Raymond Queneau (1903-1976), “najučeniji od svih mistifikatora i najveseliji od svih erudita” francuske književnosti. Član Francuskoga društva matematičara, Akademije Goncourt, osnivač i urednik biblioteke Encyclopédie de la Pléiade u nakladničkoj kući Gallimard. Cijeloga se života zalagao za obogaćivanje izraza, suprotstavljajući, u cilju nekog mogućeg skladnog stapanja, sočnost francuskog razgovornog jezika i krutost njegovanog akademskog sila. Zanimanje za probijanje uobičajenih kako jezičnih tako i misaonih konstrukcija vjerojatno duguje kratkom ali intenzivnom mladenačkom druženju s nadrealistima. S Marcelom Duhamelom, Jacquesom Prévertom i slikarom Yvesom Tanguyom osnovao je Skupinu iz ulice Château, ali najveći doprinos inventivnom pristupu jeziku ostvario je unutar književnog laboratorija l'OuLiPo – radionice potencijalne književnosti – gdje se eksperimentiralo s književnim djelom primjenom matematičkih i filoloških metoda. I prije osnivanja laboratorija 1960., Queneau se istaknuo kao pobornik stilskih inovacija, ne samo kao član Akademije za patafiziku nego nadasve zahvaljujući velikom uspjehu svojih djela “Stilske vježbe” (Exercices de style, 1947.) i “Zazie u metrou” (Zazie dans le métro, 1959.) u kojima se ističe osebujan stil. Queneau je široko orijentirani autor koji je pisao i dijaloge za film surađujući s velikim filmašima poput Fellinia, Buñuela, Bergmana, tekstove pjesama za balet, bavio se novinarstvom, esejistikom, slikarstvom. U posthumno objavljenim “Dnevnicima” (Journaux 1914-1965, 1996.) otkrio je kako se služio formalnom virtuoznošću samo kao načinom da bi prevladao egzistencijalnu tjeskobu, da bi skrio svoj duboki očaj.
Podijeli na Facebook
