Najvažnija stvar koju trebate znati o meni je da obožavam pisati. Zato sam i postala novinarka, iako nisam odmah na početku karijere mislila da bih se jednog dana mogla ozbiljno baviti pisanjem. Ne mislim da je novinarstvo neozbiljno, ali jedno je kad znate o čemu pišete, kao što to znam svaki dan kad dođem na posao, a drugo je kada uz pisanje otkrivate novi svijet, nove spoznaje i u konačnici sebe.
Ideja da bih htjela napisati knjigu rodila se jednog dana, negdje na proljeće 2008. U to vrijeme je moja novinarska karijera trajala nekih desetak godina tijekom kojih sam zbilja pisala svašta, od politike do sporta. Gotovo da ne postoji rubrika u novinama u kojoj nije objavljen barem jedan moj tekst. Ali, malo mi je dosadilo da uvijek moram pisati onako kako to traži moj posao i kako to traže moji urednici, bez obzira na to koliko je neka tema bila uzbudljiva. Moja bujna mašta je tražila malo više od kartica teksta u novinama, tražila je veći prostor. Zapravo, tražila je prostranstvo.
Ljudi su me više puta pitali da li ću se zaista usuditi objaviti knjigu pod svojim imenom. A pod čijim bih ga imenom trebala objaviti i zašto ne moje ime? Zbog loše kritike? Loša kritika nije najgora stvar koja mi se u životu može dogoditi, a i veselim se pokojoj pohvali. A i iskreno, meni se moje ime jako sviđa. Ne volim kukavičluk, snove koji ostaju samo snovi, ideje koje se nikada ne realiziraju, riječi koje ostaju samo u glavi (to mi se događa, ali radim na tome), strah od onog što će reći drugi... Ukratko, zamaraju me prepreke.
Ima i puno stvari koje volim. Putovanja, dobro društvo, zabavne tulume, svoju sestru i prijatelje, poker, šetnje, vožnje u autu, filmove, zanimljive rasprave do dugo u noć… Puno je toga.
Kao i kod svakog, tako i kod mene ima onih klasičnih detalja u biografiji. Rođena sam u Zadru 1974. godine, a s 29 godina sam se doselila u Zagreb u potrazi za novim izazovima. Vrlo brzo sam ih pronašla u Jutarnjem listu i nakon skoro osam godina još uvijek ih nalazim u toj istoj novini. Osim novinarstva, jedini posao koji me zadržao na istom mjestu malo duže bilo je čuvanje djece u Londonu, ali samo zato jer sam ga malo upotpunila sa školom kada sam upisala London School of Journalism. Kad sam se vratila u Zadar, nisam nastavila studij francuskog i latinskog, kojeg sam upisala prije nego što sam otišla u London, već sam probala konobariti. Nije išlo, pa sam odustala nakon tjedan dana. Onda sam vodila jednu videoteku. To mi je išlo dobro, ali je posao išao slabo, pa je ta avantura trajala godinu dana. Odlučila sam nakon svega toga kapitalizirati znanje kojeg sam stekla u Londonu. Do sada mi je to išlo jako dobro i radujem se svim svojim budućim tekstovima, manjim i većima, u novinama i knjigama.
Podijeli na Facebook
