Ja
U kapitalizmu
koji svako mi pretvara u ja
individualnost je pljesak jedne ruke
uvijek upućen sebi
Progresivna
EXT. DAN – industrijsko skladište
krkljaju motori beton pumpe
gradilište mrvi šljunak preko puta
uzvraćamo škripom
niskopodnih viličara i šlepera s klimom na 7
umiješa se auto u prolazu
i graja iz privatne katoličke odmah pokraj
grade se stanovi i ljudi ulažu u budućnost
dobro je
biće dana i biće da
nisu primili depešu
ministarstva globalne eksploatacije
da je fajrunt
ispovraćao nas planet
kuda jure svi ti mercedesi
čime se hrane svi ti kompenzatori vlastitog ništa
u meni je očaj i ne živi mi se više
odbijam da me čovječanstvo ubroji
zaboravi me zato
i bit će sve dobro
ima loših dana kad se jedva nosim
kad mogu više nego znam
a i to mi je malo
što kao balon sve sam širi
to iznutra tanji i tanji
dok ne puknem
i survam se u sebe
gdje dosta ima grobova
i puno ima smrti
jer živim u stoljećima
budalast i nesposoban
zašto da te volim
zašto da je zauvijek
ne da mi se oltarit
presipat u vino i pretvarat u kruh
neka poslije prodaju stihove i ulice
nezbrinutima
prestari i prekasno smo se našli
odavno sam odustao
odavno sam se izgubio
previše uplašen da se u smrti sakrijem
Niš
Kad me pita nešto uvijek zastanem, eskiviram i odgovor
obavezno započinjem s niš. Tada me pogleda pa cijelu
noć pričamo o tom niš, a to je ono niš od čega sam
sastavljen – niš je zemlja u kojoj sam rođen, niš je zemlja
u kojoj živim, niš je nadnica za koju rudarim, niš je
odgoda zračnog groba koji me čeka, niš je i da i ne i daje
mi zraka prije nego se u sebe kao čakijom zabijem. A što
mi je sve i kad krećem, to vam je kao željeznička stanica
marine cvetajeve – nikad neću reći.
Goli i sami
Sve bitno čovjeku se događa kad je gol. Ništa što obučen
doživi nije važnije. Otud izvire čovječanstvo, otud sve što je
ljudima svijet. Goli i sami. Svi se mi varamo i svi živimo kao
da sutra baš nama stiže, ali golotinjom smo omeđeni. Kad se
rađamo – goli, kad volimo – goli, a kad umremo nas svuku.
Upotreba semafora
Naša suvremenost
napredak i standard
učinili su opasnost
nasilnu i smrtnu
dalekom i statistički zanemarivom
nema više tigrova ni medvjeda
ispred naših pećina
nepoznati su nam postali
strah od zasjede i glad divlje zvijeri
noći pune mraka i trideset kilometara
svakodnevnog hoda
dvadesetosatni radni tjedan
za krov hranu i normalan život
devedeset posto što postojimo
bili smo lovci-sakupljači
ekonomi preživljavanja
u prirodi
ne nad
dvanaest tisuća godina poslije
najveća mogućnost da poginem
izlazak je na cestu
među sugrađane strance
zato pristajem na zajednički dogovor
i vjerujem u opće dobro
(tanki pokrov civilizacije)
pretpostavljam da i drugi
vjeruju isto
svima nam ipak
kroz žile sunce teče
inače bi me na prvoj zebri
haubom blatobranom i šoferšajbom
u nepostojanje pomilovali
prvi bugati mercedes beemve
tamo gdje prestajem
i počinju drugi
na stanici za rudnik
u pol pet ujutro
dvojka
remiza savišće
kao pale sam
na kapitalističkom planetu
čekam tramvaj
i za pleme
od osam milijardi
pitam
kojom cestom vozi elon musk
i staje li na crveno?
Modernizmu u spomen
Čime smo se zaslužili retardirana braćo
nakon prvog i drugog pokolja svjetskog
dali su nam zdravstveno
i da naučimo pisat
plaćeno bolovanje
godišnji i sanitete
dali su nam da prodišemo
kupimo vikendicu auto
nekima i fakultete
a sve da im se
naprednijim zapadnim i odvratnijim
ne dogodi oktobar
i ne dao bog stepinčev i pio dvanaesti od konkordata
da zagrlimo komunizam
pravdu i jednakost
teško im pali
auschwitz
i ostali mrtvi
pa su nam umjesto
ajbiemovskog logoraškog
dali broj socijalnog
i pustili da se veselimo
moderniziramo
da brutalizmom predivnim
i betonom jeftinim
zamijenimo štale
i njakanje
i cvilež
i zemljani pod
a kad smo naučili čitat
i nešto o povijesti ljudskoj
kad smo padni nam s neba marxe
njima o vrat
zauzlat htjeli
dali su nam tristo
sedamdeset i sedam
različitih tenisica
pahuljica
i passworda
dali su nam da se družimo i prodajemo besplatno
al pod jednim
sasvim preciznim uvjetom
uvjetom dobrim i velikodušnim
a taj je da se družimo sami
iz soba kreveta kauča
ili najbolje
iz kanalizacije
a to besplatno
cijenit će
promjenom društva
iz potrebe u želje
birali smo
trošili
kupovali
kupovali smo
trošili
i birali
zavjese, aute i političare
obeznanjeni tisućcvjetnim obiljem
istog
liberalnog
kapitalističkog
privatno vlasništvo ne diraj
ili ćemo te šmajserirat
stoljeće je prošlo
postali smo pretili
zabrinuti i gnjevni
ali samo zbog sebe
i onog neposrednog
kiseline u oči
nafte u nemrdanu guzicu
a kad smo se zapitali
gdje je opće dobro
gdje su osnovni ideali
hoće li naša djeca
živjet bolje nego mi
odgovorom su nas
zatrovali
uštedili i pokopali
gledaj onog bez kuće
kako se smije i troši socijalnu pomoć
gledaj onu bez srama
kako upisuje školu
burkom zakrabuljena
gledaj još dragi
onog lezileba
kako mijenja spol
i ne proizvodi djecu
sve je to namjerno
i sve to ti plaćaš
jedina stvar koja te ništa ne košta
svakodnevne su smrti siromašnih
i pogrebni zavod
mediteranski
osamdeset kupaonica
raketa
podmornica
i zaklona od smaka svijeta
po novom zelandu
koji zamišljaju kao međuzemlje
a zapravo je mordor
(Preuzeto iz: Nikola Strašek, Leptirići u trbuhu, glave na kolcima, 2024., Naklada OceanMore)
O PJESNIKU
"Nemam ja puno za reći / samo mi nije dobro kad šutim", kaže Nikola Strašek (1978.) u "Svakodnevnorudarskoj", jednoj od pjesama iz zbirke "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima" koju je objavila Naklada OceanMore nakon što je 2023. godine dobio nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. "Ako ono što želiš reći / nije bolje od tišine / šuti", nastavlja u pjesmi "Kraljevstvo nebesko". Onima koji ne mogu šutjeti predlaže da operu posuđe, previju ranu, budu korisni, doprinesu, a ako baš moraju, neka pjevaju. Kad bismo ga barem poslušali; buka je nesnosna.
Strašek samoga sebe opisuje kao skladištara i pjesnika. Naime, nakon desetljeća ovisnosti o drogama i alkoholu otišao je u komunu na odvikavanje. Iako je završio Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, studirao komparativnu književnost i latinski na Filozofskom fakultetu te filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti, a potom i snimio nekoliko dokumentarnih filmova i jedan kratkometražni, poslije šesnaest mjeseci komune najpametnijim mu se činilo pronaći i zadržati strukturu: danas radi u skladištu voća i povrća koje zove rudnik i, uz poeziju, piše filmske kritike.
Pjesme iz zbirke "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima" tematski se mogu podijeliti u četiri skupine: ljubavne, upućene partnerici i upućene kćeri ("zato imamo djecu / da ne budu mi"); pjesma trvenja u kojima dan po dan uzmiče ovisnosti; pjesme o, kako ih urednik zbirke Kruno Lokotar naziva, ljudskoj vrsti (primjerice, "Pjesma o slovima" posvećena je hijeroglifima svedenima na abecedu i pjesniku najdražem E, "čovjek s uzdignutim rukama / ushićen i očajan / zaziva slavi plače moli / a ponekad i zapleše", što se nalazi i na naslovnici knjige čiji dizajn potpisuje Dejan Dragosavac Ruta); te za hrvatsku poeziju ako ne jedinstvene, onda svakako rijetke antikapitalističke pjesme. Kapitalizam, piše Strašek, svako mi pretvara u ja i ako niste ovisni "o pljesku jedne ruke uvijek upućenom sebi", prepoznat ćete se u sljedećem stihu iz pjesme "Na prvoj liniji sebe": "(…) ja nikola strašek / molim transnacionalni financijski kapital da se preda / i da izbjegnemo krv". (Tanja Tolić)
Podijeli na Facebook
