Piše Jelena Zlatar Gamberožić
"Iluzijama se prepuštamo jer nas pošteđuju boli i omogućuju nam da umjesto toga uživamo. Stoga moramo prihvatiti bez prigovora kada se one ponekad sudare s djelićem stvarnosti i u tom srazu razbiju na komadiće." (Sigmund Freud)
"Ja sam žena u raljama opsesije. Sjedim tu kraj telefona (koji možda i ne radi) i čekam da me nazove... Zamišljam njegovo tijelo, njegove podrugljive usne na mojima, njegov zakrivljeni kurac, i pretvaram se u ruševinu žudnje i borbu protiv žudnje. I ne znam što je gore – žudjeti ili protužudjeti. I jedno i drugo me uništava; i u jednom i u drugom izgaram i pretvaram se u pepeo."
Tako počinje roman Erice Jong "Sveženski bluz", s vrlo izravnim podnaslovom: "Roman o opsesiji", tako da je čitatelju odmah jasno da će se u romanu raditi o opsesiji, a uskoro shvaća da je riječ o ljubavnoj opsesiji, tj. o opsjednutosti glavne junakinje objektom svoje želje, znatno mlađim i, ispostavit će se, "neuhvatljivim" muškarcem. Onome tko je ikada osjetio veliku, nejasnu i gotovo ovisničku privlačnost ili privrženost prema nekome ili nečemu, ta tema nije strana, a gotovo je svatko od nas u nekom trenutku "podlegao" nečemu što se kasnije ispostavilo iluzornim, tj. isključivo produktom mašte. Takve iluzije mogu biti prolazne epizode koje nemaju mnogo utjecaja na naš život, ali mogu prerasti i u ozbiljnu emotivnu opsesiju ili fiksaciju. Pojmovi poput fiksacije ili fiks-ideje upravo upućuju na nešto nerealno i neostvarivo što postoji samo u našoj glavi, a emocionalna ili ljubavna fiksacija, o kojoj će biti riječ u ovom tekstu, na sklonost očuvanju emocija, misli i djelovanja koja su usmjereni prema na određeni način nedostupnoj osobi.
Jasno, iluzije i fiksacije mogu se odnositi i na raznorazne teorije (primjerice, danas vrlo popularne teorije zavjere) kao ideje koje nemaju svoje uporište u stvarnosti ili ga imaju tek nekim minornim dijelom, pri čemu osoba nadograđuje te teorije ili ideje s elementima koje smatra prikladnima ili koje pabirči iz različitih izvora i spaja u specifičnu cjelinu koja ne mora i najčešće nema mnogo smisla kao ni doticaja s realitetom.
Ranije spomenuti roman vrlo detaljno prati razvoj junakinjine opsesije muškim likom, u ovom slučaju gotovo arhetipskim junakom koji prezentira mladost i muževnost, ali je i nesposoban ostvariti s njom intimni odnos koji ona priželjkuje. I tu dolazimo do vrlo često prisutne i opisane dinamike do koje kod ovakvih tema dolazi: što jedna osoba više odnos izbjegava, tj. što više odlazi, a potom se vraća prije nego opet ode, druga je "navučenija" na ideju ostvarivanja bliskog odnosa upravo s tom osobom i tako prolongira fiksaciju, iako će se u slučaju "Sveženskog bluza" vrlo rano u romanu, a pogotovo kasnije, ispostaviti da njezin arhetip nije muškarac koji intimu s njom može ostvariti, a vjerojatno i ni s kim, te da je on možda čak bio i ovisniji o njoj, njezinoj slavi, uspjehu, nekretninama i utjecaju nego što je ona mogla biti o ičemu što je on mogao ponuditi.
No, do tih spoznaja junakinja dolazi tek kasnije, nakon mnogo psihoanalize, introspekcije, razgovora i odlazaka u centre za liječene alkoholičare kako bi se konačno suočila sa sobom u trijeznom izdanju. Da, ovisnost o supstancijama poput droge i alkohola se u ovom romanu vješto izjednačava s ovisnošću o muškarcu, tj. o drugoj osobi pa nam tako Erica Jong sa sebi svojstvenom analitičnošću i preciznošću životopisno predočava kako sve faze ovisnosti tako i sve faze otriježnjenja koje je uvijek bolno, često samo kratkoročno prije ponovnog zapadanja u staru naviku, ali uvijek sa sobom donosi mnoge bitne plodove koji u "opijenom" stanju ne postoje.
Također, Erica Jong nas uči kako odnos ovisnosti prema drugoj osobi nikada ne može prerasti u nešto zdravo i produktivno, tj. da se takva veza uvijek pokazuje duboko problematičnom za obje osobe, a za jednu može biti, te najčešće i biva, toksična i uništavajuća za čitav organizam jer takve su zapravo iluzije. U početku slatke i pomažu u svakodnevnoj potrebi za eskapizmom ili malo zabave, ali zatim se, baš kao i ovisnost, okreću protiv nas i uništavaju sve što im se nađe na putu.
U romanu "Dani zaborava" glavna junakinja Elene Ferrante također se prilično naglo suočava s gubitkom muškarca na kojeg je računala u svakom smislu – on je u ovom slučaju i otac njezine djece, njezin suprug, osoba kojoj u potpunosti vjeruje (uz par sumnji koje na neki način razrješava, zapravo ih gurnuvši još dublje pod tepih), a koja jednog dana jednostavno odlučuje otići. Dani koji slijede zapravo su sve samo ne dani zaborava, to su dani dubokog očajavanja, nemogućnosti funkcioniranja do te mjere da junakinja zanemaruju i osnovne obaveze, kako prema sebi i djeci tako i prema svemu ostalome. Smisao koji je za nju postojao u odnosu ne može zamijeniti ni s čim drugim do samog kraja romana kada "vrućica" prestaje i ona se na neki način ponovno budi, gotovo kao iz stanja obamrlosti, bolesti ili opet možemo upotrijebiti tu riječ: ovisnosti. Dakako, da bi do buđenja došlo, potrebno je proći kroz određeno rušenje iluzija o osobi s kojom je dosad živjela, što i ova junakinja također čini.
Ian McEwan u svom romanu "Trajna ljubav", situaciju neuzvraćene ljubavi gura do samog ruba "razuma" i odlazi najdalje. On nam u knjizi opisuje sindrom u kojem se jedna osoba opsesivno veže uz drugu iako za to nema nikakvog uzroka u stvarnosti, a nema čak niti odnosa između te dvije osobe. Ovakav tip poremećaja ili bolesti, saznajemo u romanu, naziva se de Clerambaultov sindrom i nema nikakvog uporišta u ponašanju osobe koja je predmet fiksacije, no itekako može djelovati i djeluje na njezin život, budući da je prva osoba uvjerena da joj druga uzvraća osjećaje i da se radi o posebnom i romantičnom odnosu. Dakako, svi su likovi pritom uvučeni u svijet opsesivne osobe te u velikoj mjeri trpe njezino stanje.
Spomenuti romani vode nas do onog kojim se želim detaljnije baviti, a to je roman Lene Andersson "Namjerno zanemarivanje". Što ovu knjigu čini zanimljivom u proučavanju teme opsesije i opsesivne zaljubljenosti ili, što je čini na nekoj razini čak i više uznemirujućom od ostalih romana na ovu temu, iako u njoj ne dolazi do nekih ekstremnih ili tragičnih situacija u smislu nasilja i opasnosti po život, a nema čak niti ovisnosti, psiholoških raspada, otvorene agresije? Upravo činjenica da se sve događa u stišanim, zimskim tonovima u kojima se radnja romana i događa, te gotovo kao da je zakopano duboko ispod leda.
Naime, iako nam i prethodne tri knjige daju izvanredan uvid u dinamiku i razvoj opsesivne ili iluzorne "ljubavi", u ovom romanu ta je tematika, dijelom zbog autoričinog stila, dijelom zbog razvoja radnje te kraja romana, precizno, gotovo skalpelski očišćena od svih viškova, pa čak i od ostatka života junaka izvan njihova odnosa, a ono što nam je pokazano su naizgled sitne i beznačajne stvari situacije, ali nabijene značenjem i zato toliko učinkovito pomiču u čitatelju mehanizme i emocije za koje možda misli da ih je i sam nekada davno dobro sakrio i zakopao.
U startu se koncentrirajmo na vrlo inteligentno osmišljen naslov knjige "Namjerno zanemarivanje. Roman o ljubavi" koji nije tako transparentan kao, primjerice, "Sveženski bluz" Erice Jong, dapače, navodi nas na pogrešan trag jer se ovdje zapravo uopće ne radi o ljubavi. Površnijim čitanjem nam se također može učiniti da se naslov odnosi na zanemarivanje one osobe koja je zaljubljena od strane objekta njezine zaljubljenosti, no produbljenijim razmišljanjem shvaćamo da zapravo ona koja je zaljubljena zanemaruje i to namjerno, stvarnost, činjenice i dinamiku odnosa. Priroda tog zanemarivanja proizlazi iz jednostavne formule: ako stvarnost ne izgleda onako ja želim, izvrnut ću je kako bih pothranila svoje viđenje iste.
Recimo nešto o radnji romana: tridesetjednogodišnja Ester Nillson zaljubljuje se u dosta starijeg vizualnog umjetnika Huga Raska kojemu se oduvijek divila kao umjetniku, ali nakon što o njemu izloži predavanje na kojem i on prisustvuje, nepovratno se na njega fokusira, prekida s dotadašnjim partnerom i kreće u komunikaciju koju on u tom razdoblju također podržava i inicira, no ne govoreći ništa o svojim osjećajima ili namjerama, tek uživajući u njezinu društvu na mnogim večerama. Nakon tri mjeseca razgovora i onoga što se čini intelektualnim zbližavanjem nabijenog erotskim potencijalnom, Ester se s njim upušta i u fizički odnos što potraje vrlo kratko jer se on već nakon prvog seksualnog susreta počinje povlačiti, dok nakon trećeg gotovo u potpunosti i bez pretjeranog objašnjenja nestaje iz vida. U ostatku romana njihova je komunikacija sporadična, s tim da ona u njoj stalno pronalazi znakove za daljnje nadanje i vjeruje u nastavak i sudbonosnost njihove veze, što je dovodi do sve većeg raskoraka sa stvarnošću.
Iako roman nije pisan u prvom licu, čitatelj je potpuno upoznat s Esterinom stranom priče i rezoniranjem, mnogo više nego s njegovom, pa tako o motivaciji i emocijama Huga Raska doznajemo samo iz njegova ponašanja i djelovanja, što je dakako sasvim dovoljno da se primijeti njegovo povlačenje, a zatim i potpuna nezainteresiranost za Ester. Autorica time u nama proizvodi prvo blagu pa zatim sve jaču nelagodu dok promatramo kako se Esterina iluzija o njemu te fiksacija na njega razvija kroz niz njenih pogrešnih predodžbi o njemu, ali i šire – o tome kako ljubav i odnosi trebaju funkcionirati. Nesposobna shvatiti da je nekome bolje u njegovoj samoći ili s nekim drugim i da je zapravo nakon nekog vremena sasvim izgubio potrebu za njom, ona počinje pogrešno tumačiti stvarnost i situacije u čvrstoj i gotovo agresivnoj želji da svijet prilagodi svojem gledanju stvari.
Na ovom se mjestu možemo pitati: zašto se radi o pogrešnim predodžbama i tko zapravo može reci je li nešto ispravno ili pogrešno, nije li njezino gledište legitimno kao i njegovo, pogotovo zato što se radi o vrlo inteligentnoj osobi, čak i u ovom slučaju, kao i u "Sveženskom bluzu", mnogo inteligentnijoj od "objekta" kojeg je odabrala pa i na mnogim drugim razinama superiornijoj? Ester racionalna, razumna i iznimno logična, koja svijet secira s gotovo znanstvenom preciznošću, spisateljica je, pjesnikinja i analitičarka što u ostalim dijelovima svoga života ne zapada u slična maštanja niti disproporcije između mogućnosti i realnosti (kao ni junakinja Erice Jong), te je upravo zato razlika između njezina ljubavnog života i ostatka njezina djelovanja još vidljivija i još nas više zbunjuje.
Gdje je "ulaz" u njezinu fiksaciju, pitamo se. Što je to pogrešno shvatila, što ju je uvuklo u vrtlog iz kojeg joj je kasnije, čini se, nemoguće izaći? Kako je moguće, razmišljamo pomalo uplašeno, da toliko inteligentna, smirena i razumna osoba ulazi u vrtlog iracionalnih i uznemirujućih poteza? Čini se da do "pogreške" u njezinoj logici dolazi gotovo u samom startu, nakon čega ona samo raste i širi se. Ono na što autorica u na samom početku upozorava, a što Ester odlučuje ignorirati, manjak je reciprociteta u komunikaciji između Huga i Ester.
"Hugo nikada nije imao komentar na ono što je Ester rekla. Ester je uvijek imala komentar na ono što je Hugo rekao. Nijedno od njih nije bilo istinski zainteresirano za nju, ali oboje su bili zainteresirani za njega. Ester je primijetila taj njegov nedostatak radoznalosti i velikodušnosti, ali nije dopustila da on utječe na obožavanje koje je osjećala."
Kod Ester se, shvatit ćemo postepeno, ne radi o istinskim emocijama proizašlima iz odnosa i okolnosti već samo iz vlastite fantazije, ideje i potrebe. Ona se ne vodi drugom osobom, njezinim karakterom i ponašanjem, u ovom slučaju nezainteresiranošću, već vlastitom glađu i što je ta glad jača, razmak između stvarnosti i iluzije također se povećava. Ester također posjeduje neobično (ili možda ne toliko rijetko?) samopouzdanje, gotovo umišljenost. Radi se o nekoj vrsti sigurnosti u "pravo" da bi trebala biti voljena pa zato i polazi od pretpostavke o tome da joj Hugo nešto duguje, što vodi daljnjem nizu njezinih poniženja. To dugovanje opravdava time što su se njih dvoje zbližili - mentalno i tjelesno, pa čak piše i članak o određenoj vrsti moralne dužnosti koju bi jedna osoba trebala imati prema drugoj nakon zbližavanja i nudi ga poznatom časopisu, no članak nikada nije prihvaćen.
"Zašto je svejedno smatrala da joj je nešto dužan? Zašto je mislila da je legitimno to što je slomljena? Ester Nilsson su sljedeće stvari bile jasne: Hugo Rask nije je dužan voljeti. Biti voljen nije ljudsko pravo."
A kakav je Hugo Rask? Je li on zao, manipulativan, egoističan? Da, egocentričan je, on se smatra važnim umjetnikom, ima niz pomoćnika i navikao je da se svi i sve vrti oko njega, no isto tako on je duboko nesiguran, željan obožavanja, sljedbenika, nesretan ako dođe do nagovještaja bilo kakvog sukoba i zapravo ga vodi samo potreba za tim da on i njegovi radovi o sukobima u društvu (ironično, budući da ih se sam grozi) i podređenosti niže klase te ukazivanje na obespravljenost jednih i moć drugih budu prihvaćeni i slavljeni, što većinom i jesu, tako da on sam zapravo nije u nesporazumu s okolinom. Manjak zlobe ili manipulacije s njegove strane tako nas zapravo još više zbunjuje. Da je riječ o manipulatoru koji se koristi cijelom paletom trikova, mogli bismo se odrediti te osjećati prema Ester nedvosmisleno sažaljenje i simpatiju. No, zapravo nam simpatija i empatija u mnogim situacijama skreću upravo prema Hugu. On ima potrebu biti popularan, voljen i postaviti stvari tako da mu niti ona niti itko drugi nikada ništa ne zamjeri i zato nikada ne reagira otvoreno grubo ili s odbacivanjem te joj i godinu dana nakon "prekida" kupuje knjigu, nudi vino i večeru i ljubazan je prema njoj, no to je ljubaznost onoga tko ništa ne osjeća i nema što za izgubiti.
A zašto ju je "ostavio"? Lik Ester Nilsson pokazuje nam da to nije niti važno. Ljudi odlaze, neminovno, vođeni svojim motivima i razlozima i to može, ali i ne mora, imati veze s nama. Oni na to imaju pravo i nikakva ih ideja "dužnosti" ili krivnje u tome neće spriječiti. I ne bi trebala. Hugo je izgubio interes, ili ga možda nikada i nije imao u mjeri u kojoj je to Ester željela. Ona smatra njegovo ponašanje dvosmislenim, no ono je zapravo dvosmisleno samo onome tko ga ne želi prihvatiti i poštovati.
"Ljudi koji su jako udaljeni od nekoga često su dobri prema toj drugoj osobi. Izvode geste dobrote koje ih ništa ne koštaju. Stvari koje se tiču drugih ljudi ne diraju ih naročito i zato se češće koriste gestama dobrote nego zloće koje samo izazivaju nelagodu i problem. Pokazuješ li geste dobrote, ljudi te puste na miru."
Iako je na racionalnoj razini sasvim svjesna da Hugo s njom zapravo nema nikakve namjere (niti ozbiljne niti neozbiljne), Ester godinu dana nakon njihova zadnjeg susreta i dalje razmišlja o Hugu jednako uzbuđeno i zainteresirano kao pri upoznavanju. Što to Ester motivira da ostaje i dalje nastoji prilagoditi stvarnost sebi?
Naime, Ester smatra da u nekom trenutku jednostavno mora doći do poklapanja njezina viđenja stvarnosti sa samom stvarnošću, vodeći se ničim drugim do velikim brojem pokušaja u kojima nastoji pomiriti svoje želje i potrebe s vrlo proturječnom situacijom u njezinu životu. Ester u jednoj prilici kao odgovor na pitanje zašto piše pjesme kaže: "Želim postići da drugi vide ono što ja vidim."
Ali zapravo će čitatelj s vremenom shvatiti da se ne radi samo o njezinu viđenju vlastite poezije već cjelokupne stvarnosti. Inače, znakovita je i činjenica da se autorica Lena Andersson likom Ester Nelsson bavi i u svom sljedećem romanu "Acts of Infidelity" (koji, koliko mi je poznato, nije preveden na hrvatski jezik), smještajući Ester u vrlo sličnu situaciju, samo u njezinim kasnim tridesetima, i prepuštajući joj čitav mučan ples ponavljanja istih grešaka. Čovjek neke stvari smatra sudbonosnima, autorica na jednom mjestu drugog romana naglašava, no ono što smatramo sudbinom samo su naši obrasci koje ponavljamo unedogled.
Možemo li te obrasce ikako promijeniti i želi li ih glavna junakinja uopće promijeniti, ili: možemo li voljeti i biti voljeni neovisno od onoga što smo naučili i čemu stalno, svjesno (ili, prije, nesvjesno) težimo?
Nemam odgovor na to pitanje, iako donekle optimistično pretpostavljam da možemo, prihvatimo li dinamiku vlastitog ponašanja i očekivanja kao u konačnici, ponekad, štetne za nas i kao nešto što zaista, dubinski želimo promijeniti. No, pitanje je želi li to glavna junakinja "Namjernog zanemarivanja" i "Acts of infidelity" uopće? Jer, iako sva njezina nastojanja idu u smjeru da bude voljena, iako ona želi "uzajamnu, odraslu" ljubav, slobodnu i ravnopravnu, iako smatra da je takva ljubav čak vrhunska sloboda i istovremeno zaštićenost te iako je sasvim svjesna (barem racionalno) da nikoga ni na što ne može prisiliti niti izazvati osjećaje koji ne postoje, Ester u to zapravo ne vjeruje i misli da će velikim brojem pokušaja ipak uspjeti.
"Ako nastavi pokušavati, jednog dana će se razvoj događaja izjednačiti s njezinim viđenjem toga kakav svijet treba biti. (Acts of infidelity*)
Njezino viđenje svijeta uključuje i zanimljivu ideju da ljudi nikada zapravo ne misle ono što kažu, ili da to ne misle do kraja te da se takva višeznačna ili dvosmislena komunikacija odvija najčešće upravo u sferi ljubavnih odnosa. Njezina prijateljica Lotta, u drugom romanu, uzima ono što joj ljudi kažu kao činjenično i time se vodi, no Ester je svjesna kako ono bitno leži ispod površine pa tako primjerice Olofovo često spominjanje njegove supruge ona interpretira tako da mu je do supruge stalo ili barem da ona čini velik dio njegove svakodnevice, no isto tako je sklona i interpretaciji da se on nastoji obraniti od strasti koja se upravo javlja među njima. Ester je uvijek sklonija interpretaciji koja je njoj povoljnija, no koja je upravo zbog toga vodi u sve veću zabludu te potkopava bilo kakav potencijal koji njezini odnosi s muškarcima u startu možda i imaju.
U tim sivim zonama, između onog izrečenog i neizrečenog, mišljenog i učinjenog, zapravo diše knjiga "Namjerno zanemarivanje", a s njom i "antijunakinja" Ester koja živi od iluzije pothranjene nadom da će se stvari ipak okrenuti onako kako to ona želi i misli da bi bilo najbolje, iako ne uviđa da njezino ponašanje koje iz toga slijedi zapravo varira od nametljivog do agresivnog. Završit ću zato ovu preporuku opisom nade/iluzije koju, uzgajajući, možemo dovesti do opasnih razmjera neusklađenosti sa stvarnošću, a koje možemo nazvati i namjerno zanemarivanje nakon kojeg je povratak dug i, zastrašujuće je to i pomisliti - možda čak i nemoguć.
"Nada je parazit u ljudskom tijelu i živi u sveobuhvatnoj simbiozi s ljudskim srcem. Nije dovoljno navući joj luđačku košulju i zatvoriti je u mračni kutak. Ne pomaže ni izgladnjivanje, parazita se ne može ostaviti na kruhu i vodi. Treba potpuno prekinuti dotok hrane. Ako Nada može doći do kisika, učinit će to... Nada i njena simbioza, to se mora reći, ne vjeruju da će onaj kojeg voli promijeniti mišljenje. Nada koja živi u ljudskom srcu vjeruje da taj drugi to već osjeća; da se taj koga voli - ustvari - samo pravi da ne želi, ili da ne želi to što se pravi da želi, to na što ga je zla okolina navela da želi; ukratko rečeno, da stvari nisu onakve kakvima se čine. Da je ona mrvica nečeg drugog, istina.
To je Nada."
* Citat iz romana "Acts of infidelity" prevela Jelena Zlatar Gamberožić.
Podijeli na Facebook
