Jeannette Fischer: Mržnja nije emocija, nego destruktivna energija koja se prenosi odgojem

Piše Tanja Tolić

Kako bismo se umjeli nositi s mržnjom i njezinom destruktivnošću i razaračkom snagom, moramo je prije svega razumjeti. Moramo shvatiti korijene mržnje i funkcije koje ona, osim uništenja, ima ili želi imati. Razumjeti mržnju ne znači legitimirati je. Razumjeti mržnju, prepoznati odakle dolazi i čemu teži, daje nam mogućnost uvida u strukture međuljudskih odnosa a time i u strukture društva.

Mržnju je mnogo lakše mrziti negoli je razumjeti. U procesu razumijevanja mržnje uviđamo da i sami mrzimo. I zbog toga izbjegavamo takav pristup mržnji. Radije se borimo, prosvjedujemo protiv nje. No u tome je zamka: ako mržnju napadnemo, ne možemo je pobijediti. Time je samo potičemo i rasplamsavamo. Kad mržnji objavimo rat, postajemo dio nje, između ostalog i zato što vlastitu mržnju legitimiramo tvrdeći da činimo dobro i da smo na pravoj strani.

Tim riječima Jeannette Fischer, švicarska frojdovska psihoanalitičarka s trideset godina prakse u Zürichu, započinje svoju novu knjigu, psihoanalitičku studiju “Mržnja”, koju je upravo objavila Naklada OceanMore u prijevodu Nataše Medved. Fischer je domaćoj publici poznata odranije: u prosincu 2019. godine gostovala je na pulskom Sajmu knjige gdje je predstavila svoju prethodnu knjigu “Susret psihoanalitičarke i Marine Abramović. Susret umjetnice i Jeannette Fischer” u izdanju Geopoetike iz Srbije. Fischer i Abramović su prijateljice, a knjiga je nastala kao sukus njihova četverodnevnog razgovora koji su 2015. godine vodile u umjetničinu američkom domu u Hudsonu. Jeannette Fischer nedavno je gostovala na Zagreb Book Festivalu, tematski posvećenom promjenama, a upravo je duboka individualna i društvena promjena ono za što se Fischer zalaže u “Mržnji” – ne samo deklarativno nego i vrlo praktično.

Dio svojeg velikog ugleda Fischer ne duguje samo knjigama koje je napisala u suradnji s umjetnicima – osim s Marinom Abramović, sličnu knjigu, zapravo susret organizirala je s Helene i Wolfgangom Beltracchijem, umjetničkim parom koji je godinama falsificirao i prodavao navodna remek-djela za visoke iznose – nego i konkretnim akcijama. Fischer je, naime, 2013. godine bila inicijatorica službene isprike švicarske vlade tzv. Verdingkinder. To je naziv za “djecu u najmu” ili “djecu roblje” koji se u Švicarskoj rabi za djecu koja su sve do 1980-ih bila službeno oduzimana siromašnim obiteljima i smještana u druge obitelji, najčešće u seoska domaćinstva. U tom novom domu često su bila iskorištavana kao jeftina radna snaga i seksualno zlostavljana. Predsjednica Saveznog vijeća Švicarske, na Fischerinu inicijativu, ispričala se 2013. pogođenim osobama za prisilno odvođenje.

Jeannette Fischer smatra da mržnja nije emocija, nego destruktivna energija. Mrziti drugoga nije moguće a da prethodno – i istodobno – ne mrzimo i sebe. Nitko od nas – mrzili ili ne, bili nasilni ili ne – ne rađa se kao čudovište i ne rađa se s destruktivnom energijom. Uništavalačka energija, objasnila je i na predstavljanju svoje knjige u Zagrebu, zapravo je pervertirana konstruktivna agresija koja je zdrava i potrebna, s kojom se rađamo, a koja se izvitoperila zato što su nam je kao djeci predstavljali (psihoanalitički “zrcalili”) kao štetnu.

“Konstruktivna agresija je energija koju koristimo kako bismo se založili za sebe, za naše potrebe i interese. Ona se zato i naziva ‘agresijom u službi Ja’. Primjer takve agresije je novorođenče koje vrišti kad mu nešto ne odgovara. Ono time nikome ne šteti, već se na taj način izražava, djelatno je i dobiva na važnosti. Ta sila služi našim željama i potrebama, našoj žudnji. Ona potvrđuje život i nikome ne šteti. Ako Ja izgubi tu konstruktivnu agresiju, biva oštećeno. Tada postaje nemoćno Ja koje se više ne umije založiti za sebe i odriče se vlastite volje”, piše Fischer u knjizi.

Tu vrstu agresije većina nas izgubi još u djetinjstvu odgojem. Pojednostavljeno, ističe Fischer, to su one situacije kad nam roditelji, staratelji ili druge važne odrasle osobe govore: “Izludjet ćeš me svojim ponašanjem!” ili “Otjerat ćeš me u grob!” (a dijete se, recimo, samo glasno igra). Roditelji takvim rečenicama djetetu zrcale da je njegova konstruktivna agresija štetna i dijete je počne potiskivati; mijenja ponašanje, postaje “dobro”, kako bi udovoljilo roditeljima jer bez njih ne može preživjeti. No tako se dijete i odriče vitalnog dijela svoje ličnosti. Osjeća krivnju jer mu roditelji poručuju da ih uništava, da ih može ubiti svojim ponašanjem.

“Oduzeti nekom njegovu konstruktivnu energiju također je destruktivno djelovanje. Izvrgnemo li čovjeka bilo kakvom pritisku ili ga dovedemo u bezizlaznu situaciju u kojoj će biti nemoćan, mučimo li ga i kažnjavamo zbog njegove autonomije isključivanjem ili uskraćivanjem ljubavi, stigmatiziramo li ga kao počinitelja – sve su to agresivni načini uništavanja konstruktivne agresije i stjecanja moći nad drugima. (…) Čovjek se, naime, ne rađa s rušilačkim osobinama. Stječemo ih tijekom odrastanja, učimo ih kroz veze. Svakodnevno smo izloženi nasilju i sami smo svakodnevno destruktivni. Živimo s određenim faktorom destrukcije koji često ne propitujemo, čak ga doživljavamo prirodnim”, naglašava Fischer.

U svojoj knjizi uzima za primjer četiri radikalna slučaja: Adolfa Hitlera, Heinricha Himmlera, Andersa Breivika, koji je 2011. godine u masovnoj pucnjavi pobio više od 70 mladih ljudi na norveškom otoku Utøyi, te mladića Diega koji se pridružio ISIL-u. Svu četvoricu označava kao “mamine sinove” i u svojoj studiji demonstrira, posebno na primjerima Breivika i Diega, kako su majke od normalne djece stvorile čudovišta. Breivikova i Dijegova majka stavile su se, naime, u poziciju žrtve i svoje sinove učinile počiniteljima. Sa svojim sinovima nisu imale ravnopravan odnos, ono što se naziva intersubjektivnim odnosom, nego su ih odgajale u simbiotskoj vezi – stopljenosti – gdje se djetetu poništava autonomija i samostalnost, a ako pokuša biti samostalno, optužuje ga se, primjerice, da roditelja ne voli dovoljno, da mu nije stalo, da mu nanosi bol i sl. Tako se, napominje Jeannette Fischer, ponašaju “žrtve”.

Fischer u knjizi uvodi novu definiciju žrtve – razlikuje taj pojam od pogođene osobe. Žrtva je zapravo nasilnik jer svoju mržnju projicira, prenosi na drugu osobu. Da ostanemo na istom primjeru: kad majka malom djetetu kaže: “Tvoje će me urlanje otjerati u grob!”, ona dijete time označava kao svojeg ubojicu. Za razliku od žrtve, pogođena osoba zaista jest pogođena nekim agresivnim i nasilnim činom, bilo psihičkim ili fizičkim. Spomenuto dijete je pogođeno nasiljem koje nad njim provodi osoba koja ga opisuje kao svojeg ubojicu. Dakle, kad govori o žrtvi, Fischer misli na samoinscenaciju subjekta kao žrtve, a kad govori o pogođenoj osobi, misli na one koji su iskusili stvarno nasilje.

Tu je korijen mržnje. Svi se mi, napominje, ponekad ponašamo kao žrtve i svi smo ponekad pogođene osobe. No diskurs žrtva/počinitelj je taj koji prenosi mržnju s koljena na koljeno i oko toga svi moramo djelovati. “Mnogo odraslih osoba pati zato što u svojim radnim kolektivima ne mogu govoriti, odnosno zato što ih je strah izraziti se. To se često može objasniti time da su iskusili i još uvijek osjećaju da nisu bili i neće biti priznati u svojoj razlici kad nastupe s ‘agresijom u službi Ja’, dakle kada se pozicioniraju kao samostalno Ja. Zbog te su razlike bili gurnuti u stranu ili čak isključeni, prezreni ili u najboljem slučaju tolerirani. Mnoge skupine, bilo da je riječ o paru, obitelji, politički, religijskim i raznim drugim zajednicama, zahtijevaju određenu homogenizaciju kako bi pripadnost bila zajamčena. (…) Tko ima moć da ljudske želje, potrebe i žudnje – što su sve agresije u službi Ja – osudi kao krivnju, pa čak i kao grijeh, taj ima moć nad ljudima. Bilo da je riječ o Crkvi, državi ili nekoj drugoj instituciji, važno je samo konstruktivnu agresiju osuditi kao štetnu čime se omogućuje njezino kažnjavanje”, naglašava Fischer.

Dijete, a onda i osoba u koju odrasta, ne odustaje od pokušaja izbjegavanja neugodne pozicije bespomoćnosti i nezaštićenosti. No kako riješiti taj strašni, polarizirani izbor – ti ili ja? Kako se nositi s krivnjom koju osjećamo zato što pokušavamo biti Ja i mržnjom koja nam je prenesena jer drugoga upropaštavamo time što smo Ja?

Više je mogućnosti na raspolaganju, kaže Fischer, no jedna od najčešćih jest da svoju krivnju predamo dalje. Tako nastaje žrtveni jarac, osoba koju optužujemo za neki svoj jad. Funkcija žrtvenog jarca jest da pojedinu osobu ili pak cijele skupine – kao što je bio slučaj s progonom Židova u vrijeme Drugog svjetskog rata – otereti vlastite krivnje. Kada se veliki broj ljudi usuglasi oko jednog žrtvenog jarca, nastaje masovni pokret mržnje jer je prebacivanje krivnje pogubno. Ako mislite da ste cijepljeni od toga, sjetite se mržnje usmjerene prema Srbima u vrijeme Domovinskog rata, ili prezira koji se iskazivao na društvenim mrežama prema migrantima, osobito muškarcima – većina je smatrala da je u redu da Europa pruži utočište ženama i djeci, ali se glasno predbacivalo muškarcima, čak i mladićima i dječacima, što napuštaju, primjerice, Siriju umjesto da brane svoju zemlju od neprijatelja. Djelatan je, naravno, bio i rasizam, jer kad je Rusija napala Ukrajinu, odjednom smo imali mnogo razumijevanja za muškarce Ukrajince koji bježe od uništenja.

Obično imamo snažan poriv da druge osobe gledamo kao dio nas samih, kao onu ili onoga koji razmišlja jednako kao mi, napominje Fischer. Isto tako, skloni smo se povezivati u grupe istomišljenika jer se u njima dobro osjećamo. Stoga je nužno propitivati tu potrebu za stapanjem – simbiotskim odnosima. I to ne samo zato što se u tom stapanju topi mnoge autonomije i heterogenosti, odnosno rastvara se kao u loncu za taljenje. Umjesto simbiotskih odnosa, smatra Fischer, potrebni su nam intersubjektivni odnosi u kojima se povezujemo prihvaćanjem razlike, odnosno prihvaćanjem da drugi nije isti kao ja, da je drugi ne-Ja.

“Priznavanje razlike drugoga nema nikakve veze s ljubavlju, kao ni s tolerancijom ili velikodušnošću. Ako sam u stanju drugog čovjeka iskusiti kao različitog od sebe, kao ne-Ja, ako sam spremna upustiti se u taj rad, tada se moj odnos spram drugoga regulira na razini koja ne poznaje hijerarhiju, pa time ni moć, a ne temelji se na neprestanim pokušajima da drugoga uključim u vlastiti sustav ili čak na prepuštanje drugome da me uključi u svoj sustav.”

Fischer toleranciju shvaća kao potrebu da drugoga uključimo u postojeću zajednicu, da posvuda stvaramo sličnosti, da heterogenost pretvorimo u homogenost. Već time su tolerancija i velikodušnost moralne vrijednosti koje učvršćuju diskurs moći pa time i nemoći, posebno zato što taj diskurs ne propituje i zato što pozornost posvećuje simptomima – simptomima neravnopravnosti – a ne uzrocima. “Neravnopravnosti pak mogu biti uklonjene jedino ako nas brinu i zanimaju uzroci. Ako razotkrivamo diskurs moći i nemoći. A taj se diskurs uvijek temelji na istoj paradigmi: moć jednog čovjeka zasniva se na nemoći drugog. Vlast je moguća jedino ako se temelji na neravnopravnosti. Dakle, tko odbija priznati razliku drugoga, namjerava uspostaviti hijerarhiju moći.”

Mržnja je, dakle, više od mahnitosti zlih pojedinaca, koji u ekstremnom slučaju mogu oko sebe okupiti mase, kao što se u povijesti i događalo. Mržnju susrećemo uvijek i posvuda, ona ne može i ne smije više biti projicirana na druge i deponirana ondje kako bismo sebe rasteretili. Odgovornost je odrasle žrtve da svoju mržnju ne prenosi na sljedeći naraštaj i da svoju djecu njome ne uznemirava. Na žrtvi je također da preuzme odgovornost za vlastitu mržnju, ne da je prenosi dalje kako bi u nemoći drugoga iznova pronašao vlastitu moć. Hannah Arendt je rekla: “Tko čini zlo, zauvijek živi sa zločincem.” Drugim riječima: žrtva sama sebe mora prepoznati kao zločinca i promijeniti se kako bi se prekinuo lanac prenošenja.

“Mržnja, prema mojemu sudu, nije ništa drugo doli konstruktivna energija koja se morala susprezati. Eksplozivna je upravo zato što se zbog destruktivnog zrcaljenja može ispoljiti samo destruktivno. Također, svaki autonomni pokret i kretnja koji se zrcale kao štetni kontaminirani su destrukcijom, zbog čega se razvija nasilni potencijali za razaranje. Primijenjeno na Njemačku u doba nacionalsocijalizma, to znači sljedeće: masovni su ubojice bili (jesu) mogući jedino u velikoj masi ubojica i supočinitelja”, naglašava Fischer.

“Adolf Hitler bio je demokratski izabran zbog svojih govora punih mržnje i zato što je imenovao žrtvenog jarca oko kojega su se (gotovo) svi mogli složiti. Narodu nije ponudio ništa drugo osim rata i uništenja. Sada je žrtveni jarac, Židov, postao krivcem pa su ga mirne duše mogli ubiti. Naposljetku, Hitler im je ponudio da nemoć, uzrokovanu nemogućnošću iskazivanje agresije u službi Ja, sad iskažu u destruktivnom zrcaljenju i da pritom ostanu nedužni. Tu ponudu prihvatili su milijuni ljudi. (…) Suočavanje s prošlošću podrazumijeva da se svatko suoči sa strukturom žrtva/počinitelj i tako pokuša omogućiti obrat te paradigme u budućoj povijesti. Kako više nikada ne bismo morali stvoriti neprijatelja da stvorimo vlastiti identitet.”

U intersubjektivnom odnosu svi sudionici prepoznaju i priznaju da se njihovo mišljenje i njihov stav razlikuju od stava drugoga. U takvim odnosima djelujemo drugačije, rješavamo konflikte, sukobljavamo se, ponekad strastveno i žestoko, ali pritom integritet drugoga nije povrijeđen. Integritet je povrijeđen tek kada drugoga isključimo zbog njegove drugosti, zbog njegove razlike, ili ga gurnemo u podređenu poziciju – primjerice u krivnju. Takav čin uvijek znači isključenje iz odnosa.

Jedino sredstvo protiv mržnje jest dokidanje diskursa žrtva/počinitelj. Taj se diskurs može zamijeniti, svi ga možemo zamijeniti drugim, svakoga dana i odmah sad: spoznajom da su drugi ljudi različiti od nas i priznavanjem te razlike. Ništa se zapravo ne mijenja kad mrzimo mržnju ili onoga tko mrzi, onoga koji je zao. Na taj se način samo želimo uvjeriti da smo na strani dobrih.

“Kad bi svakom čovjeku bila priznata njegova autonomija, tada ni simbiotske veze više ne bi bile moguće. Osjećaj zaštićenosti i sigurnosti tada više ne bi nastajao u simbiotskoj regresiji, već u novoj paradigmi priznavanja razlike. Ni zajednice više ne bi funkcionirale na temelju isključivanja i uključivanja, dakle na temelju struktura moći u kojima pripadati znači odreći se dijelova svoga Ja. Tada bi u temelju zajednica ležala odgovornost prema ljudima i svijetu o kojima smo ovisni u procesu konstituiranja i ostvarivanja našeg Ja. Prihvatimo li tu ovisnost, mržnja će postati izlišna.”

Ne moramo promijeniti svijet, doista je dovoljno da promijenimo sebe, osvještavajući vlastitu mržnju, zaključila je na zagrebačkoj promociji Jeannette Fischer. Nagrada za prihvaćanje različitosti jest to što će se nasilje uvelike smanjiti, ali primarno je nagrada sloboda. Naime, kad priznajemo druge kakvi jesu, tako postižemo i vlastitu slobodu, jer onda i mi imamo pravo biti kakvi jesmo i ne moramo se međusobno stapati da bismo bili priznati. Fischer je napomenula da nam to neće uspjeti uvijek, ne uspijeva niti njoj, ali uporno radi na tome.


* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.