Svāmī Vivekānanda (1863-1902) bio je indijski redovnik čija misao i djelovanje pripada razdoblju nastanka i oblikovanja tzv. “neohinduizma” kojega, s jedne strane, obilježva buđenje svijesti o sveindijskom političkom i nacionalnom jedinstvu u okolnostima britanske kolonijalne uprave, a s druge, svijest o pripadnosti zajedničkoj duhovnoj povijesti (“hinduizam”) koja do tada nije bila pozitivno izrađena, već jedino negativno i duhovno neosviješteno, u opreci spram gotovo tisućljetne vladavine islama u Indiji. Svāmī Vivekānanda nije bio tek jedan u nizu indijskih “gurua”, kakvih je danas pregršt. On se, prije no što je uopće javno progovorio, temeljito posvetio izučavanju indijskih religijsko-filozofijskih sustava, drevnog jezika sanskrta na kojemu su ti sustavi progovarali, ali i sustava zapadnoga mišljenja, njegove logike, kao i svetih religijskih tekstova, kršćanskih i muhamedanskih. U tim svojim istraživanjima i potragama za onim univerzalnim u čovjeku i svijetu, Vivekānanda se zaustavio na drevnom indijskom sustavu advaita-vedānte. (Goran Kardaš)
Podijeli na Facebook
