Pjesnik i dramatičar Robert Browning (1812–1889) zauzima posebno mjesto u engleskoj književnosti viktorijanskoga doba, kad je poezija prolazila kroz fazu tranzicije od romantizma prema modernizmu. Njegove su pjesme poznate po ironiji, društvenoj angažiranosti i savršenom psihološkom raščlanjivanju osjećaja, ali upravo zbog tih kvaliteta često su ostajale neshvaćene. Danas su posebno popularni Browningovi "dramski monolozi", te pjesme o tjelesnoj ljubavi i strasti.
Rodio se 1812. u londonskoj četvrti Camberwellu. Odlučujući utjecaj u njegovu ranom razvitku imali su velika očeva knjižnica, duboka pobožnost majke koja je bila vrsna pijanistica i rani susret s poezijom engleskih romantičara, posebice Shelleyja. Bio je iznimno bistro dijete i nezasitan čitatelj; od oca je dobio osnovnu pouku iz grčkoga i latinskoga, a do četrnaeste godine već je vladao francuskim i talijanskim jezikom. Nakon školovanja u lokalnim školama upisao se na netom osnovano Londonsko sveučilište (1828), ali ga je iduće godine napustio da bi krenuo na višegodišnje putovanje po Europi.
Kao mlad pjesnik Browning je mnogo obećavao, ali nije imao naročita uspjeha. Njegova dugačka poema "Paracelsus" (1835) bila je dobro primljena, ali teška i mračna pjesma "Sordello" (1840) gotovo jednodušno je proglašena nerazumljivom, a kritika je osudila pjesnikovo iskorištavanje vlastitih emocija i "morbidne samosvijesti". Trebalo mu je čitavo desetljeće da vrati početni ugled zbirkom od sedam dramskih poema pod naslovom "Zvona i šipci" (Bells and Pomegranates, 1842–46). Među njima je i "Porfirijin ljubavnik" (Porphyria’s Lover), napeta minijatura u kojoj tmurna posesivnost neočekivano postaje sklonost prema ubojstvu. "Moja posljednja vojvotkinja" (My Last Duchess) lijep je primjer poeme u kojoj se sukobljuju govornikov napor da retorički oblikuje misli i navika da izgovara nerazumljive riječi. Pjesma "Biskup naručuje svoj grob u Crkvi Svete Prakside" (The Bishop Orders His Tomb at St Praxed’s Church) obiluje informacijama o renesansnom duhu, o svjetovnosti, nedosljednosti, oholosti, licemjerju i nepoznavanju sebe, te o ljubavi prema umjetnosti i raskoši.
U to se doba Browning počeo dopisivati s pjesnikinjom Elizabeth Barrett, koja je u književnim krugovima bila poznatija od njega. Iako je godinama bila bolesna te nije izlazila iz kuće, ipak su se upoznali i uskoro otkrili uzajamnu ljubav. Kao plod toga druženja nastala je kronika jedne od najslavnijih romanca u povijesti književnosti — njezini "Portugalski soneti" (Sonnets from the Portuguese, 1850). Kad su joj liječnici odredili da radi zdravlja otputuje na Mediteran, njezin ljubomorni otac nije joj to dopustio, pa su se mladi ljubavnici tajno vjenčali (1846) i pobjegli u Italiju gdje su proživjeli petnaestak godina. Browning je tu zemlju nazivao svojim "sveučilištem" i posvetio joj mnoge radove.
Iz toga doba potječe njegova najbolja zbirka, "Muškarci i žene" (Men and Women, 1855), koja sadrži pedeset jednu pjesmu, uključujući lirske drame kao što su "Ljubav među razvalinama" (Love Among the Ruins) i "Jedna Galuppijeva tokata" (A Toccata of Galuppi’s); velike monologe kao što su "Andrea del Sarto" i "Kako se to doimlje suvremenika" (How It Strikes a Contemporary); i rijetke pjesme, kao što je "Još jednu riječ" (One Word More), u kojima krši osobno pravilo te govori o sebi i ljubavi prema supruzi.
Nakon ženine smrti (1861) Browning se sa sinom vratio u Englesku, nastanio se u Londonu i živio vrlo povučeno. Priznanje kritike je došlo kad je u svojim ranim pedesetim godinama objavio novu zbirku "Dramatis Personae" (1864). Tada su napokon njegovi suvremenici shvatili kao kvalitetu ono što se prije držalo da je pjesnikova nastranost — zanimanje za suvremene teme, unošenje inozemnih razlomljenih ritmova, primjena eliptične sintakse kao lingvističke osobitosti, uporaba paradoksalnih argumenata — jer se od čitatelja zahtijevalo znatno poznavanje predmeta. U toj se zbirci ističe pjesma "Gledaj naprijed" (Prospice) u kojoj se naglašava njegova odlučnost da se suoči sa smrću i tako opet sjedini s ljubljenom osobom.
Potom je slijedila njegova najduža poema, pravi pjesnički pothvat od dvadeset tisuća stihova, "Prsten i knjiga" (The Ring and the Book, 1869). U toj priči o ubojstvu u Rimu godine 1698. svi osumnjičenici za umorstvo — prijatelj, mlada žena, njezin zaštitnik, sučeljeni odvjetnici, razni rimski građani, papa koji presuđuje — dobivaju dramske monologe u kojima govore o istim događajima ali ih različito opisuju i tumače. Na kraju Browningova golema opusa dolazi svezak zrele lirike "Asolando" (1889).
Dok je po tko zna koji put boravio u Veneciji, prehladio se i teško obolio, te umro potkraj 1889. Pokopan je ipak u Londonu, u Westminsterskoj opatiji. Henry James će poslije napisati kako je "mnogo dobrih pisaca i mnogo čudaka pokopano u Pjesničkom kutu, ali nijedan od čudnih nije bio tako velik i nijedan od velikih tako čudan kao Robert Browning". Utjecao je na mnoge pisce; poznato je da su Thomas Hardy, Rudyard Kipling, Ezra Pound i T. S. Eliot "učili iz Browningova istraživanja mogućnosti dramske poezije i kolokvijalnog izraza". Njegovim se pjesmama nadahnjivao i Robert Frost, djelomice zbog toka svijesti u monolozima, ali još više zbog uspješna pisanja o raznolikosti modernog života jezikom koji ništa nije dugovao konvencijama.
Browningova slava doista počiva ponajviše na "dramskim monolozima" gdje se pjesnik ne usredotočuje na akciju nego na psihološko stanje lika, raščlanjujući porive koje ga prisiljavaju na određeni čin. Često pritom govori kroz usta glazbenika ili slikara čiji rad ima ulogu metafore za poeziju. Osim toga, pjesme su mu naročito poznate po neobičnoj karakterizaciji povijesnih osoba, mračnom humoru, oštrim društvenim komentarima i izazovnom rječniku i sintaksi, te se Browning s pravom ubraja među najveće engleske pjesnike. (Mate Maras)
Foto: Herbert Rose Barraud, oko 1888.
Podijeli na Facebook
