KOLIJEVKE I KOVČEZI
Trudnice su s transparentima nadirale od
jezera i preko jednosmjerne ulice silazile
u grad. Sam Bog zna kamo su se uputile!?
Jedne sam zimske noći go spavao pod
otvorenim prozorom. Napolju su
lepetale pahulje i ja sam želio umrijeti
zbog nesporazuma s majkom.
Šta bi o tome mogle misliti one koje
jesenjim gradom sad pronose svoje
plodove? Šta bi mislile o tome da
njihovo dijete poželi umrijeti?
Te kolijevke i ti kovčezi naših umornih
tijela.
DIJASPORA
Ponekad odem majci. Portret
iznad kauča ne liči na mene i
kad me više ne bude niko taj
ugljeni crtež više neće spojiti
sa mnom. To je tvoje pravo lice,
veli, ono koje ti nikad ne vidiš.
Između moga i bratova portreta
je slika plavokose djevojčice sa
šeširom i vrpcama. Kaže da je
to ona kada je bila mlada i ja je
onda vidim onakvu kakvu sama
sebe želi vidjeti, iako znam da ta
djevojčica nije ona.
Brat te pozdravio, veli, i srče vrelu
kafu. Jučer smo se čuli! Pozdravi i
ti njega, kažem.
Nas troje se družimo samo još
u njenoj mašti.
PORTRET
Portret u stanu moje majke ne liči
na mene. Tako izgledam samo njoj
i davnom portretisti iz Orebića.
Sebi sam tu sasvim, a drugima
vjerojatno dovoljno neprepoznatljiv.
Ona me svaki dan gleda, ali, što se
mene tiče, taj u njenom stanu, to
nisam ja. Dugo već nisam ja.
I to je jedini naš problem.
SVE ZLO SVIJETA
Naša Majka kaže:
“Slat ću vam novca. U kovčezima je njihova
odjeća. U ovoj su kutiji posteljina i prekrivači.
Budite poslušni, maleni moji. Pisat ću vam.”
Ljubi nas i odlazi plačući.
(A. Kristof, Velika bilježnica)
Majka je jučer konačno umrla. U babinoj kući mirišu
lipe i prašnjave zavjese, a iz drvenih zidova se cijedi
gnojno djetinjstvo. Kažem konačno, jer smo je brat i
ja već davno ubili. Morali smo postati dobri: Dobro
jutro! Dobar dan! Dobro veče! Kako ste danas čika Tajitaj?
Kako ste teta Taita? Trebali Vam šta? Kako niko u nas ne
ne posumnjao. (Baba se trudila zamijeniti majku, ali,
srećom, nije uspjela.) Kažnjeni smo tako što smo
njen leš morali nositi na sebi, nosili smo je u šumu,
u rat Naših protiv Njihovih, pentrali smo je na orahe
iza babinog kokošinjca i potapali u bazen iza
tvornice olovaka. Nekad bi nam pobjegla i sama se
bacila pod kamion s vojnicima – jer je ne volimo. U
prašini bismo onda nalazili njene oči i lakirane nokte.
Ali, nakon dan-dva ona se poput terminatora opet
uspravi i zajaše nas. Mi nismo imali muda da joj
kažemo istinu. Kad nemaš muda za mater onda je
stalno tegliš za vratom.
Jučer je, dakle, ona i prirodno umrla, i više ne postoji
ni jedan jedincat razlog da sve zlo ovoga svijete ne
bude naše. Šta ćemo sad? Pitam, i brat počinje
plakati, tući se pesnicama po glavi i psovati. (Ne
mogu to ni ponoviti!).
Prva nam je na meti bila baba.
KAKO UMIRU RODITELJI
Jedno za drugim. Otac sklanjajući se od svijeta,
mati kao da u njeg prvi put ulazi – svuda okolo
su prštale fontane. Sve prozirniji, s krilcima
vilinog konjica, otac se u smrt uvlačio ponizno
kao u altamirsku pećinu. Dok nas je majka vukla
za rukave, potom se izvinjavala i ljutnje nam
opraštala, on je bio prezrela voćka kraj prašnjava
puta. Ne možemo se sjetiti kada, kamo, niti zašto
je otišao? Kao na žurnom projektu, majka je oko
sebe lukavo zidala zidove u koje je pad već bio
ugrađen (Svijet, djeco, umire!) tako da ne moraju niti
pasti. Nikad je nije bilo više među nama. Umirala je
sasvim barokno.
Kad su oni otišli, mi smo sjeli za kuhinjski stol,
nasuli po čašicu rakije, i rekli Eto, to je to!, a onda
podijelili što je iza njih ostalo. Oportunizam od
oca, izravnost od majke, od njega gusti mrak, od
nje zasljepljujuće svjetlo. Od njeg ribarski štap, od
nje jezero uzburkano. A pošto je jedan bio njen,
a drugi njegov, svako se uselio u ono što mu je bilo
najbliže. Jedan u pećinu, drugi u jezero.
Nikad se više nismo sreli.
(Preuzeto iz: Nedžad Ibrahimović, Obiteljske i druge strašne pjesme, Planjaxkomerc doo, Tešanj, 2021.)
O PJESNIKU
Nedžad Ibrahimović je rođen u Tuzli. Završio je Pedagoški fakultet u Osijeku a postdiplomski studij iz književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli iz oblasti književnosti Bosne i Hercegovine. Završio televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference u Tuzli.
Objavio je knjige književnih i filmskih studija i eseja: "Prelamanje eseja" (1989), "Čitalac na raskršću – Uvod u Midhata Begića" (2001), "O poeziji, pticama i drugim varkama, američka predavanja" (2011), "Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu" (2012), romane: "Inkapsulirana tijela" (Buybook, Sarajevo, dva izdanja 2014.) i "Kuća Teodore K" (Fraktura, Zagreb, 2019.), knjigu poezije "Mala povijest smrti i pisanja" (2016). Snimio kratke dokumentarne filmove: "Pun mjesec iznad Bosne" (Volle maan boven Bosnië, Holandija, 1997.); "Protiv struje" (Tegen de stroom, Holandija, BiH, 1997.); "Nuhova/Noeva priča" (RTVBiH, 2007.).
Kao Fulbright profesor 2006-2007. Predavao "Južnoslavenski film" i "Južnoslavensku književnost u egzilu" u SAD-u na University od Washington (Seattle). U zvanju redovnog profesora zaposlen je na Odsjeku za b/h/s/c jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Obnašao funkciju predsjednika P.E.N. Centra BiH. (N. K.)
Podijeli na Facebook
