Willem Frederik Hermans (1921-1995) jedan je od najvećih nizozemskih pisaca. Pisao je romane, pripovijetke, eseje, poeziju i drame. Doktorirao je fizikalnu geografiju koju je i predavao na Sveučilištu u Groningenu do 1973., kada već kao etablirani pisac seli u Pariz. U svojim djelima kritizirao je boljke i licemjerje društva, a polemičan ton njegovih tekstova doveo ga je i do sudskog procesa 1952. g. Cjelokupan Hermansov opus reflektira njegov specifičan, pesimističan pogled na svijet i filozofiju "kreativnog nihilizma". Nakon II. svjetskog rata, koji igra važnu ulogu u Hermansovu životu i radu, objavljuje romane "Conserve" (Limenka) i "De tranen der acacia's" (Bagremove suze). Temi rata vraća se u romanu Damoklova mračna komora (1958.) kojim je osvojio čitateljsku publiku. Uz ovaj klasik, vrhuncem njegova književnog rada smatra se roman "Nooit meer slapen" (Više nema sna, 1966.) o neuspjeloj ekspediciji mladoga geologa u Laponiji. Godine 1972. odbio je primiti nagradu P. C. Hooft za životno dostignuće u književnom radu, a 1977. dodijeljena mu je prestižna Nagrada za nizozemsku književnost.
Podijeli na Facebook
