ISPALI SU MI ZUBI
ispali su mi zubi
zub
pa zub
pa zub
pa hrpica
cijeli
padaju na pod
držim ih u šaci
mrve se
gube se
ispale su mi sve kuće iz usta
više ih nemam
dimnjaci vise o babinu zubu
pokaži zube ceri se krtica
u proljeće zaželjela je
proširiti svoj apartman
kopala je duboko i bez dozvole
sve mi je vrtove izrovala
kosa mi se zakovrčala od tjeskobe
na kapi nosim virus kao petokraku
ulazim u šumu neslobode i straha
jer ne može čovjek dalje bez zubā
kad sve je trakama opasno opasano
kad odasvud prijeti odron
zub
po zub
po zub
protezom od praznine
žvačem vijesti iz utrobe zemlje
bojim se upale plućnih krila
jer ako i bez krila ostanem
SLJEDEĆI PUT
koja bi me knjiga mogla ubiti
pogledom prebirem po policama
iznad glave nemam sliku
tu opciju isključujem
očima opipavam one deblje tvrđe i teže
prijete slova b c g h
k i l već su dovoljno nisko da budu bezopasni
onaj debeli bernhard mogao bi mi biti fatalan
sofijin svijet i tvrdo uvezani céline iz 2003.
cartarescu i limeni bubanj su paperback izdanje
ali glave bi me sljedeći put mogao doći
don quijote u dva toma i svjetlozelena
hiljadu i jedna noć
morat će proći
morat će
hiljadu i jedna
proći
da me ubije
svjetlozeleni
bubanj
sa slike
sofijinih
očiju
A ONA
izmučena
iscrpljena
iznevjerena
obezvrijeđena
oskvrnjena
ošamućena
posječena
prezrena
ponižena
zagađena
zlostavljena
zapostavljena
sklonila se u epohalnu masturbaciju
prionula svojski zajapurila
i dovoljna je na mobitelu aplikacija
svi mogu pratiti njezine orgazme
potresanja podrhtavanja
svršavanje svršetke
u trenutku stiže informacija
trajanje intenzitet
i lokacija
IZ DANA U DAN
kroz dan još ide, proljeće
filter je zvan mogućnosti
posao alisino je ogledalo
možeš biti i malen i velik
pred san počne, kovitlati
se vrtložiti bubriti bujati
proždirati otkucajima utrobu
i treperiti cijelom epidermom
jedan je autor, sanjaš
pred objavu o dodjeli nagrade
počinio samoubojstvo
liježeš pored starije gospođe
nikada je prije nisi vidjela
sjenica joj, dok ona spava
na čelu cvrkuće i ispija oko
ujutro oči se otvore, zidovi
vide se ravni do stropa
i strop kao ploha iznad
dečki su mekih crta od snova
a knjige postrojene na policama
pomisli se dobro je
dobro je, zuji tišina
tisuću zečeva u visokoj travi
ušiju iziritiranih do nepomičnosti
pluća budno slijepljenih za lopatice
vakuum u njima tjera u apneju
i tako iz dana u dan
iz daha u dah
iz trzaja u trzaj
strah
ŽENA KOJA HODA S RUPOM U TRBUHU
žena koja hoda s rupom u trbuhu
crnom crnom
i pored je svega
i sve je pored nje
i ne čuje proljetno listanje
i ne čuje da pljušte prijetnje granate
ne čuje komešanje u vječnoj
borbi za vlast
i ne vidi da grad je cijeli preoran
da postane igralište
ne vidi da netko je zove
iz vlastite samoće hej
NAJEŽILA MI SE RIJEČ
tanka je
lako zapne
i porozna
prozirna
porazna
obustavlja joj se igra
prozna i prazna
zveckaju joj čaše u ustima
brundaju joj suglasnici
ježurka moja žuri u svoj dom
labirintom preuskih ulica
ali u domu nije na svom
stube su lego-kockice
šuma vertikale napuklina
mora obustaviti disanje
šmgnuti pod stol
pronaći sve stanare
u rasutom gradu
kao georges izbaciti E iz
NE NE NE NE NE
smjesom pljuvačke i zlatne prašine
lijepiti što ostane
jedno po jedno
reljefom svoje ježnosti
KLIMATSKE POMAME
klimatske promjene uzrokuju
otapanje leda na polovima
klimakterijske promjene uzrokuju
otapanje leda na spolovilima
klima se po meni u zoru koju
otapanje meda nam polovnima
klin morske pomame u kuju
kapanje meda na poljima
Katkad u tramvaju smiješe mi se mrtvi. Smiješi mi se moja baka, rođena i odrasla na selu, vidi se to po skromnosti kojom se drži za rukohvat i načinu na koji nosi crninu. I ja poviknem: Bako!, a ona, onako blijeda, sa svojim beskrvnim usnama sklonim herpesu, i sa svojim sitnim, živim očima, već grabi preko brda, u partizane.
KONVEKSNOST BOLI
dan je bio suh
došao je
s njega je sve visjelo
s njega se sve cijedilo
cijedile su se ruke
cijedile su se obrve
uši brada
stajao je bijel
ispred bijelog zida
izgubio treću dimenziju
vjerojatno i sve sljedeće
gravitacija je odjednom
postala jedini mogući smjer
došao je
priopćiti nepriopćivo
i pomislila sam
unutarnje i vanjsko
u ovoj se boli
stopilo bez šava
od toga nema dalje
gledajući njega što visi
o vlastitoj niti napregnute tišine
shvatila sam
umjetnost je plaha
nevina spram zbilje
ovako čiste ovako drske
i shvatila sam
naše su sudbine
nerazmrsiv čvor
predstoji nam
konveksnost danā
(Preuzeto iz: Vanda Mikšić, Bosa, 2024., MeandarMedia)
O PJESNIKINJI
Stihovi Vande Mikšić iz zbirke "Bosa" osvježavaju čitatelja kao da je uronio glavu u hladnu vodu. Poezija je to visokog leta, kristalna kocka vedrine i kad uopće nije vedra, čiste i jasne strukture koja je daleko i od škrtosti i od naplavljenog obilja. Ulovljena je u mrežu klasične forme u kojoj je, rekla bih, većini teško pisati: Vanda Mikšić nema se potrebu skrivati iza nagomilanih rečenica prevladavajuće deskriptivne poezije, njoj ne trebaju ukrasi niti autofikcijska ispovijedanja – pjesničko tijelo kod nje organski izrasta iz riječi koje se koriste pravilno, ritmično i zaigrano.
U zbirci "Bosa" snažno se osjeća zrela i vješta prevoditeljica koja je svoju poeziju iskovala, nagađam, mišljenjem na tri jezika (hrvatskom, talijanskom i francuskom), čestim boravcima u riječnicima, blagoslovom prirodne nadarenosti i izvanrednim sluhom. Mnoge pjesme izrastaju iz zvučnosti materinskog jezika (no Vanda Mikšić to je u stanju ponoviti i na francuskom, što dokazuje posljednja, dvojezična pjesma u zbirci "T'as pas ta pomme / Nemaš jabuku"); talent se pak očituje u tome što akustičnost zna preobraziti u neočekivanu smislenost. A to je već alkemija.
Pjesme u zbirci, njih šezdeset, ispresijecane su stvarnosnim poetičnim slikama, snovima i snoviđenjima uobličenima u kratke zapise. Jedan od njih nudi mogući odgovor o postulatima pjesničke poetike Vande Mikšić i koordinatama za čitanje: "Teritorij seže dokle seže pjesma. Tekstovi su tkanje prostora i vremena u osobi. Aboridžin hoda i govori svoj krajolik, svoj svijet i njegove granice. Hodaš i govoriš svoj krajolik, svoj svijet i njegove granice. A prevodilac? Mjesto te granice, njezine poroznosti, nekad poraznosti, nikad prozirnosti. Prostor prelijevanja."
Vanda Mikšić (Šibenik, 1972.) prevoditeljica je, pjesnikinja, profesorica i znanstvenica. Predaje na Odjelu za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru. Članica je uredništva časopisa Tema, kao i suurednica biblioteke Domaine croate pri francuskoj izdavačkoj kući L´Ollave. Dosad je objavila tri knjige pjesama u Hrvatskoj ("Diši kroz masku, diši normalno", 2012.; "Fragmenti o bacanju kamena", 2015.; "Moglo bi sve biti", 2019.) te četiri u Francuskoj i jednu u Makedoniji. S talijanskog i francuskog prevela je velik broj književnih i teorijskih djela, a prevodi i hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. (Tanja Tolić)
Podijeli na Facebook
