Piše Krešimir Bagić
Poznato je, bar u književnim krugovima, da Miroslav Mićanović i Branko Čegec gotovo svakodnevno ispijaju zajedničke kave u Konzumovu kafiću na Sveticama. Nedvojbeno je da dvojici književnih sudruga – pjesnika, esejista, kritičara, nekadašnjih urednika časopisa Quorum, izdavača (Mićanović je petnaestak godina bio suvlasnik Naklade MD, Čegec je alfa i omega MeandarMedije) – ne manjka tema za razgovor. O važnosti tih susreta najbolje svjedoči činjenica da su se kavopije potkraj 2022., kada se Mićanović s obitelji zaputio u Australiju, dogovorili da nastave razgovor na drugi način, dapače kako i priliči pjesnicima: stihovima.
Na WhatsApp-u su otvorili grupu i počeli umjesto replika razmjenjivati pjesme. Tako je između 18. studenoga 2022. i 9. siječnja 2023. nastalo 185 pjesama koje su ukoričene u zbirci 52 dana. Interkontinental. S obzirom na iznimnu plodnost, novi je raspored uloga obojici očito bio literarno veoma poticajan. Iako su prije koju godinu supotpisali Nesvrstana pisma (2020), knjigu u kojoj su nemogućnost razgovora oči u oči zamijenili epistolarnom formom, novi je izazov bio kudikamo veći i osjetljiviji. Naime dopisivati se pjesmama (a da to bude pjesnički dojmljivo) znači među ostalim u što većoj mjeri neutralizirati epistolarnu formu i dopisivački kod.
Dva putnika i Wi-Fi, poezija i zbilja
Pjesnički sugovornici u ta 52 dana imali su različito definirane uloge pa onda i različit odnos prema artificijelnoj komunikacijskoj situaciji. Mićanović je putnik koji odlazi u drugi prostor i u svoj govor uvlači toponime, postaje, nazive hrane, pića, ljudi, ulica, rečenice na engleskom jeziku i sl. Njegov se lirski subjekt najbolje okarakterizirao sam kada je ustvrdio da je "vođen i opremljen knjigama, čitanjem i wi-fi signalom" (Rodoljubna pjesma) – sve što dotakne, taj subjekt smješta u vlastiti svijet, u jezik koji vrluda između nostalgije i znatiželje, igre i ironije.
Čegec pak ostaje u poznatom prostoru, štoviše najčešće se oglašava iz kafića u Kinoteci ili kojem trgovačkom centru. U svojim replikama njegov subjekt putuje sa sugovornikom, oko sebe opaža elemente nepoznatoga i dalekoga, vraća se u prošlost, u djetinjstvo, obnavlja storije o bliskim ljudima (ocu, djedu, majci), sjeća se vojske, filmova i sl. Taj subjekt uz osamljeničke kave putuje na mjestu, ponire u vrijeme, privatnu biografiju, različite događaje i slojeve jezika.
Pokuša li se prikupiti motivsko-tematski repertoar te obimne knjige, pokazuje se da je veoma nalik repertoaru pravoga razgovora. Ima u njoj dnevnih vijesti, intime i politike, poezije i književnosti, dosjetki, komentara aktualnosti, povišenoga tona, uzbuđenja, rezignacije. Naravno sve je pretočeno u stih, pjesmu, lirski esej, poetičnu bilješku, crticu. Svaki sugovornik ima svoje omiljene motive i teme. Mićanovićevi su primjerice: zec (relativno nov motiv koji se javlja iznenađujuće često), izgubljeni pas, ljudi na ulici, putovanje, Australija, Aboridžini, konferencija, vlak. Čegecove su teme: privatnost, moda, politika, migranti, nogomet, erotika, teror marketinga, opća banalizacija.
Naravno, poput svih istinskih sugovornika, postoje i zajedničke teme kojima se uvijek iznova vraćaju. Takve su: poezija, literatura, jezik, strah. U tom ću kontekstu spomenuti samo Čegecovu pjesmu "Bez papira" u kojoj rekapitulira svoj literarni put, supostavlja modernističke prakse današnjima, papir vremenu bez papira, niže različite dvojbe koje je otvorio protok vremena da bi pjesmu okončao pitanjem jesu li strojevi već programirali odgovore na sva pitanja.
Oba autora pišu artistične tekstove, osviješteno i uglavnom uspješno izbjegavajući putopisni ili dopisivački kod. Ipak oni se mjestimično pokazuju nužnim refleksima preuzetih diskurzivnih uloga. Zbilja se uvlači u njihove stihove i jezične piruete, u ritualne nizove pitanja ili nabrajanja. Oni reagiraju na nogometno prvenstvo i ushit koji ga prati na ulicama i u medijima, na vijest o smrti engleske kraljice, na koronu, na ugođaj u australskim nacionalnim parkovima i muzejima, zagrebački advent, zamjenu kune eurom itd.
Tko je napisao "Moju kuću"?
Koliko god rukopisi i poetički postulati dvojice autora bili različiti, u ovom se dopisivanju pjesmama često susretnu, dotaknu, pa i približe i prepletu. Čegecova pjesma Moja kuća izgleda posve kao da ju je mogao napisati Mićanović, odnosno nalikuje na pjesme koje je u prijašnjim zbirkama Mićanović već objavio. Posve je izvjesno da su autori, pišući i izmjenjujući lirske poslanice, jedan drugome bili idealni recipijenti, da su se uvažavali i povremeno prilagođavali, pa i useljavali u diskurz onoga drugoga.
Mićanovićeva je lirska rečenica u zbirci 52 dana. Interkontinental u pravilu konvencionalnija, nekad nudi opis, nekad činjenicu, nekad misao; Čegecova je precizna, brza, povremeno isprekidana, u nju nerijetko prodiru neočekivani elementi, sintaktička i semantička iznenađenja ili atrakcije.
Međutim nije sve svedivo na očekivane poteze. I Mićanovićeva je sintaksa izrazito autorska, njegova je rečenica maniristična, grana se i raduje svakoj dopuni, umetku, nerijetko je kružne strukture: pjesma "ANSA Coffe Chat" organizirana je npr. kao nedovršena rečenica, rečenica koja se širi na sve strane, koja kupi sve na što naiđe, koja nastoji iscrpiti prizor, koja se ne može završiti, koja okončava s tri točke. Može se samo spekulirati o tome jesu li te tri točke signal da se govornik umorio, odustao ili jednostavno počeo tiše govoriti pa ga "zapisivač" više nije mogao čuti. Čegecova pak rečenica ponekad teče posve konvencionalno, posebice u situacijama kada mu je stalo da jasno i angažirano pošalje kakvu poruku o životu i svijetu oko sebe (tada se u njoj gnijezde prigodne dijagnoze i aforizmi).
Knjiga 52 dana. Interkontinental otvara puno mogućnosti za usporedbe dva stila, dva rukopisa, dva pjesnička svjetonazora. Mićanović je narativniji, Čegec eksplicitniji, ali jednako tako: Mićanović rjeđe poseže za pjesmom u prozi, uopće proznim oblikom (iako je autor više proznih knjiga), a Čegec ga rado prihvaća, posebice kad je njegov subjekt sjetan i kada ga obuzimaju motivi koji na neizvjestan način konstituiraju njegovu osobnu priču i senzibilnost.
Paradoksalnost i prividna proturječja
Bitno je obilježje zbirke 52 dana. Interkontinental paradoksalnost. Najprije autori su pjesme izmjenjivali na WhatsApp-u. No one su u pravilu dugačke, zauzimaju nekoliko zaslona smartphonea, tj. prkose mediju u kojemu se događaju, neprilagođene su tom mediju, koriste se njegovim tehničkim mogućnostima a izigravaju komunikacijske uzuse koje pretpostavlja. Da i ne govorim tome da je poezija (navlastito artistična, nedoslovna) prilično neuobičajen i rijedak tip teksta za WhatsApp. Nadalje, obojica autora nerijetko smisao svojih tekstova grade na paradoksalnoj figurativnosti. Navest ću tek nekoliko dekontekstuiranih stihova:
Branko Čegec:
- često u društvu a uvijek sam
- otputovao si a i dalje si tu
- Dobili smo izgubili./ Važna pobjeda za ponos i predrasude.
- Danas, prije stotinu godina
- božićna propovijed za ateiste
Miroslav Mićanović:
- Vjeruje da ne vjeruje./ Ne vjeruje da vjeruje.
- Gorko ništa,/ slatko sve
- Poezija kao bingo-gubitak
- Ne znam jesam li ikad znao
- bliska daljina
Između raspoloženja lirskih sugovornika i diskurzivnoga tona njihovih izlaganja ponekad se pojave prividna proturječja – obojica su deziluzionirani žitelji ovoga svijeta, povremeno su melankolični, često se okreću prošlosti, viđenim slikama, proživljenim događajima, vremenu kada se intenzivnije živjelo. Unatoč svemu, njihov je govor nerijetko ludičan, oni kao da se zaboravljaju pišući, kao da prkose svakodnevici, kao da se obnavljaju ulazeći u nepredvidive labirinte lirike.
Mogu li se izbjeći sonet, Tonko i Luko!?
Ovaj ću osvrt zaključiti komentarom jedne dijaloške situacije koju su inscenirale dvije pjesme. Zaigrani, melankolični, zamišljeni, sarkastični i postmodernistični Čegec u jednom trenutku sugovorniku šalje "Božićni sonet". Svaki od četrnaest stihova tog soneta sadrži deset vizualnih simbola: pet stiliziranih borova i pet stiliziranih lijesova. Ne treba posebno tumačiti narav Čegecova odnosa spram blagdanske vreve u koju je uronjen a koja je izražena tim simbolima kao što ne treba posebno isticati ni narav njegova odnosa prema sonetomaniji. (Uostalom u prvim njegovim knjigama moguće je naći primjere modernističkoga osporavanja tog oblika.)
Još jednom ću uputiti na naoko nevažno formalno obilježje Čegecova "Božićnog soneta": svaki stih sastavljen je od deset simbola. Naime tih deset simbola, motreni iz vizure pjesničke metrike, očito zamjenjuju slogove. I na toj se razini izgleda događa znakovit pomak: klasični sonetni stih, jedanaesterac, zamijenjen je desetercem, klasičnim stihom usmene tradicije, npr. guslarskih pjesama. Hoću reći da se i na fingiranoj metričkoj razini realiziraju prije spomenuti sarkazam, melankolija i postmodernističnost.
Na Čegecovu lirsku gestu, kojoj su prispodobivi i ludičnost, i angažiranost i moraliziranje (ovisno o perspektivi), Mićanović uzvraća pjesmom naslova "Sonet", pisanom slobodnim stihom. On se najprije čudi što je do njega dospjela pjesma u tom obliku, misli da je posrijedi greška da bi potom lirsku naraciju oblikovao oko zamišljenog prizora u kojemu Luko Paljetak i Tonko Maroević na trajektu Vis – Split sjede za istim stolom i jedan drugom posvećuju sonete. Mićanović pjesmu zaključuje ovako:
Ne javljam im se,
gledam ih sa sigurne udaljenosti,
kojoj se sad na tako neobičan
(neočekivan, opasan, otužan, radostan
– može se složiti četveroručno)
način približavamo, usprkos
moru.
Ili nečem sasvim drugom.
Suočeni smo s lirskom parabolom o prirodi pjesničkoga posla, o usudu na koji se ne može previše utjecati, jer on ima svoju logiku i svoje zakonitosti – različitim se naime putevima stiže u slične predjele, različiti stilovi i rukopisi vijore iznad u osnovi istih gesta. Iako Mićanović i Čegec sa sigurne udaljenosti promatraju Paljetka i Maroevića, iako za svoje poslanice ne koriste papir i tintu nego WhatsApp, iako ne sjede za istim stolom nego se dopisuju s kontinenta na kontinent, Luko i Tonko njihovi su pravi sudruzi. Upravo bi oni mogli dobro razumjeti strasti, napore i veselja Miroslava i Branka i njihovih lirskih zastupnika.
Najposlije još samo napomena: zbirka 52 dana. Interkontinental Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića iznova nas uvjerava da su nesvakidašnje stvari moguće i da mogu trajati nesvakidašnje dugo, pa čak i 52 dana.
O autoru:
Krešimir Bagić hrvatski je pjesnik, stilističar i kritičar. Uređivao je emisije o književnosti na Trećem programu Hrvatskog radija (1990-1995), predavao hrvatski jezik i književnost na Sorboni (1996-1999) te bio voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005-2009). Profesor je stilistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i urednik portala https://stilistika.org/. Pjesme i stručni tekstovi prevođeni su mu na dvadesetak jezika.
Podijeli na Facebook
