Listopad
5.
Istina je da na svijetu nema dovoljno ljepote.
Istina je i da nisam dovoljno sposobna da je obnovim.
Nema ni iskrenosti, a tu pak mogu biti od koristi.
Sada sam
u poslu, premda sam tiha.
Jednolična
bijeda svijeta
veže nas sa svake strane, aleja
stabala; mi smo
u ovom suputnici, bez riječi,
svaki sa svojim mislima;
iza stabala, kovane
ograde privatnih kuća,
sobe zamračene griljama
nekako opustjele, napuštene,
kao da umjetnik ima
dužnost stvoriti
nadu, ali iz čega? čega?
sama ta riječ
lažna, sredstvo kojim se pobija
opažanje… Na raskrižju
blagdanska svjetla.
Ovdje sam bila mlada. Vozila sam se
podzemnom sa svojom malom knjigom
kao da se želim obraniti od
ovog istog svijeta:
nisi sama,
rekla je pjesma,
u mračnom tunelu.
Averno
1.
Umreš kad ti umre duh.
U protivnom, živiš.
Možda ti to ne ide od ruke, ali nastavljaš –
nije da imaš drugog izbora.
Kad to kažem djeci,
ne obraćaju pozornost.
Stari, pomisle –
uvijek to rade:
pričaju o nečemu što nitko ne može vidjeti
samo da prikriju gubitak moždanih stanica.
Namignu jedni drugima:
čuješ ti ovog starkelju, priča o duhu
jer se više ne može sjetiti riječi za stolicu.
Doista je grozno biti sam.
Ne mislim živjeti sam –
biti sam, gdje te nitko ne čuje.
Sjećam se riječi za stolicu.
Želim reći – više me nije briga.
Budim se s mišlju
moraš se pripremiti.
Duh će uskoro odustati –
nema te stolice koja će ti pomoći.
Znam što govore kad nisam u sobi.
Trebam li s nekim razgovarati, trebam li uzeti
novi lijek za depresiju.
Čujem ih, šapću, dogovarajući se kako će podijeliti trošak.
I želim vrisnuti
živite u snovima, svi vi, do jednoga.
Kao da nije dovoljno, misle, gledati me kako se raspadam.
Kao da nije dovoljno i bez ovih prodika koje im sada držim
kao da imam pravo na novu spoznaju.
Pa, i oni imaju to isto pravo.
Oni žive u snovima, a ja se spremam
biti duh. Želim glasno viknuti
magla se razišla…
To je poput nekog novog života:
briga te za ishod;
znaš što je ishod.
Razmisli: šezdeset godina sjedenja na stolicama. A sada
smrtni duh
traži tako otvoreno, tako neustrašivo…
Da podigneš veo.
Da vidiš čemu kažeš zbogom.
Teleskop
U onom trenu kad odmakneš oko
zaboraviš gdje si
zato što si dotad živjela, čini ti se,
negdje drugdje, u tišini noćnog neba.
Više nisi ovdje, u ovom svijetu.
Na drugom si mjestu,
mjestu gdje ljudski život nema značenja.
Nisi tek neko biće u nekom tijelu.
Postojiš kao što postoje zvijezde
dio si njihove neproničnosti, njihove golemosti.
Pa se opet vratiš u svijet.
Usred noći, na hladnu brdu,
rastavljaš teleskop.
Poslije shvaćaš
da nije lažna slika,
nego taj odnos.
I tada ponovno vidiš udaljenost
između svega što postoji.
(Preuzeto iz: Louise Glück, Averno, Fraktura, 2025., prijevod Tomislav Kuzmanović)
O PJESNIKINJI
Averno, antičko ime Avernus, maleno je kratersko jezero, desetak kilometara zapadno od Napulja, koje su stari Rimljani smatrali ulazom u zagrobni svijet. Njegovo ime američka pjesnikinja i dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2020. godine uzima za naslov svoje desete zbirke poezije, originalno objavljene 2006. godine, kad je pjesnikinja imala šezdeset dvije godine.
Zbirka, kojom nas provodi, kako je pjesnikinja naziva, "Perzefona lutalica" – kroz čiji glas ili optiku povremeno progovara – sastoji se od dva dijela i ukupno osamnaest pjesama. U mitologiji kći Zeusova i Demetrina, Perzefona je kao i njezina majka bila božica vegetacije, osobito žita. No nakon što ju je ugrabio Had da mu bude ženom, postala je božica podzemlja i smrti. Dok ju je majka tražila, ništa nije klijalo ni raslo, pa su bogovi na Demetrinu molbu odlučili da dvije trećine godine Perzefona boravi na gornjem svijetu, a jednu trećinu – neplodnu, zimsku – u podzemlju.
Louise Glück simbolički Perzefonu koristi slično kao Dante Vergilija: Perzefona je putnica što korača zajedno s Koscem, živomrtvi podsjetnik na gubitak, ne samo onaj koji smrt donosi, nego i koji smrti prethodi – božica je lirskom subjektu i čitatelju utjelovljeni memento mori. Istodobno, Glück u Perzefoninoj ženskoj priči pronalazi paralelnosti s vlastitim, ali i univerzalnim ženskim iskustvom, evocirajući djevojčicu koja se protiv nesanice bori sjedeći noću kraj jezera sa svojim psom, djevojčicu koja ima jednu živu i jednu umrlu sestru, kao i pjesnikinja (starija sestra Louise Glück umrla je prije nego što je pjesnikinja rođena; imala je i mlađu sestru Tereze). U "Avernu" dakle Glück bilježi – nekad paralelno, a nekad pripisujući Perzefoni – iskustvo djevojčice koja odrasta u djevojku, potom ženu kojoj majka u nasljeđe ostavlja "nalog zaljubljivanja" (i predaje muškarcu) i na kraju staricu što sluti da će duh uskoro napustiti tijelo.
Kao i Perzefona, zadužena (simbolički) za ljepotu cvjetanja svijeta, i pjesnikinja osjeća dužnost da zamjećuje ljepotu (jer ju tako održava živom), i stvara ljepotu (poezijom), pri čemu je ljepota/poezija nerijetko utjelovljena, oživotvorena nada. No kao i Perzefona, pjesnikinja je tijekom života osjećala da dio sebe mora preda(va)ti smrti; Perzefona je stručnjakinja za umiranje pa time i (ženska) utjeha.
Louise Elisabeth Glück (1943-2023) američka je pjesnikinja rođena u New Yorku u obitelji mađarsko-židovskog porijekla. Odrasla je na Long Islandu, a obrazovanje stjecala na Koledžu Sarah Lawrence i poslije na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Autorica je dvanaest zbirki poezije, među kojima se ističu "A Village Life" (Seoski život, 2009.), "Averno" (2006.), "The Seven Ages" (Sedam Doba, 2001.), "Vita Nova" (1999.), "Meadowlands" (Livade, 1996.), "The Wild Iris" (Divlji iris, 1992.), i „Ararat“ (1990.).
Objavila je i zbirku eseja "Proofs and Theories: Essays on Poetry" (Dokazi i teorije: eseji o pjesništvu, 1994.), za koju je dobila nagradu Martha Albrand američkog PEN-a za prvu knjigu publicističke proze. Za svoj je pjesnički rad primila brojne nagrade i priznanja, od 2003. do 2004. nosila je titulu pjesničke laureatkinje SAD-a, a 2020. ovjenčana je Nobelovom nagradom za književnost, koju je, prema obrazloženju Švedske akademije, zaslužila "zbog jedinstvena pjesničkog glasa koji svojom beskompromisnom ljepotom iskustvo pojedinca čini univerzalnim".
Živjela je u Cambridgeu, gdje je i umrla 2023. u osamdesetoj godini života. (Tanja Tolić)
Podijeli na Facebook
