Mircea Eliade (Bukurešt, 1907. – Chicago, 1986.), rumunjski povjesničar religije, pisac, filozof i profesor, jedan od najuglednijih svjetskih stručnjaka za područje svjetskih religija. Studirao je u Bukureštu i Calcutti, po povratku iz Indije doktorirao iz filozofije tezom o jogi. Najprije je bio asistent na Fakultetu književnosti i filozofije u Bukureštu, zatim tijekom Drugog svjetskog rata kulturni ataše u Londonu i Lisabonu, nakon toga sveučilišni profesor u Parizu, a od 1957. predavao je povijest religija na Sveučilištu u Chicagu. Nakon filozofskih članaka i književnih pokušaja objavio je eksperimentalni roman “Isabel i vražje vode” (Isabel şi apele diavolului, 1930.), koji se, poput drugog romana “Svjetlo koje se gasi” (Lumina ce se stinge, 1934.), temelji na ezoteričnim iskustvima. Iz njegova bogatog spisateljskog opusa valja spomenuti romane “Maitreyi” (1933.; francusko izdanje 1950. pod naslovom “Bengalska noć”), “Povratak iz raja” (Întoarcerea din rai, 1934.), “Huligani” (Huliganii, 1935.), “Svetoivanjska noć” (Noâptea de sanziene, 1955.), i “Devetnaest ruža” (Nouăsprezece trandafiri, 1980.), zatim novele, dnevničke zapise, zbirke fantastičnih proza, uz velik broj eseja. Svojim je znanstvenim radom i zaslugama za utemeljenje povijesti religija kao zasebne znanstvene discipline stekao svjetsku slavu. Mnoga su mu djela objavljena i kod nas: “Sveto i profano”, “Kozmologija i alkemija drevnog Babilona”, “Mefistofeles i androgin”, “Kovači i alkemičari”, “Šamanizam i arhajske tehnike ekstaze”...
Podijeli na Facebook
