Piše Tanja Tolić
U Hrvatskoj postoji samo Povijest, s velikim P, velika trauma koja se, poput sablasti, vraća. Zbog toga smo mi zemlja u kojoj je sablastologija najvažnija znanost. U Hrvatskoj postoje samo sablasti na osobnim i obiteljskim razinama, a dominiraju u političkim diskursima koji, prizivanjem sablasti, guraju Hrvatsku u vječnu svagdašnjost, zemlju bez prošlosti, a time i budućnosti.
Manjak objektivne procjene prošlosti, pa tako i njezinih aktera, jest ono što uzrokuje sablasnost. Sablasti uvijek nalažu i propisuju: odradi ono što ja nisam, ispuni moj nalog. Sablasti se ne mogu ubiti jer su već odavno mrtve. U Hrvatskoj sablasti ne zastupaju niti predstavljaju pokojnike. One su se autonomizirale. Meta-sablasti koje se međusobno obračunavaju: "Moja sablasnost je bolja od tvoje sablasnosti." Zemlja zombija.
Tako piše Željka Matijašević u svojoj novoj, prvoj neznanstvenoj knjizi "Crna limfa / zeleno srce. Alternativni leksikon duše" (Durieux, 2016.), pod natuknicom "Gotska Hrvatska". Natuknica je stotinu i jedna, a autorica je u svoj glosar uvrstila pojmove koje je smatrala značajnima za kolektivno i individualno psihičko ljudsko stanje. "Alternativni leksikon duše" probire iz društvene i privatne ravni, zaranja u javno i intimno, a sve u ogledalu psihoanalize.
Željka Matijašević diplomirala je komparativnu književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala i doktorirala na Sveučilištu Cambridge (Trinity College) tezom o odnosu lacanovske psihoanalize i filozofije. Temeljni joj je znanstveni interes teorijska i primijenjena psihoanaliza, pa otuda i ovaj "priručnik" - usudila bih se nazvati ga priručnikom iz najmanje dva razloga. Prvi je prijespomenuta gotska Hrvatska - treba vam karta da se kroz nju krećete jer na društvenoj razini postat će sigurno gore (čuvajte se patrijarhata i vjerskog licemjerja!); istodobno treba vam i mapa do srca, vašega srca, jer je to jedini način da preživimo to "gore". "Crna limfa / zeleno srce" rijetko je pametna knjiga na temu i preživljavanja i življenja, bez obzira na povremeno opori ton (imamo se pravo braniti sarkazmom!); kratko, jezgrovito, inteligentno, intuitivno i srčano, sve je ovdje zapisano, sve bitno što trebate znati/otkriti o sebi, ako naravno želite sebstvo.
Gotska Hrvatska je ustvari borderland - "velika prostrana zemlja koju nastanjuju oni između neuroze i psihoze". Poželjno je biti što bliže neurotskom polu borderlanda, brižno savjetuje autorica. Zašto? Pa zbog borderlinea - ničije zemlje, prostora između neuroze i psihoze, ali i psihijatrijske dijagnoze graničnog poremećaja ličnosti toliko prisutne da nalikuje negdašnjoj histeriji.
"Borderline društvo maršira naprijed u regresivnom hodu prema donjim polovima nesvjesnog sa sustavima mišljenja i vjerovanja koji su utemeljni na strogim polarizacijama, nema prijelaznog prostora u kojem crno i bijelo mogu supostojati, nema dijaloga koji vi kao dobra osoba možete voditi sa svojim lošim dijelovima. Ja savršen, ti bezvrijedan. Ja dobri Bog, ti đavao. Kako bih ja bio savršen, svu svoju nesavršenost, sve svoje agresivne i negativne afekte projicirat ću na tebe i pripisati ti ih. Da mi dalje sretno živiš kao repozitorij mojih demona", piše Željka Matijašević.
U borderline društvu, između ostalih, sretno rastu narcisi. Ne cvijeće, nego tipovi ličnosti, toliko suženog emotivnog spektra da je i riječ spektar kompliment narcisu. "Otprilike, pet bazičnih emocija: zavist, destruktivna mržnja, uspoređivanje s drugima, kompetitivnost i malo kozmetike da se taj užas prikrije: površni šarm kojim se koristi kako bi dobio narcističku opskrbu/potvrdu, bez koje narcis ne može živjeti."
To bi, slijedeći analogiju naslova knjige, možda bila crna limfa; ne štiti više naše stanice od bakterija, ukazuje na potpuni gubitak imuniteta. Ali nasuprot njoj je postavljeno zeleno srce: "zelenost srca je srce kao duša, mali zametak, lukovica koja polako i lijepo može rasti samo u dobrim uvjetima". Psihoanaliza, vjeruje Matijašević, učinit će da pozelenite, svi psihoanalitičari, kaže, dobro su oksigenizirani. Autoričina vjera u analizu je strastvena, to je njezin svjetonazor i "vjera", jer spaja razum sa srcem, jer pomaže da se riješimo boli koju ne moramo trpjeti, a takve je boli puno, i sve to čini iz ljubavi, za ljubav i zbog ljubavi. "One koju nismo dobili, one koju dobivamo, one koju odbijamo, one koju ćemo dobiti i one koju nikad nećemo dobiti."
Ljubav je važna natuknica u ovoj knjizi. "Osjetiti pravu ljubav znači osjetiti istinsku nadu da su naše prošle muke kao čudom izbrisane, prebrisane, to je svakako prvi osjećaj", piše autorica. Pravu, istinsku ljubav stoga prepoznajemo samo po jednom: okreće li nas budućnosti ili ne? Progresivna, tj. prava ljubavna izjava kazuje: "Volim te jer me ne ranjavaš na načine na koji su me drugi ranili, ali ostavljam mogućnost da me raniš na jedan nov način, kao i duboko nadu da me nikada nećeš raniti."
Svoj leksikon, uostalom, započinje slovom A i prvim pojmom – alijansom srca, ta će stranka štititi dobre od zlih, možda prerasti i u internacionalu, a okupljat će sve ljude koji imaju srce na pravom mjestu, ali koji istovremeno znaju štititi svoje srce od zla, kao i prepoznavati zlo.
Mnogo toga se u knjizi Željke Matijašević kreće oko srca, emocija, empatije i – oprosta. Upravo u oprost treba uvesti vrstu racionalizacije, logiku srca. Ne treba opraštati zato “što ne znaju što čine”, treba opraštati zato što će nas u suprotnome bijes iznutra razarati, onemoćati, obogaljiti, a možda i upokojiti. Opraštamo, prevedeno, jer volimo sebe, jer želimo sebi dobro.
Ključno je pitanje zrele dobi, nastavlja Matijašević, da li biti funkcija ili osoba. Funkcije su u osnovi uloge – pitate se, dakle, hoćete li do kraja života obitavati u ulogama i parovima tipa suprug-supruga, otac-majka, ljubavnik-ljubavnica i slično.
“Postajem, želim biti osoba”, druga je opcija, to su ljudi koji hodaju svijetom sa svojom radikalnom iskrenošću, koji su hrabro pogledali u lice “ontološkoj nesigurnosti”, odgovorili si na pitanje “zašto sam i za koga živ?”, to su i ranjeni iscjelitelji, ali to su i “četverodimenzionalni ljudi, koji istovremeno mijenjaju svijet i sebe”. Četiri dimenzije, jer je za zdravo društvo, rekao je Erich Fromm, potrebna učinkovita promjena koja dotiče ekonomske, političke, društvene i – psihološke razine.
Prema Melanie Klein, postoje dva temeljna osjećaja – zavist i zahvalnost, kaže autorica. Pozicije nisu apsolutne: uostalom, na jednak način kao što dobra osoba u sebi tolerira i neke loše osobine, i u zahvalnoj osobi može ponekad biti i ponešto zavisti. No, tko su ti zahvalnici? U mini-eseju, nalik pjesmi, Željka Matijašević pobrojava: čovjek koji obrađuje svoj vrt, onaj tko je zadovoljan da na zemlji postoji glazba, keramičar koji razmišlja o obliku i boji, tko gladi zaspalu životinju, tko opravdava, ili želi opravdati, zlo koje su mu nanijeli...
Nastavite niz svojim. Jer takve osobe, koje se međusobno ne poznaju, spašavaju svijet.
Podijeli na Facebook
