Punokrvno, snažno pripovijedanje koje otkriva rijedak talent
Naša ocjena:
Jiří Kratochvil (1940), jedan od najcjenjenijih suvremenih čeških književnika, postao je “najveće otkriće” češke postbaršunaste književnosti pošto je s pedeset godina objavio prvu knjigu, “Medvjeđi roman” (Medvědí román), iako je pisati i publicirati počeo još u šezdesetima. Nakon 1968. je, iako diplomirani filolog, radio kao manualni radnik. Otac mu je emigrirao nakon što su komunisti preuzeli vlast, a obitelj mu je proganjana sve do 1989. Roman je, iako dovršen 1983., u samizdatu počeo kružiti tek potkraj 80-ih, a izdan je 1990. Razvijanjem dijelova stare, samizdatske varijante “Medvjeđeg romana” nastao je niz knjiga izdanih 90-ih: “Usred noći pjesma” (Uprostřed noci zpěv, 1992.), “Orfej iz Kéniga” (Orfeus z Kénigu, 1994.) i “Ljubavi moja, Postmoderno” (Má lásko, Postmoderno, 1994.), “Avion” (1995), “Sijamska priča” (Siámský příběh, 1996.), “Besmrtna priča” (Nesmrtelný přiběh, 1997.). Naposljetku je izdao i prvu varijantu “Medvjeđeg romana” pod naslovom “Urmedvjed” (Urmedvěd, 1999.). U knjizi eseja “Priča nad pričama” (Příběh příběhů, 1995.) Kratochvil se predstavlja kao postmoderni autor, a 1996. u tjedniku Respekt objavljuje postmodernistički manifest Konfesija postmodernista (Vyznání postmodernisty). Njegovo književno opredjeljenje kao postmodernista, njegov postmodernistički kredo jest priča, koja jednako vlada kako klasičnom tako i posrnulom književnošću te tzv. visoku i nisku književnost spaja u jednu cjelinu. Godine 2000. objavio je kratki roman “Žalosni Bog” (Truchlivý Bůh), priču o pobuni junaka protiv vlastita obiteljskog klana organiziranog poput mafije, u kojoj se već naslovom poziva na Kunderinu pripovijetku “Ja, žalosni bog”. Grad Brno, u kojem živi cijeli život, protagonist je brojnih njegovih proza, uz ostalo i “Brnjanskih pripovjedaka” (Brněnské povidky, 2007) te romana “Laku noć, slatko sanjajte” (Dobrou noc, sladké sny, 2012). Laureat je nagrada Toma Stopparda 1991., Čeških knjižara i Literárnih novina 1993., Egona Hostovskog 1995., Karela Čapeka 1998., Jaroslava Seiferta 1999., grada Brna 2000. te dobitnik Nagrade društva za znanost i umjetnost 2004.
Podijeli na Facebook