini. Pružanje utjehe uz progresivno 'napuštanje' paradoksalna je srž roditeljstva."
Teorije objektnih odnosa Renéa Spitza, Margaret Mahler, Melanie Klein, Donalda Winnicotta i Johna Bowlbyja nastale krajem 20. stoljeća dobro su nam objasnile ovu fazu čovjekova razvoja, Jung je pak još u 1930-ima bespoštedno primijetio kako bi "roditelji uvijek trebali biti svjesni činjenice da su oni sami glavni uzrok neuroze svoje djece". U osnovi, nemoguće je izbjeći "narcističku povredu", ranjavanje u ranom djetinjstvu, ono će se neminovno dogoditi jer se dijete odvaja od roditelja, prestaje misliti da su ono i majka u simbiotskoj vezi, i načelno je, kako je primijetio Winnicott, potreban "dovoljno dobar", a ne savršen roditelj za odgoj djeteta. No kao što se rođenje samo po sebi čini svojevrsnom divovskom, sistemskom ranom, tako i zahtjevi svakodnevnog života stvaraju nove rane, rane viška i manjka, rane od zagušenosti bliskošću i od napuštenosti. To će se reflektirati u svim našim kasnijim odnosima, najviše u partnerskom.
Jesmo li osuđeni na te obrasce? Valjda imamo slobodu drukčijeg življenja i ponašanja? To je središnje pitanje ove knjige. Da, odgovara James Hollis, imamo slobodu, ali to zahtijeva visok stupanj svijesti o postojanju obrasca, a da je nešto obrazac možemo znati samo ako smo istu stvar učinili nekoliko pita. Nadalje, sve do srednje ili starije dobi rijetko imamo dovoljnu snagu ega da razmislimo o našim izborima. Tek kad doživimo slom svojih projekcija na Drugoga, ili uđemo u trag počecima simptomatologije, možemo početi uviđati da je neprijatelj unutra, da Drugi nije onakav kakvim se možda čini i da smo prije nego što počnemo čistiti teren za istinski odnos dužni provesti duboko osobno preispitivanje.
"Do takvih spoznaja ne dolazimo lako, ne dolazimo bez osjećaja promašaja, stida, bijesa ili poniženja. Ali u takvim tegobnim stanjima možemo pronaći početak stjecanja uvida u sebe, bez čega je nemoguće postići bilo koji trajan odnos."
Ljudi čije strategije prilagodbe još uvijek funkcioniraju, ističe Hollis, ne dolaze u psihoterapeutsku ordinaciju. Na psihoterapiju se dolazi upravo zato što te strategije nisu uspjele. "Čovjek otkriva da donosi odluke na vlastitu štetu unatoč najboljim motivima; trpi ponavljanje primarnih rana poput osjećaja napuštenosti ili preplavljenosti; povlači se pred pobunama Selfa čije se nezadovoljstvo izražava u depresiji, fobijama, ovisnostima i sličnom. Dovučen, takoreći, do toga da se suoči sa samim sobom čovjek se prisilno pozicionira ondje gdje se Self može čuti."
Ta susret koji je Jung nazvao Auseinandersetzung, a Grci su ga nazvali metanoia, donosi promjenu smjera iz koje može proizići novi osjećaj za "ja". Nitko od nas tko je prošao kroz takve kopernikanske obrate nije ih prošao svojevoljno. Bili smo tu dovučeni, iako smo se opirali nogama i rukama, i nema sumnje da ćemo biti dovučeni opet.
"Jungovsko stajalište ne vidi psihu kao monarhiju, kao što bi ego to htio, pa čak ni kao središnju obavještajnu agenciju, nego kao entitet koji je višeslojan, polimorfan, višeznačan, politeističan. I zato postoje mnogi glasovi, mnogi nagovještaji, mnoge upute, od kojih se neke čuju, neke ne čuju, ali sve su uvjerljive. 'Koji je glas moj?' pita ego. 'Svi su', tvrdi Self."
Jednako kao što priroda ne podnosi vakuum, tako se i naša psiha užasava praznine. Pokušavajući ispuniti tu prazninu mi je odviše često popunjavamo samima sobom. Gdje god se otvori prostor, u tu rupu uleti projekcija. "Projekcija kao psihološki fenomen sveprisutna je i neizbježna. Psihička energija je, da posudimo Freudovu frazu, polimorfno perverzna; odnosno, ona uvijek uzima, izvija, okreće i rekreira da bi popunila šupljinu. Primjenjuje različite strategije među kojima su rascjepljivanje, supstitucija i sublimacija samo neki. Eros rascjepljuje na polove, pa zato u svakoj vezi mogu biti prisutne ljubav i mržnja. Eros supstituira dok traži kozmičkog Drugog u krhkom tijelu voljenog. Eros sublimira dok u potrazi za velikim ocem i vječnom majkom prenosi svoju kozmičku potrebu na prazno nebo."
Sve se projekcije, dakako, odvijaju nesvjesno, jer čim primijetimo: "projiciram", već smo u postupku povlačenja te projekcije. Postoji li jedan središnji zakon psihe, tada je to onaj da će ono što je nesvjesno biti projicirano. Svi odnosi počinju projekcijom, naglašava Hollis. Kad smo zaljubljeni, ustvari projiciramo – ne vidimo stvarno drugu osobu; vidimo ono što želimo vidjeti, vidimo ono što nam je "potrebno", vidimo svoj povratak u raj. Iza te projekcije, objašnjava Hollis, stoji "kompleks": ideja s mnogo energije koja samostalno luta po našem psihičkom podrumu.
Moć kompleksa je takva da se ne može dovoljno naglasiti; doista, kompleksi pokreću i individualnu povijest i kolektivnu kulturu. Osobito dvije velike ideje, odnosno dva velika kompleksa, prožimaju živote svih nas. Obje su netočne, i mi svjesno znamo da su takve, ali pronalazimo bezbroj načina da poreknemo, prikrijemo, racionaliziramo njihovu netočnost. Prva velika netočna ideja je fantazija o besmrtnosti. Znamo da smo smrtni, ali smo ipak svi skloni smatrati se izuzetim iz tog pravila i vjerovati da smo na neki način iznimke i da ćemo živjeti vječno.
"Druga velika netočna ideja koja pokreće ljudski rod jest fantazija o magičnom Drugom, ideja da postoji jedna osoba koja je za nas ona prava, s kojom će nam život biti bajan, neka srodna duša koja će popraviti ruševine naše osobne povijesti; osoba koja će nas podupirati, koja će nam čitati misli, znati što želimo i zadovoljiti naše najdublje potrebe; dobar roditelj koji će nas zaštititi od patnje i, ako budemo imali sreće, poštedjeti nas opasnog putovanja individuacije. Ta ideja i njezine posljedice pokreću gotovo cjelokupnu popularnu kulturu, potragu za magičnim Drugim, njegovo ili njezino pronalaženje, poražavajuće otkriće ljudskosti toga Drugoga, i novu potragu..." Zato smo, uglavnom, serijski monogamisti i zato, kako je svojedobno sociologinja Eva Illouz objasnila u svojoj knjizi istoimenog naziva, ljubav boli (Zašto ljubav boli, Planetopija, 2013.).
Obrazac je, više-manje, isti i svi smo ga prošli. Zaljubimo se, neki i na prvi pogled, mjesecima ili godinama živimo u fantaziji da smo pronašli srodnu dušu, počinjemo zajedno živjeti ili se vjenčamo, a onda u jednom trenutku nastupi otriježnjenje: raz-očaranje. Odjednom taj Drugi više nije onaj u kojeg smo se zaljubili, sve ono čemu smo se divili počinje nas iritirati. U tom trenutku većina veza puca, tek rijetki se odlučuju ustrajati i doći do – ljubavi.
"Ne radi se toliko o tome da su se ljudi 'odljubili', nego su izvorne, kontrolne ideje oslabjele u korist drugih, ili je kompleks zaključio da Drugi ne može zadovoljiti očekivanja izvornog plana. Ako čovjek tijekom braka nije uistinu odrastao, brak je bio strašna katastrofa. Dugotrajnost braka sama po sebi nije nužno razlog za slavlje, jer pitanje je što se usput dogodilo s dušama tih pojedinaca. (…) Češći je slučaj da jedan partner nadraste nesvjesne premise veze, dok se drugi drži izvorne prešutne pogodbe. Prvi se osjeća frustrirano, potišteno; drugi se osjeća tjeskobno i dominantno. Mogu biti jednako nesretni, ali vjerojatno imaju različito mišljenje o tome što treba poduzeti." Ove misli, napominje Hollis, ni na koji način ne treba shvaćati kao umanjivanje vrijednosti odnosa. Trebaju nam drugi s kojima ćemo ostvariti odnos i u kojima ćemo vidjeti svoj odraz, kao što i oni trebaju nas.
Naravno da se radost koju pruža Drugi, povjerenje, duboka brižnost i predanost mogu održati. Imamo riječ za traj trajni osjećaj; to je ljubav. Ona nije onako opojna ili iluzorna kao romansa, ali ima potencijala za trajnost. Međutim, hoće li se ljubav roditi i održati primarno ovisi o tome koliko je svaki od partnera spreman preuzeti odgovornost za vlastiti nesvjesni materijal. Zvuči logično, pa čak i lako, a ipak ništa nije teže.
Postavljanje ovog temeljnog pitanja zahtijeva veliku hrabrost: "Što tražim od Drugoga što bih trebao činiti sam?" Ako, na primjer, tražim od Drugoga da pazi na moje samopoštovanje, imam projekt kojim se sam moram pozabaviti. Ako očekujem od Drugoga da bude dobar roditelj i brine se za mene, znači da nisam odrastao. Ako očekujem od Drugoga da me poštedi tegoba i užasa koje moram proživjeti na svome putu, odustao sam od glavnog zadataka na ovom svijetu. "Projekcija, stapanje, 'povratak kući', sve je to lako; voljeti drugost Drugoga herojski je pothvat. Volimo li uistinu Drugoga kao Drugoga, herojski smo preuzeli odgovornost za vlastitu individuaciju, za vlastito putovanje. To se herojstvo s pravom može nazvati ljubavlju." Sveti Augustin ovako je to rekao: "Ljubav želi da drugi bude."
Projekt povratka kući duboko je programiran u nama, još od naših traumatičnih početaka. Ali, kao što vidimo posvuda oko sebe, on ostaje glavni saboter intimnog odnosa. Zato smo svi zarobljeni između duboko programirane želje da se stopimo s Drugim i unutarnjeg imperativa da se odvojimo, individualiziramo. Ta napetost suprotnosti uvijek će postojati. Održavati tu napetost, osvijestiti je, moralna je zadaća obiju strana u svakoj bliskoj vezi, zadaća koja zahtijeva svjesni trud i herojsku volju.
Jednu od najboljih formulacija tog paradoksa odnosa dao je pjesnik Rainer Maria Rilke: "Smatram da je ovo najviša zadaća veze između dvoje ljudi: da svaki štiti samoću drugoga." U svojoj samoći možemo poboljšati putovanje Drugoga, koji jednako tako može poboljšati naše. Putovanje od svakog putnika traži da mnogo puta umre zbog odlaska, mnogo puta izgubi Drugoga, doživi brojna uvećanja duše uslijed patnje. Paradoksalno, do rasta dolazi kada patimo, jer patnja ubrzava svijest i općenito zahtijeva uvećanje osobnosti da bi se bol mogla asimilirati. Goetheovim riječima: "I sve dotle dok ne doživiš/ to: umri pa postani!/ Samo si umorni gost/ na mračnoj zemlji."
Podijeli na Facebook
